S obzirom na mjesto koje seksualnost zauzima u našim životima i veličinu problematike, o toj temi se može naći razmjerno malo govora i članaka, a oni na koje se može naići obično su vrlo površni ili rigidni. Kao da već postoji ustaljeno i donekle nametnuto mišljenje kakav se stav o ovoj temi treba zauzeti, dok je realno stanje stvari i ono što se događa ispod površine, često vrlo različito od proklamiranoga.
Iz crkvene predaje proizlazi stav da u seksualne odnose treba stupati isključivo u braku, te da se u protivnom radi o grijehu. Taj stav svakako treba uvažavati, poštovati i razmatrati. Vjerujem da kao kršćani svakako trebamo afirmirati brak kao sveti savez između muškarca i žene, u kojem supružnici zavjetuju na međusobnu ljubav, brigu i poštovanje, te preuzimaju odgovornost jedno za drugo pred Bogom i pred ljudima.
Međutim, iz samog Svetog pisma – po mom osobnom mišljenju – stvari nisu tako jasne. Tako u starozavjetno vrijeme nije postojala posebna ceremonija vjenčanja. Smatralo se da je žena u braku sa svojim zaručnikom od trenutka sklapanja zaruka. Postojala je samo svadbena svečanost (slavlje) kad je brak napokon bio (seksualno) konzumiran. Tada je muž bio dužan isplatiti i dogovoreni miraz ženinoj obitelji.
Također, u starozavjetnom vremenu samaštvo je vrlo rijetka i iznimna mogućnost (skoro da i nije postojalo).
Niti u Novom Zavjetu nije baš jasno opisano što zapravo brak službeno čini brakom. Obred vjenčanja kakav danas poznajemo dolazi mnogo kasnije.
U Svetom pismu nije baš jasno i nedvosmisleno opisano niti što je sve bludništvo. Nažalost, u Starom Zavjetu se taj pojam uglavnom referirao na ponašanje žena. Smatram da bi promiskuitetnost i prostitucija bili najbliži biblijskom poimanju bludništva.
S obzirom na rečeno, smatram da se seksualni odnos u vanbračnoj ili predbračnoj zajednici (ozbiljnoj vezi ili zaručništvu) s jedne, te promiskuitetnost ili prostitucija s druge strane, ne mogu svrstavati u istu kategoriju.
Činjenica je da je seksualnost, u popriličnoj mjeri, tabu tema u kršćanstvu, koja se – osim načelnog stava da je spolni odnos dozvoljen samo unutar braka – kompletno svrstava u zabranjenu zonu ili izbjegava. Grijeh seksualnog odnosa često se doživljava kao najviši na “piramidi grijeha”, što izaziva osjećaj krivice i straha, a time još veću opterećenost vlastitom seksualnošću.
To kao posljedicu proizvodi i «sindrom okrečenih grobova»; vjernike koji izvana nastoje izgledati lijepo i čisto (posebno od «seksualne požude»), a iznutra su puni neriješenih problema i svakovrsnih grijeha. Mnogi umišljaju da su originalni u svojim seksualnim problemima i da nitko nema slične, ili se boje osuđivanja okoline, što za posljedicu ima da se o njima šuti. No zapravo je upravo suprotno, mnogi ljudi nose slične seksualne i emocionalne probleme, ali o njima ne pričaju.
Činjenica je da su i vjernici seksualna bića (što je i prirodno), a da najčešće ne poznaju baš dobro svoja tijela, seksualnost, vlastite želje, te kako funkcioniraju muško-ženski odnosi, ili se svega toga srame i boje. Vjernici ipak seksualno griješe i onda kad apstiniraju od seksualnih odnosa; opterećeni su vlastitom seksualnošću, usvajaju seksualno nezdrava ponašanja (ovisnost o pornografiji i slično) i osjećaju stalnu krivicu – dakle, sve to dok apstiniraju od seksa. Takvi problemi su posebno izraženi ako dugo žive kao samci. U današnje vrijeme vjernici/ce su više nego ikad prije izloženi seksualnim podražajima svake vrste, a ne mogu jednostavno “pobjeći u pustinju”, niti bi to bilo poželjno s obzirom na zadaću naviještanja Evanđelja ovome svijetu.
Nekada su ljudi stupali u brak mnogo ranije i s manje kompliciranja. Činjenica je da danas jako mnogo vjernika/ca i dalje žive kao samci i u 30, 40, pa i 50-tim godinama života. Ne mogu naći adekvatnog partnera/icu, niti ne znaju kako da pristupe suprotnom spolu. Što su stariji to im je teže, a moguće je i da se – podsvjesno ili polusvjesno – zapravo i boje stupanja u intimni odnos, pa to sabotiraju. Moguće je i da im nezdravi oblici samo-zadovoljavanja postaju bliži od seksa s partnerom. Činjenica je da se mnogi vjernici/ce osjećaju nelagodno i neusklađeno u seksualnoj ulozi i kad stupe u brak.
Iz svega rečenog zaključujem sljedeće: Ono što u svakako smatram lošim i štetnim jest bludnost u smislu promiskuitetnosti, poticanja prostitucije i neodgovornog seksualnog ponašanja. No i takve probleme treba sagledavati individualno, te s mnogo ljubavi, milosrđa i razumijevanja. Izgleda da se neke od tih istinski štetnih pojava (poput ovisnosti o pornografiji) javljaju upravo kao produkt rigoroznih stavova spram (u svojoj izvornosti) zdravo usmjerene seksualnosti prema drugoj živoj osobi. Ponekad čak ispada da su takve štetne pojave prihvatljivije (ili manje neprihvatljive) od pokazivanja erotske privlačnosti, te spolnog čina između muškarca i žene, koji je u osnovi iskonska Božja namisao.
Vjernike svakako treba ohrabrivati da idu (što prije i bez suvišnog kompliciranja) prema zarukama i braku. Svakako je dobro, sveto i poželjno uzdržavati se od seksualnih odnosa prije (formalno sklopljenog) braka. Na to treba poticati svakoga tko to može na zdrav način činiti i kome to životne okolnosti dopuštaju.
No pitam se, može li to doista svatko? Treba li uvijek i bez razlike tvrdo inzistirati na uzdržavanju? Ne bi li bilo bolje i korisnije ovoj problematici pristupati više individualno i fleksibilno? Ne bi li bilo adekvatnije pitanju seksualnosti pristupati više s aspekta dobrobiti osobe (ili ljubavnog para), njezine mentalne-emocionalne stabilnosti, te dostojanstva i integriteta ličnosti, nego s pozicije osude?
Ako ništa drugo, mora li prakticiranje vanbračne seksualnosti uvijek i bez razlike biti predmet stroge crkvene discipline i ulaženja u tuđu intimu? – kao što znam da je u mnogim kršćanskim zajednicama praksa. Ne bi li toj problematici trebalo pristupati s više pastoralnog obzira i nježnosti? Nisu li važniji čovjek i njegova dobrobit od imidža moralne čistoće pojedine kršćanske zajednice? Posebno kada znamo da postoje i brojni drugi (i vjerujem objektivno mnogo teži) grijesi poput licemerja, neiskrenosti, nepoštenja, ogovaranja, taštine, oholosti ili pohlepe.
Autor: J.K.
