U evoluciji čovjekova znanja njegov um doživljava različita stanja. Ono što je iskustvo djeteta ne može biti iskustvo odrasle osobe, a iskustvo odrasle osobe bit će drugačije od iskustva djeteta. Duhovnost je proces evolucije svijesti, a Vedanta je iskustvo. Stoga je odnos duhovne prakse i konačnog ostvarenja odnos između dualističke duhovnosti i Vedante.
U vjeri u odvojenog Boga dakle postoji postulacija dualnosti, dok u Vedanti nema dualnosti, postoji samo Jedan Apsolut. Krajnje iskustvo kada nestaje svjetovna svijest je iskustvo jedinstva ili ne-dualnosti. Ovo je iskustvo poznato i kao advaita, a filozofija advaite poznata je i kao čisti monizam.
Ako analizirate značenje riječi Vedanta, ona sadrži dvije ideje - veda i anta. Anta znači "kulminacija", a veda znači "cjelokupni proces znanja i svijesti". Kad proučavate određeni predmet, čitav napor koji ulažete da biste razumjeli temu poznat je pod nazivom veda. U drevnoj hinduističkoj kulturi, veda predstavlja visoko otkriveno znanje. Baš kao što se vjeruje da su Biblija, Kur'an ili Zend Avesta otkrivene, na se isti način u životu svake prosvijetljene osobe odvija proces otkrivenja. Stoga Vedanta znači "vrhunac procesa otkrivenja".
Dok prolazite kroz duhovni proces u životu, nailazite na različita psihička, okultna ili duhovna iskustva. Međutim, postoji trenutak kada dođe vrhunsko iskustvo. To je iskustvo poznato kao vedantsko iskustvo.
Upanišade su pozadina ili osnova i temelj vedantske filozofije. Ako se Vedanta mora objasniti na jednostavan način, to je da je Jedno krajnje, a mnoštvo je širenje Jednoga. Međutim, dualistična duhovna praksa ne govori o konačnom iskustvu, već o procesu prosvjetljenja. Konkretno, u vjeri u Sveto Trojstvo imamo Boga koji se očituje kroz tri osobe-aspekta (Oca, Sina i Duha Svetog), slično poput Tat (Istina, Apsolut ili Blaženstvo), Sat (univerzalna Inteligencija ili Svijest) i Aum tj. Om (inteligentna kreativna vibracija, riječ koja simbolizira Boga) u hinduizmu.
U osnovi, dualističku duhovnost i Vedantu možemo promatrati kao dvije različite tradicije, ali na kraju, kada ih treba shvatiti u kontekstu ljudskog iskustva, treba ih shvatiti kao međusobno sustavno povezane. Na primjer, u matematici se uče mjere poput onih za udaljenost, masu ili težinu. Naša djeca o njima uče u osnovnoj školi, ali kad su u srednjoj školi, uče ih da su sve te mjere zapravo fiktivne (relativne). Ako su fiktivne, zašto su ih onda morali učiti? Jer postoje dva oblika znanja. Jedno je relativno, a drugo apsolutno.
Mi na svijet oko nas uvijek gledamo dualno, postojim "ja" kao subjekt i postoji objekt moga promatranja. Stoga sva iskustva koja imamo tijekom života, bilo na osjetilnom ili duhovnom planu, nisu apsolutna iskustva. Osnova svih iskustava je ljudska svijest, a tim iskustvima pomažu osjetila. No sve dok djelujete kroz um i osjetila, potrebno vam je relativno znanje, ali čim nadiđete ove alate znanja, zori apsolutno znanje. Iako je istina apsolutna, ne možete poreći nužnost relativnih procesa spoznaje. Da biste se popeli na terasu, potrebno vam je stubište, a na isti način, za postizanje apsolutnog iskustva, morate proći kroz procese relativnog iskustva. Upravo je to veza dualističkog pristupa duhovnosti i monističke Vedante. Dualistična duhovna praksa tako funkcionira kao provodnica ka spoznaji Jedinstva. Kroz duhovnu praksu težimo ka premošćivanju dualnog gledanja.
