Autor: J.K.
Uvod
Trenutak koji bi se mogao nazvati mojim kršćanskim obraćenjem bio je obilježen iskustvom Isusova prijateljstva i trajne prisutnosti u mom životu. No taj osjećaj ubrzo su poremetile dvije tendencije u daljnjem kršćanskom životu. Prvo, bila je to tendencija neprekidnog moraliziranja i „motrenja krivih koraka“ od strane osoba u kršćanskim krugovima kojima sam pripadao. Drugo, u traženju vlastitog religijskog identiteta i sigurnosti sve više sam upadao u pokušaj duhovnosti zasnovane na objektivizaciji i kognitivnom mišljenju, kroz naglasak na ljudske koncepte ispravne doktrine i vjeroispovijedanja, a subjektivno iskustvo prijateljstva i Isusove sveprisutnosti sve je više slabilo. Usporedo sam upoznavao ljude čija se vjera zadržavala na kognitivnom, istodobno tvrdoglavo insistirajući na odustajanju od kritičkog razbora i logike.
***
U ovome Radu govorimo o problemu protestantskog fundamentalizma, njegovim zabludama i opasnostima. Bavimo se i razlozima zašto mnogi fundamentalisti, kao i općenito konzervativni kršćani, podržavaju desne, pa čak i ekstremno desne, političke opcije, mada su desne političke ideje zapravo fundamentalno suprotne temeljnoj kršćanskoj etici i nauku.
Isusov socijalni nauk milosrđa, ljubavi, solidarnosti itd., kao i pitanje zašto ga se mnogi fundamentalisti odriču kao jednog od osnovnih načela „kristolike“ vjere i društvenog djelovanja kršćanina, također ostaje kao tema o kojoj bi se bilo poželjno više baviti u budućnosti.
Predzadnje poglavlje ovog Rada nosi naslov Prostor slobode. U njemu razmatramo kako Bog unatoč svojoj suverenosti i providnosti, na paradoksalan način otvara prostor za čovjekov slobodni odaziv, ostvarenje i djelovanje. Bog je svijet stvorio slobodnim stvaralačkim činom.
Na kraju se ukratko dotičemo teme protestantskog jedinstva. Koliko je (organizacijsko) jedinstvo protestantizma uopće moguće s obzirom na njegovu temeljnu narav, te da li takvi pokušaji mogu štetiti vrijednostima poput pluralnosti, bogatstva različitosti i duhovne slobode koje bi trebale biti inherentne protestantizmu.
Rad zaključujemo afirmacijom sukladnog odnosa vjere i slobode, te poukom reformacije o važnosti slobodne odluke da preuzmemo odgovornost za bolje društvo i društvenu pravednost.
1. Nastanak vjeroispovijesti
Reformacija je snažno naglasila autoritet Svetog pisma. No Sveto pismo treba i tumačiti. Mada govorimo o jednoj reformaciji, reformacijski pokret je od početka bio heterogen, s bitnim razlikama u shvaćanju i tumačenju pojedinih dijelova Pisma, doktrine, crkvene prakse i uopće kršćanske vjere. Stoga je ispravnije govoriti o više povezanih, ali različitih reformacija. Naravno, najizrazitiji primjer je pojava radikalne reformacije, odnosno anabaptizma, sa svim njegovim frakcijama i varijantama tumačenja Svetog pisma i kršćanskog života.
I danas u protestantskom svijetu zapravo postoje brojne različite crkve i denominacije s brojnim razlikama u tumačenju Svetog pisma i naglašavanju nekih njegovih specifičnih dijelova.
U svakom slučaju, postojala je opasnost da se reformacija „razvodni“ i propadne zbog nejedinstva ili nesposobnosti da definira i izrazi središnje teološke ideje u koje vjeruje i zagovara. Tako su nastale različite protestantske vjeroispovijesti. Nastale su upravo u želji da pojedine crkve na određenom području izraze ono što vjeruju, da se vjernici okupe oko tih vjeroispovijesti, da jedinstvo bude sačuvano.
Svakako je bio potreban nekakav oblik službenog načina predočavanja reformacijskih ideja, kako bi se nejasnost izbjegla. Ovu su ulogu preuzela vjeroispovijedanja. Premda značajno naglašavajući autoritet Pisma, magistarska reformacija također je prepoznala ulogu kršćanskoga teološkog suglasja iz prošlosti.
