Piše: Jasmin Koso
Kolo povijesti se ne okreće zato da bi se stvari vraćale na staro, nego da bi ono što je bilo razotkrilo svoju prolaznost. Povijest se kreće spiralno, često se vraća na poznata mjesta, ali uvijek iz drugog kuta, s više svijesti, ili s više umora. Danas, dok nacionalizam u regiji još uvijek pokušava vikati s pozornica, prijetiti s političkih govornica ili šaptati s oltara, sve više je jasno: taj model se troši.
Trideset godina nakon krvavog raspada Jugoslavije, većina postjugoslavenskih društava još uvijek politički živi u zavjetnoj prošlosti. Rat(ovi) nije samo povijesna činjenica, on je stalni izvor legitimacije, temeljni mit i opravdanje. Tko ima “pravu istinu” o ratu, taj zaslužuje vlast. Tko voli domovinu, taj ne pita previše o zdravstvu, školstvu, radu, budućnosti. Tako izgleda društvo koje se ne razvija, nego odgađa, stalno obnavljajući iste rane da ne bi moralo postavljati nova pitanja.
Ali nacionalizam kao mobilizacijska snaga slabi. Ne zato što je netko pobijedio u ideološkoj borbi, nego zato što vrijeme čini svoje. Ljudi koji su rat preživjeli sve su tiši, a oni koji su u njemu odrasli sve više pitaju: I što sad?
Među mlađima, posebno urbanima, obrazovanima, online aktivnima, nacionalizam više nema emocionalnu snagu koju je imao kod generacija odraslih u ratu. Nisu doživjeli rat, masovnu sluđenost i sirene. Putuju, druže se, slušaju iste izvođače, dijele TikTok sadržaj, smiju se istim balkanskim mimovima. Nisu opterećeni mitovima o „vjernosti narodu“, nego više razmišljaju o klimi, stanu, mentalnom zdravlju i pravima manjina.
To ne znači da ne postoji stereotip, ali on više nema istu emocionalnu dubinu, nego više postoji kao „kulturni relikt“ koji se može ironizirati i propitivati. Kako generacije koje su aktivno sudjelovale u ratu budu odlazile, a s njima i simboli (Tuđman, Milošević, Gotovina, Karadžić itd.), slabit će i emocionalna snaga nacionalističkih narativa.
Nove teme dolaze. Ako ekonomske i klimatske krize budu dalje pritiskale, mladi će sve više tražiti saveznike, ne neprijatelje — i to neće biti nacije, nego klase, pokreti, ideje. Regionalna suradnja u kulturi, obrazovanju i civilnom društvu mogla bi polako obnoviti povjerenje odozdo.
U tom kontekstu treba gledati i masovne koncerte Marka Perkovića Thompsona. Njegovi nastupi nisu politički trijumfi, nego kulturni obredi jedne epohe. To nisu koncerti budućnosti, to su koncerti sjećanja. Ritam koji okuplja nije ritam sutrašnjice, nego zvuk rovova, pjesma bunkera, himna jedne ranjene generacije koja je vjerovala da je ljubav prema domovini mjerljiva kroz mržnju prema drugima.
Njegovi koncerti okupljaju uglavnom generaciju koja je stasala u ratu ili odmah nakon njega, to je emocionalna povezanost, ne ideološka vizija. Mladi koji danas idu na Thompsonove koncerte ne traže rješenja za realne probleme (zdravstvo, stanovanje, radnička prava), nego sudjeluju u ritualnom sjećanju na "slavne dane pobjede". To je kultura sjećanja, a ne kultura stvaranja.
Hebrang (i njemu slični) kada slave Thompsonov koncert kao "pobjedu nacionalizma", zapravo slave prošlost, ne budućnost. To je ritual povlačenja u rovove iz 90-ih, a ne iskaz snage za 21. stoljeće. To ne govori o snazi pokreta, nego o njihovoj nemoći da ponude išta drugo osim ponavljanja. Kad netko mora dizati u nebesa koncert, da bi dokazao da narod “još uvijek vjeruje”, to je zapravo znak ideološke defanzive. Zato je sve upakirano u vjeru, kao pokušaj dubljeg značenja.
Jer ako su megakincert, ratna pjesma i zastava najveći domet nacionalne politike, onda je ta politika prestala biti vizija, a postala folklor. Sve više liči na koncert tribute benda koji svira vlastitu verziju povijesti, nadajući se da publika neće primijetiti da je budućnost otišla kroz sporedni izlaz.
A kamo je otišla?
Otišla je među mlade koji više ne pitaju “tko je kriv”, nego “kako da živim bolje?”. Otišla je u sofisticirane i urbane sredine gdje nacionalnost nije kvalifikacija za posao. Otišla je među one koji više ne slušaju samo narative o žrtvi i ponosu, nego govore o klimatskoj pravdi, feminizmu, radničkim pravima, mentalnom zdravlju i stanovima koji nisu nedosanjani kreditni snovi.
To su napredne snage današnjice. Možda nemaju svoje megakoncerte, možda nemaju zastave ni pokliče, možda ih ne prenosi državna televizija, ali su tu. I svaki put kad se pomogne migrantici, kad se veselimo paru različitih nacionalnosti, kad se ustane za LGBT osobu, kad se izađe na prosvjed zbog šuma, zbog žena, zbog radnika, to je tiha pobjeda budućnosti nad prošlošću.
Neće nacionalizam nestati sutra. Ali više ne nudi nadu, samo inat. A kad ideologija ostane bez budućnosti, sve što može je gromoglasno prisvajati prošlost. Thompson će možda još godinama puniti trgove, ali to neće biti znak snage, nego kraj jedne iluzije - iluzije da narod može živjeti samo od identiteta, bez pravde, solidarnosti i smisla.
Kolo povijesti se okreće. U jednom trenutku, kad više ne bude udaraca bubnja i pjesme “anđele, čuvaj mi Hrvatsku”, tišina će postaviti novo pitanje: A što sad?
I oni koji tada ne budu imali ništa osim starih himni, shvatit će da ih budućnost više ne čeka.
