Piše: Jasmin Koso
U Hrvatskoj se o jeziku često govori kao o svetinji. Doista, kroz povijest hrvatski je bio važan dio našeg kolektivnog identiteta, nešto što se branilo, čuvalo i njegovalo. No kada skinemo slojeve emocija, ideologije i nacionalnog ponosa te pogledamo stvar iz lingvističkog kuta, postaje jasno da stvarnost nije baš onakva kakvom je volimo prikazivati.
Sličnost između hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika toliko je očita da se mnogima izvan ovih prostora nameće jednostavno pitanje: ako se međusobno razumijemo gotovo bez ikakvih prepreka, govorimo li zapravo isti jezik?
Konsenzus svjetskih lingvista
Za većinu stranih lingvista odgovor je potvrdan. U lingvistici postoji pojam policentričnog jezika koji označava jezik s više standardiziranih varijanti. Takvi su, primjerice, engleski, njemački, francuski i španjolski, jezici koji postoje u više verzija, s razlikama u pravopisu, naglasku ili ponekoj riječi, ali se i dalje smatraju jedinstvenima. Isto vrijedi i za jezični prostor jugoistočne Europe.
Dok se u domaćem prostoru često inzistira na tezi o četiri potpuno različita jezika, u međunarodnoj lingvistici gotovo da nema prijepora. Riječ je o jednom jeziku s više standardiziranih varijanti, koje su rezultat političkih, kulturnih i povijesnih procesa, a ne stvarnih lingvističkih granica.
Najuglednije svjetske lingvističke baze podataka, poput Ethnologuea, Glottologa i standarda ISO 639, kao i brojni lingvistički priručnici i enciklopedije, dosljedno tretiraju hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski kao varijante jednog policentričnog jezika, kao što je to slučaj s britanskim, američkim i australskim engleskim, njemačkim u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj te španjolskim u Španjolskoj, Meksiku i Argentini.
Ugledni jezikoslovci, poput Roberta D. Greenberga, Ranka Bugarskog, Ronelle Alexander, Waynea S. Vujaka i drugih, godinama ističu da su razlike među ovim varijantama manje nego što se često prikazuje te da međusobna razumljivost ostaje gotovo potpuna.
Čak je i Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017. potpisao velik broj domaćih i stranih stručnjaka, ističući kako je riječ o jednom jeziku unatoč različitim nazivima. Odaziv stranih lingvista toj inicijativi bio je prirodan jer je u skladu s općeprihvaćenim znanstvenim standardima.
No domaći akademski i politički diskurs te stavove uglavnom ignorira ili odbacuje, često uz tvrdnju da stranci ne razumiju naše specifičnosti, iako se radi o ljudima koji su desetljeća posvetili proučavanju jezika i društava ovih prostora.
Ono što se u inozemstvu smatra jezičnom normalnošću, više standarda unutar jednog jezika, kod nas se i dalje doživljava kao prijetnja identitetu, a ne kao realnost.
Istina je jednostavna, ali neugodna
Hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski nastali su iz istog narječja, štokavskog, i kroz povijest su se razvijali usporedno, često i zajednički. U 19. stoljeću postojala je i konkretna namjera da se standardizira jedan zajednički jezik. To se u praksi i dogodilo, a kasnije i službeno, tijekom 20. stoljeća.
Zatim je uslijedio rat, raspad Jugoslavije i ideološki rez. Početkom 1990-ih dolazi do deklarativnog razdvajanja jezika, kada svaka nova država želi potvrditi svoj identitet i samostalnost i kroz jezik. Tako smo od jednog jezika s regionalnim varijacijama preko noći dobili četiri posebna jezika. A razlike? Minimalne. Nekoliko riječi ovdje, poneki drukčiji pravopis ondje, drugačiji ton u medijima, i to je uglavnom sve.
Kad znanost postane nepoželjna
Zvuči racionalno? Možda. No racionalnost u ovim krajevima često ima slab učinak.
Kada lingvisti poput Snježane Kordić javno iznesu ono što znanstvena zajednica već odavno zna, da je riječ o jednom policentričnom jeziku, kao što je to slučaj s engleskim, njemačkim ili španjolskim, slijedi linč.
Kordić je bila ismijavana i odbacivana, a njezina knjiga Jezik i nacionalizam gotovo je proglašena herezom. Nije se osporavala argumentima, već etiketama: jugonostalgičarka, izdajica, provokatorica. Mnogi drugi znanstvenici, iako dijele njezino mišljenje, odlučuju šutjeti jer znaju kako stvari funkcioniraju. Bolje je ne riskirati pozicije, projekte ili društveni mir.