Različita vjeroispovijedanja variraju od načela vjerovanja s uopćenijim sadržajem, poput Trideset i devet članaka vjere, pa do vrlo detaljnih i opširnih, poput Westminsterske konfesije.
S jedne strane, uloga vjeroispovijesti je sigurno pozitivna. Progresivnost ne odlikuje borba protiv pravovjerja, već zalaganje za slobodu. Svakako je potrebno imati zdrave okvire Vjerovanja i predaje, kako naša subjektivnost ne bi suviše odlutala. I kroz ovaj rad Vjerovanja i vjeroispovijesti doživljavamo upravo kao okvire, orijentir, načela zdravog djelovanja, ali ne i kao kruta dogmatska pravila koja nam nalažu kako vjernik smije, a kako ne smije misliti.
***
Nažalost, u praksi je počesto dolazilo upravo do krutog dogmatizma. Lutherovu slobodu kršćanina bilo je suviše lako zamijeniti doktrinarnom stegom. U konfesionalizmu (tvrdoj navezanosti uz vjeroispovijedanja) vjernik se ne može ne slagati ili predomisliti oko pojedinih uvjerenja. Očekivanja su takva da se jednostavno mora složiti. Time je ljudska sloboda duha, a i djelovanja, narušena. Oni koji bi se usudili slobodnije misliti često bi bili osuđivani, marginalizirani ili isključeni iz zajedništva. Tako crkva, i u protestantizmu, u ime Boga, propisuje vjernicima što moraju vjerovati. Takav pristup je vidljiv sve do današnjih dana kroz kršćanski konzervativizam i fundamentalizam.
Zbunjujuće razlike u tumačenju pojedinih dijelova Pisma nam zapravo govore o jednom dubljem problemu.
Naime, poznata je uzrečica Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog: „Bog je visoko, a kralj daleko!“ Ne sumnjajući u Božju providnost, moramo ustvrditi da je Bog na određeni način doista daleko. „Boga nikada nitko ne vidje“, kaže nam evanđelist Ivan. Bog nije najviši od svega postojećeg, već onaj kojem sve što postoji duguje postojanje, iznad svega i nepojmljiv. Boga našim umom i iskustvom nikada ne možemo sasvim doseći niti upoznati.
Dogme, poput one o Svetom Trojstvu, izvorno su zamišljene upravo kao one koje naglašavaju Božju nespoznatljivost i otajstvenost.
Naša kršćanska vjera ispovijeda da Boga, odnosno njegovu volju i osobine, možemo upoznati u osobi Isusa Krista: „Jedinorođenac – Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani“. Ideja biblijskog osobnog Boga je u utjelovljenju Isusa Krista dostigla svoj vrhunac.
Međutim, današnji vjernici se s Isusom Kristom mogu susresti i upoznati uglavnom samo kroz Novi zavjet. No, kao što smo već rekli, Pismo treba i tumačiti. Stoga danas, Isusa Krista (a i rano kršćanstvo) ne možemo upoznati sasvim objektivno (ako je to ikada i bilo posve spoznajno moguće).
Ono što želimo reći jest da je očito kako je u tumačenju Pisma, kao i u samoj vjeri, subjektivnost neizbježna. Ljudi Svetom pismu pristupaju s razumijevanjem kakvo imaju, obrazovanjem odgojem, te životnim i društvenim okolnostima u kojim se nalaze. Svaki naš odnos s Bogom i prema Bogu neumitno je prožet našom osobnošću, stajalištima i voljom. Svaka naša odluka, pa i ono što doživljavamo kao poslušnost Božjoj volji, zapravo je odraz naših shvaćanja, doživljaja i vlastite najdublje volje. I to je sloboda duha koju ljudima treba dopustiti.
Može se sugerirati da ta sloboda bude unutar zdravih načela i okvira od kojih boljih i objektivnijih nemamo. Naime, uvijek je prisutna opasnost da osobni Bog postane običan idol stvoren po našoj vlastitoj slici, projekcija naših ograničenih potreba, želja, strahova, mržnje, predrasuda, ili sredstvo manipulacije. Stoga, moramo upozoriti da „vlastiti Bog“ može biti i opasan. To je međutim nešto što se događa i „najboljima“, „najpozvanijima“ i „najškolovanijima“. Kršćanska religija treba biti religija suosjećanja, milosrđa, solidarnosti i pravednosti, kao u proroka koji su narod pripremali za dolazak Isusa Krista.
