U prvim stoljećima Crkve, učenici apostola i njihovi nasljednici — rani crkveni oci — složno su ispovijedali vjeru u Isusa Krista kao jedinog Gospodina i Spasitelja.
Ali njihova teologija bila je raznolika u mnogim detaljima, ali jedinstvena u središtu, kao što je i danas raznolika katolička, pravoslavna protestantska/evanđeoska ali je jedinstvena u svojoj srži : Isus je utjelovljeni Sin Božji Mesija, pobjednik nad smrću i zlom, i Njegovo uskrsnuće donosi život vječni svima koji su u Njemu...
U čemu su bili jedinstveni?
1. Vjera u Kristovo božanstvo i čovještvo.
Svi su vjerovali da je Isus Krist istinski Bog i istinski čovjek, jedina osoba u kojoj se Bog utjelovio radi spasenja čovjeka.
(Grč. Theanthrōpos – Θεάνθρωπος, „Bog-čovjek“)
2. Vjera u uskrsnuće i konačni sud.
Ujedinjeni su u vjerovanju da će Krist ponovno doći, suditi živima i mrtvima, te da će pravda konačno pobijediti.
(Grč. Anástasis – ἀνάστασις, „uskrsnuće“)
3. Vjera u Svetu Trojstvo
Iako su izrazi i objašnjenja bili različiti, svi su ispovijedali vjeru u Oca, Sina i Duha Svetoga, jednog Boga u tri osobe.
(Grč. Trias – Τριάς, „Trojstvo“)
4. Vjera u Crkvu kao Tijelo Kristovo.
Smatrali su da je Crkva Tijelo Kristovo mjesto gdje djeluje Duh Sveti i gdje se vjera živi u zajedništvu, sakramentima i ljubavi.
(Grč. Ekklesia – ἐκκλησία, „zajednica pozvanih“)
5. Vjera u sveto Pismo i apostolsko nasljeđe.
Svi su držali da istinska vjera mora biti utemeljena na Svetom Pismu i učenju apostola, koje se prenosilo kroz Crkvu.
(Grč. Paradosis – παράδοσις, „predaja“)
6.Svi rani crkveni oci, bez obzira na razlike u teološkim tumačenjima, bili su potpuno jedinstveni u jednom:
vjerovali su da je Isus Krist jedini Spasitelj svijeta (Sōtēr – Σωτήρ) i jedini koji ima vlast oprostiti grijehe (aphesis hamartiōn – ἄφεσις ἁμαρτιῶν).
U Njemu su vidjeli središte spasenja, pomirenja i vječnog života.
Protiv kojih su hereza ustajali?
Rani crkveni oci borili su se protiv raznih krivih učenja koja su pokušavala iskriviti osobu i djelo Isusa Krista.
Najpoznatije među njima bile su:
Gnosticizam — učio je da je materija zla, a spasenje samo za „posvećene“ s tajnim znanjem.
Protiv toga su pisali Irenej Lionski i Tertulijan, naglašavajući da je Bog stvorio svijet dobrim.
Arianizam — tvrdio da Isus nije pravi Bog nego najviše stvorenje.
Tome se suprotstavio Athanazije i Nicejski sabor (325.), koji je potvrdio da je Krist „istobitan s Ocem“.
Manihejstvo — dualističko učenje o vječnoj borbi svjetla i tame.
Augustin, koji je sam bio manihejac prije obraćenja, snažno je ustao protiv te ideje i naglasio da zlo nema vlastito postojanje, nego je iskrivljenje dobra.
Doketizam — učio da Isus nije imao pravo tijelo, nego samo izgled kao čovjek.
Tome se suprotstavio Ignacije Antiohijski, ističući da je Krist zaista patio, umro i uskrsnuo u tijelu.
Pelagijanizam — tvrdio da se čovjek može spasiti vlastitim naporom bez Božje milosti.
Augustin je jasno rekao: „Bez milosti Kristove nitko ne može učiniti dobro djelo koje vodi u život.“
U središtu svake borbe bila je istina o Kristu — da je On živi Bog koji uništava zlo i obnavlja stvorenje.
Područja gdje rani crkveni oci nisu bili jedinstveni
Rani oci Crkve bili su duboko posvećeni Kristu i obrani vjere, ali u nekim teološkim pitanjima razlikovali su se – često zbog kulturnog konteksta, jezika (grčki ili latinski), ili pokušaja da objasne otajstva koja nadilaze razum.
Njihove razlike nisu uvijek bile hereza, nego pokušaj da dublje shvate Božju istinu.
---
1.Priroda pakla i kazne zlih
1. Annihilacionizam (grč. ἀφανισμός – aphanismos, „nestanak“)
Ovaj pogled učio je da će zlo i zli biti potpuno uništeni, tj. prestati postojati nakon suda.
Taj su stav zastupali Irenej Lionski, Justin Mučenik i Arnobije.
Irenej je napisao:
> „Oni koji odbacuju Boga sami se lišavaju vječnosti, jer je vječni život dar zajedništva s Njim.“
Po tom razumijevanju, samo oni koji ostaju u Bogu imaju život vječni, dok oni koji su izvan Njega gube postojanje.
Bog ne muči, nego uzima ono što je odbijeno — život sam.