Danas se u hrvatskom akademskom prostoru gotovo nitko ne usudi otvoreno reći da govorimo varijante istog jezika. Iako to jasno stoji u međunarodnim bazama podataka, enciklopedijama i lingvističkim atlasima, i iako strane institucije tretiraju srpskohrvatski kao jedan jezik s više standardnih oblika, u domaćem se diskursu to jednostavno prešućuje.
Česta je strategija znanstvenog ignoriranja: ne spominje se ono što se ne uklapa u dominantni narativ. Ako se već mora spomenuti, onda se diskreditira. Na međunarodnim konferencijama pristajemo na znanstvenu klasifikaciju, ali kod kuće nikako.
Zašto je to tako?
Dio odgovora leži u povijesnom iskustvu. Hrvatski jezik stoljećima je bio izložen političkim i kulturnim pritiscima, od germanizacije u Habsburškoj Monarhiji, preko unifikacijskih tendencija u Kraljevini Jugoslaviji i kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje su se srpska jezična rješenja često smatrala neutralnima ili zajedničkima, a hrvatska posebnima ili regionalnima.
U takvom se kontekstu razvija refleks obrane i osjetljivosti, ideja da hrvatski jezik mora biti zaštićen od potiskivanja ili gubitka vlastitog izraza. Taj osjećaj, opravdan u nekim povijesnim trenucima, danas se često prenosi dalje bez stvarnog povoda, ali sa snažnim emocionalnim nabojem.
U hrvatskom kolektivnom identitetu ukorijenio se strah od nacije bez jezika. Jezik je postao jedan od ključnih stupova. Ako priznaš da hrvatski nije poseban ili drugačiji, to se često doživljava kao prijetnja nacionalnoj suverenosti.
Posebno nakon 1990-ih, u novoj političkoj stvarnosti, oblikovana je ideologija čistog i autentičnog hrvatskog jezika. Počelo se sustavno tražiti i uvoditi riječi koje bi bile više hrvatske, bilo iz arhaičnih izvora, dijalekata ili putem novotvorenica. Stvoren je pritisak da se izbjegava sve što zvuči srpski, iako je riječ o zajedničkom leksičkom fondu.
Škole su u tom razdoblju djecu učile da je hrvatski bitno različit od srpskog, često uz karikaturalne primjere, a ne kroz stvarnu jezičnu analizu. I sada, kada su ti učenici odrasli i postali nastavnici, lektori i urednici, teško je očekivati da lako preispituju narativ u kojem su odrasli, osobito ako znaju da bi ih to moglo skupo stajati.
Dodamo li tome emocionalnu komponentu, medijski utjecaj i politički kontekst, dobivamo jezični prostor u kojem je slobodno mišljenje ograničeno, a autocenzura postaje norma.
Paradoks svakodnevice
Paradoks je u tome što u svakodnevici svi ti jezici funkcioniraju kao jedan. Ljudi gledaju iste serije, slušaju glazbu iz cijele regije, kupuju knjige s različitim standardima, međusobno komuniciraju na internetu i rijetko kad se ne razumiju.
Kada strane kompanije traže poznavanje našeg jezika za internetske poslove, gotovo uvijek misle na objedinjeni centralno-južnoslavenski prostor. Jezična praksa, dakle, daleko je otvorenija od službene ideologije.
No sve dok se jezik bude promatrao prvenstveno kao oružje identiteta, a ne kao sredstvo sporazumijevanja, ideja o zajedničkom jeziku ostat će tabu. I to unatoč činjenici da se u svakodnevnom govoru zapravo ništa ne mijenja, osim što postajemo siromašniji za iskren dijalog o onome što svi već znamo, ali se ne usudimo reći naglas.
Racionalno gledano, čudno je da se jezici koji su međusobno potpuno razumljivi tretiraju kao različiti. No, za utjehu, to nije skroz neuobičajeno. Ista se situacija pojavljuje i kod hindija i urdua, gotovo istog jezika razdvojenog religijom i politikom, ili kod norveškog i danskog, vrlo sličnih jezika koje su razdvojili povijesni i politički razlozi.
I što sada?
Nema jednostavnog odgovora. Jezik nije samo sredstvo komunikacije, već i simbol identiteta, pripadnosti i povijesti. Nitko ne traži da se ukine hrvatski jezik ili da se piše i govori po srpski. No možda bismo mogli priznati da su naše razlike više stilske i simboličke nego lingvističke.
I možda bismo mogli otvoriti prostor za istinu, da govorimo isti jezik s različitim imenima. Ne zato da bismo izgubili sebe, nego da bismo postali malo slobodniji i malo iskreniji.