Vjera se prije svega doživljava intuitivno i iskustveno u slobodi duha, iz koje onda proizlazi i sloboda društvenog djelovanja. Onaj tko je slobodno doživio Boga , taj se više neće plašiti niti djelovati u toj slobodi.
Opasnost liberalne teologije jest da sve svede na sentiment i intuiciju, dok su vjeri potrebni i racionalni okviri. No opasnost fundamentalizma je još i veća, da vjeru svede na hladne definicije kognitivnog mišljenja i objektiviziranja, kao da skroz može shvatiti Boga, kao da se Bog može staviti u naš teološki „džep“ i poslužiti našoj svrsi, dok se istodobno ponaša jednoumno, fanatično prianjajući uz tvrdnje koje zdrav razbor i znanstveni dokazi ne mogu podržati. Fundamentalizam zarobljava ljudski duh i intuiciju, kao i slobodu razboritog razlučivanja.
Zdravoj i korisnoj vjeri je dakle nužno oboje, i razborit pristup, i nadasve, razvijanje intuitivnog iskustvenog pristupa duhovnosti. Takva religija omogućava slobodu ljudskog duha. Stoga su ljudska subjektivnost, razvijanje unutarnje intuicije i osjećaja za religiju, uz istovremeno korištenje razbora i kritičkog promišljanja (posljedica i učinaka naše vjere), nužni i poželjni.
***
Skolastički protestanti, mnogi konzervativni kršćani i (rimo) katolici Božju objavu uvelike vide kao nauk ili skup informacija o Bogu. Pri tome protestanti objavu vide sadržanom u Bibliji i vjeroispovijedanjima, evangelikali također u Bibliji i pisanim ili usmenim doktrinama, a (rimo)katolici ponajprije kroz Predaju.
U viđenju objave kao nauka zrcali se više potencijalnih problema. Takav način gledanja suviše je intelektualistički, a objavu svodi na kognitivno znanje o Bogu umjesto Boga samoga. No čovjeka ne može ispuniti znanje o Bogu i ispravan nauk, već jedino sam Bog. Možemo deklarativno i identitetski pristajati uz religijski sadržaj, no to nije isto kao odnos s Bogom. Neki su pak zaokupljeni racionalističkim razmatranjem vjerskih doktrina, no to nije isto što i poznavati samog Boga.
Problem s takvim načinom gledanja je i opasnost od pogrešne pretpostavke da je objektivno znanje o nedokučivom Bogu moguće izraziti na konačan i sveobuhvatan način kroz ljudsku sposobnost izražavanja, to jest doktrinarne postavke ili propozicije. Takav način promatranja Boga sadrži opasnost od idolopoklonstva.
Nadalje, takav način gledanja na objavu odražava se i na evangelizaciju. Problem objave viđene kao nauk jest u tome što religijski sadržaj moraš primiti točno na određeni način, s određenim shvaćanjem i slažući se sa službenim doktrinama kako bi bio dio crkve ili spašen. U protestantizmu tako moraš zadovoljavajuće poznavati i prihvaćati određena vjeroispovijedanja i katekizme, a slično je i u katoličanstvu.
Ovdje obraćenje često znači postati istomišljenik s određenom grupom, denominacijom ili načinom vjerovanja. Svi koji su izvan tog kruga istomišljenika su pod znakom pitanja ili uopće nisu obraćeni i spašeni.
Vjera u živog prisutnog Boga prije svega se temelji na iskustvu, intuiciji i doživljaju. To ne znači da negiramo kognitivno, smisleno razmišljanje, razloge i informaciju. To se ne da “rascijepiti”. No uzaludno nam je znanje o Bogu ako ga nismo iskusili i doživjeli.
Bibliografija:
Alister E. McGrath Uvod u kršćansku teologiju (TF “Matija Vlačić Ilirik; Ex libris, Zagreb, 2006.)
Karen Armstrong Povijest Boga (Prosvjeta, Zagreb, 1998.)