2. Eternalizam (grč. αἰώνιος κόλασις – aiōnios kolasis, „vječna kazna“)
Ovaj je pogled postao najrašireniji u zapadnoj Crkvi.
Učio je da će zli i demoni postojati vječno, ali u stanju kazne i odvojenosti od Boga.
Zastupali su ga Tertulijan, Ciprijan i Augustin.
Augustin je napisao:
> „Vječne kazne zlih traju koliko i blaženstvo pravednih — u vijeke vjekova.“
Po ovom shvaćanju, Božja pravednost zahtijeva vječne posljedice za one koji su vječno odbacili ljubav.
Zlo se ne uništava, nego se zauvijek zatoči — bez moći, u Božjoj pravdi.
3. Apokatastaza (grč. ἀποκατάστασις πάντων – apokatastasis pantōn, „obnova svega“)
Ovaj je pogled učio da će Božja ljubav na kraju sve pomiriti sa sobom, jer Bog ne odustaje ni od jednog stvorenja.
Tako su vjerovali Origen, Grgur iz Nise i Evagrije Pontski.
Origen piše:
> „Bog će biti sve u svemu (1 Kor 15:28), jer će se svako stvorenje vratiti svome Izvoru.“
Po tom učenju, pakao nije vječna osveta, nego pročišćujući oganj koji dušu dovodi do spasenja.
Zlo nestaje jer se svako biće dobrovoljno vraća u Božju ljubav.
2.Slobodna volja i Božja milost
Grč. συνεργεία (synergeía) – „suradnja“,
Grč. χάρις (cháris) – „milost“
Istočni oci (Bazilije, Grgur Nazijanski, Jovan Zlatousti) naglašavali su da čovjek ima stvarnu slobodnu volju i surađuje s milošću Božjom (synergeia).
Augustin je nakon borbe s pelagijanima tvrdio da je Božja milost apsolutno presudna, a čovjek nemoćan bez nje; volja je slobodna samo kad ju Bog obnovi.
Pelagije, kojeg su oci osudili kao heretika, tvrdio je da čovjek može sam živjeti bez grijeha – što je Crkva odbacila.
Zaključak:
Razlika je bila u ravnoteži – koliko u spasenju sudjeluje čovjek, a koliko isključivo Bog.
3.Predodređenje i Božje znanje unaprijed
Grč. πρόγνωσις (prógnōsis) – „predznanje“,
Grč. προορισμός (proorismós) – „predodređenje“
Augustin je naučavao da Bog predodređuje neke za spasenje svojom milošću (ali ne za propast), jer zna tko će prihvatiti vjeru.
Istočni oci uglavnom su izbjegavali pojam „predodređenja“ jer su smatrali da umanjuje slobodu volje i Božju ljubav prema svima.
Zaključak:
Na Zapadu se razvila teologija „izabranja“, dok je Istok ostao usredotočen na poziv svima i misterij suradnje između Boga i čovjeka.
4.Spasenje pogana i onih koji nisu čuli Evanđelje
Grč. σωτηρία (sōtēría) – „spasenje“
Grč. λόγος σπερματικός (lógos spermatikós) – „sjeme Riječi“
Justin Mučenik učio je da je Božja Riječ (Logos) djelovala u svakom narodu i da su svi koji su slijedili razum i istinu zapravo slijedili Krista, makar ga nisu poznavali po imenu.
Irenej i Tertulijan bili su stroži – spasenje je samo kroz Crkvu i sakramente.
Kasnije su se oci razišli oko pitanja: postoji li mogućnost spasenja „izvan Crkve“ (extra Ecclesiam nulla salus).
Priroda Kristovog djela otkupljenja
Grč. λύτρον (lýtron) – „otkupnina“
Grč. θέωσις (théōsis) – „oboženje“
Istočni oci (Atanazije, Grgur Niski) učili su da je Krist došao da čovjeka preobrazi i oboži (theosis), da čovjek postane sudionik božanske naravi.
Zapadni oci (Augustin, Ambrozije) više su naglašavali pravni aspekt – Krist je platio cijenu grijeha i zadovoljio Božju pravdu.
Niti jedno učenje nije isključilo drugo, ali su naglasci različiti.
-Zaključak
Bez obzira na različita tumačenja, svi su rani oci vjerovali da će:
Kristova pobjeda nad zlom biti potpuna,
Sotona izgubiti svu moć,
pravda Božja biti savršeno izvršena.
Njihove rasprave nisu bile znak razjedinjenosti, nego duboke želje da shvate otajstvo spasenja.
I tu je njihova najveća poruka i nama danas.
Jer i danas — iako smo različiti u mnogim pitanjima — pravoslavni, katolici i protestanti pozvani su biti jedinstveni u onome što je temelj vjere:
da je Isus Krist Gospodin, da je pobjednik nad smrću i zlom, i da će Njegova ljubav i pravednost imati posljednju riječ.
Temelj vjere je ono što nas ujedinjuje: pravoslavce, katolike, protestante/evanđelike
Zato nismo pozvani da se borimo jedni protiv drugih već da propovjedamo i živimo Krista..
> „Isus Krist jučer i danas — isti je i uvijeke.“ (Hebrejima 13:8)
Zato, dok svijet raspravlja o kraju, Crkva gleda prema pobjedi Kralja Kraljeva Isusa,
Kralj kraljeva ostaje pobjednik zauvjek.
