Piše: Jasmin Koso
Vjerovati ne znači zatvoriti oči pred stvarnošću. Ako vjerujemo da nas je Bog stvorio, onda je On stvorio i naš um, i osjetila, i znatiželju – sve ono čime promatramo i razumijemo svijet. Suprotstavljati vjeru tim darovima znači sumnjati upravo u Božji dizajn.
To nije novost, crkveni oci poput Augustina i Tome Akvinskog upravo su to tvrdili: istina ne može biti u sukobu sa samom sobom, bilo da dolazi iz objave ili prirode.
Da, osjetila nas ponekad mogu prevariti. Ali kad više ljudi promatra isto, kad mjerenja potvrđuju rezultate, kad iskustva postaju zbirna i ponovljiva – tada se ne radi više o varljivosti, nego o spoznaji. Znanost nije neprijatelj vjere, nego njezina sestra u traženju istine. Vjera daje smisao, znanost pokazuje kako. Jedno bez drugog postaje slijepo ili prazno.
Znanost se razvija upravo zato što pretpostavlja da priroda ima red i da smo sposobni doći do spoznaje. Ako vjera to negira, onda to nije vjera nego dogmatski strah.
Zanimljivo je i to da Bog više ne ponavlja “biblijske eksperimente”. Nema više ljudi koji su tri dana bili u utrobi goleme ribe, nema pomicanja Sunca, nema govorećih zmija. Možemo vjerovati da su ti tekstovi mitološki govor, bogat simbolikom i porukom – a ne doslovni izvještaji. I to ne umanjuje vjeru, već je spašava od infantilnosti.
Prava vjera ne traži da zaniječeš razum, već da ga dopuniš. Vjera nije protiv stvarnosti, nego njezina dublja dimenzija.
