Detaljniji opis mogao bi možda ukazati na četiri osnovna aspekta i razine antropozofije:
1. Antropozofija je duhovna filozofija koju je krajem 19. i početkom 20. stoljeća razvio Rudolf Steiner (1861.-1925.). Nastaje iz Filozofije slobode, koja živi u srži antropozofije.
2. To je put znanja ili duhovnog istraživanja, razvijen na temelju europske idealističke filozofije, ukorijenjen u filozofiji Aristotela, Platona i Toma Akvinskog. On je prvenstveno definiran svojom metodom istraživanja, a drugo mogućim znanjem ili iskustvima do kojih ono vodi.
Iz ove perspektive antropozofiju možemo nazvati i duhovnom znanošću. Kao takva, ona je nastojanje da se razvije ne samo prirodoznanstveno istraživanje, već i duhovno znanstveno istraživanje, na temelju idealističke tradicije, u duhu povijesnih nastojanja, što je dovelo do razvoja moderne znanosti.
Na toj osnovi antropozofija nastoji premostiti procjepe koji su nastali od srednjeg vijeka između znanosti, umjetnosti i religioznih nastojanja čovjeka kao tri glavna područja ljudske kulture i izgraditi temelj za njihovu sintezu u budućnosti.
Proučavanje antropozofske duhovne znanosti uključuje prakticiranje metoda rada kroz tekstove. Studiranje predstavlja prvi korak prema meditacijskoj praksi u antropozofskom smislu.
3. U prošlosti se kulturni i individualni identitet u velikoj mjeri oblikovao pomoću "velikih narativa" čovječanstva: mitova o postanku svijeta, otkrivenja i proročanstva - originalnih primarnih izvora koji obdaruju religiju svojim najranijim osnovama. Moderna vremena to sve više zamjenjuju vrstom znanosti koja je orijentirana na prirodu. Dok je ranijem obliku nedostajalo znanstveno oblikovanje identiteta slobodno od otkrivenja i religije, uvid u ljudsko biće koji je prikupljen iz prirode postavlja ograničenja istraživanju ljudske naravi. Tijekom 20. stoljeća izrasta pitanje o tome da li ljudsko biće i njegov odnos prema božanskom može biti predmet znanstvenog razmatranja bez pada u pre-prosvjetiteljsko stanje postojanja. Antropozofija je pokušaj pozitivnog odgovora na ovo pitanje. S jedne strane, kapaciteti stečeni suvremenim razvojem mogu se proširiti i u svrhu nadčulnog istraživanja porijekla i evolucije čovjeka te svijeta, tako da nastaju novi "narativi" koji se nadovezuju na produktivnu snagu pojedinca. S druge strane, rad s "velikim pričama ili pripovijestima" može doprinijeti produbljenom razumijevanju ljudskog bića te ljudskoj toleranciji i prihvaćanju.
4. Antropozofija je također impuls za njegovanje života duše pojedinca i u ljudskom društvu, što između ostalog znači njegovati poštovanje i zanimanje za druge na čisto ljudskoj osnovi, neovisno o njihovom podrijetlu i pogledima.
"Ja" stječe biće i značenje iz onoga s čime je povezano. " S ovim jednostavnim riječima u knjizi Teozofija, Rudolf Steiner postavlja ton za složen spoj: vlastito postojanje dobiva pečat predmeta svoje aktivnosti.
Društveni odnosi se danas više ne mogu sastojati od toga da im se ljudsko biće podvrgava, već moraju poboljšati kapacitete pojedinca i udovoljiti njegovim potrebama. To predstavlja izazove gdje god se više treba postići suradnjom nego što bi pojedinac mogao učiniti sam.
5. Iako je ukorijenjena u Filozofiji slobode, razvijena kao metoda duhovnog istraživanja i kao impuls za njegovanje čisto ljudskog interesa za druge ljude, ona također ima moguće praktične implikacije te je životno primjenjiva i kao praktična antropozofija, s raznim "kćerima pokretima" antropozofije.
Karakteristika antropozofije može se vidjeti u činjenici da njezine inicijative za suvremenu civilizaciju proizlaze iz individualnog razvoja. Dijagnoza tendencija našeg vremena i izazova koje predstavlja svijet u kojem živimo mogla bi biti da oni predstavljaju razvojni zadatak i za pojedinca i za društvo.
Rast odgovornosti čovjeka u modernom vremenu za sebe i svijet u kojem živi također ima posljedice i za njegovo duhovno postojanje. S jedne strane, ljudsko biće sve više postaje ono što je sam napravio od sebe. S druge strane, on je suočen s posljedicama svojih djela u svijetu. Niti ih se u naše vrijeme može zanemariti u smislu njihovih posljedica za civilizaciju, a ideja o reinkarnaciji individualnog duha, sudbine u antropozofskom smislu, znači da ta veza između samoopredjeljenja i vlastitog postojanja, ili između akcije i odgovornosti, ostaje netaknuta čak i kada se pređu vremenske granice rođenja i smrti.
Priredio: J. K.
Bibliografija:
https://waldorfanswers.org/Anthroposophy.htm?fbclid=IwAR2KcCzwXehCCtrhzRwh2rGrzD0I8OzklamjDoEXiKsGHIeyVfeJ1nPD-I8
https://goetheanum.co/en/school/general-anthroposophical-section?fbclid=IwAR27n6_uzE47D_dLAZEfnpO3d4nboj934srj6hbpv21OKm8xhRLTzcd2NqA