Većina učenjaka ima poteškoća u razumijevanju toga. Misle da ako postoji dualnost, uvijek bi trebala biti dualnost, a ako je Jedno, onda uvijek treba biti Jedno. Ovo je greška. Kad kažemo da je apsolut jedan, zamišljamo ga na isti način kao što mislimo na jednu kunu, funtu ili dolar. Ali Jedno nije ograničena jedinica, ono je ukupnost svega; to je sinonim koji se koristi za Apsolut.
Advaita Vedanta kaže da postoji samo Jedno (Brahman) i ne postoji ništa što se razlikuje od Jednog. Tako kao što postoji samo jedna boja, tj. bijela. No mi vidimo stotine i stotine nijansi boja uslijed loma svjetlosti, razlike u duljinama valova itd. Isto tako, jedina stvarnost je - Jedno koje se pojavljuje kao vi, ja, on, ona, stablo, voda, rijeka, zrak, svemir, brežuljak, ocean, Zemlja, Mjesec, Sunce, Mars, Mliječna staza, Višnu, Brahma, Šiva, Otac, Sin, Duh itd.
Isto tako, osoba se naziva otac kada čini određena djela za svoje dijete. Ista se osoba zove mužem kad izvršava određene dužnosti prema supruzi. Ista osoba se naziva službenikom u svom uredu. Ista osoba naziva se slavnim pjevačem ako se istakne u pjevanju. Ista osoba se zove pacijent ako je primljena u bolnicu. U svim slučajevima, osoba je ista. No različiti ljudi su je u različitim prilikama zvali, doživljavali i gledali različito. Isto tako, isti se Brahman naziva Bogom ako to pomaže nekim ljudima u nevolji ili na duhovnom putu. Istog Brahmana naziva se Brahma ponekad (kada čini čin stvaranja), Višnu (kada čini čin održavanja), a ista osoba je zvana Shiva (kad čini čin uništenja). To Jedno kršćani doživljavaju kao Trojstvo ili Krista, muslimani kao Alaha itd. Isti Brahman se u određenim prilikama zove Ivica Todorić ili Andrej Plenković. I tako dalje...
Dakle, vjera u odvojenog osobnog Boga ne bi trebala biti shvaćena kao nešto što se ne uklapa u Advaitu.
Kada učitelj svojim učenicima govori o ljudskoj anatomiji, on za srce kaže da je najvažniji organ od svih. Kad svojim učenicima objašnjava krvotok, kaže da je najvažnija krv. Kad objašnjava disanje, kaže da su pluća najvažnija. Tako ima više najvažnijih organa. Konačno, koji organ je najvažniji? Svi su vitalni. Zavisi iz kojeg se ugla gleda. Slično tome, ako čitate Gitu, Krišna je vrhovni Bog. Ako čitate Novi zavjet, to je Isus Krist. Ako pročitate neki drugi Spis dobivate drugačiju formulaciju. Zbog toga se neki ljudi mogu zbuniti.
Sada, da ovo povežemo s matematikom; beskonačnost plus beskonačnost jednako je beskonačnosti i beskonačnost minus beskonačnost jednako je beskonačnosti. Upravo je to odnos dualističke duhovne prakse i monističke Vedante. Kad je od Einsteina zatraženo da definira relativnost i Apsolut, iznio je svoju poznatu jednadžbu. Ljudi su rekli: 'Ne, želimo to shvatiti na drugačiji način.' Pa je rekao: "Oboje su faze ljudskog iskustva; jedna ovisi o vanjskim čimbenicima, a druga o stvarnosti. '
Vjera u odvojenog osobnog Boga temelji se na relativnoj stvarnosti dok je isustvo jedinstva apsolutna stvarnost i konačni cilj..
Priredio: J. K.
Inspiracija: http://www.yogamag.net/archives/1982/cmar82/tandv.shtml
https://www.quora.com/How-is-Lord-Shiva-associated-with-Advaita-Vedanta
