Protivljenja Istanbulskoj konvencije u Hrvatskoj temelje se na odbijanju da se u zakone uvede pojam roda jer se tim pojmom navodno uvodi 'rodna ideologija' i dovode u pitanje tradicionalne katoličke i obiteljske vrijednosti. Javnosti se nameće izbor: ili si za očuvanje tradicije i izbacivanje pojma rod, ili si za ratifikaciju Istanbulske konvencije, ili si protiv interesa obitelji i katoličanstva. No radi li se ovdje zaista ugroziti obitelji, katoličanstva i hrvatskog identiteta?
Pojam rod je prisutan već četrdesetak godina u sociologiji, antropologiji, psihologiji, pravu, teologiji i u drugim društvenim i humanističkim znanostima; taj se pojam nalazi u naslovima svih strategija i zakona koji uređuju pitanja ravnopravnosti i diskriminacije među ljudima.
Pa zašto odjednom pojam rod izaziva tako burne reakcije? Da bi se na to pitanje odgovorilo, ne bi trebalo raspravljati o razlici pojmova spol i rod, već zapravo 'antirodnom pokretu', o njegovoj svrsi i ciljevima i podršci koju mu daje Katolička crkva, o stereotipima i interesima da se ti stereotipovi održe.
Problem je u tome što se 'antirodni pokret' u Hrvatskoj poziva na biologističko tumačenje i što mu je dovođenje u pitanje rodnih stereotipova opasno. Tvrde da postoje muška i ženska priroda te da iz te prirode slijede muške i ženske osobine i uloge. Najčešće se pozivaju na zastarjele argumente o razlici između ženskog i muškog mozga.
Kad su u pitanju rodni stereotipi i njihova primjena, razumljive su predrasude i strah ljudi koji nisu dovoljno upoznati s tematikom. Ljudi se, slabo razumijevajući temu, a vjerujući antirodnoj propagandi, plaše za budućnost svoje djece i obitelji. Pritom zaboravljaju da već dugo ni oni, a ni niti njihova djeca ne žive onako kako to određuju nekakve tradicionalne uloge na koje se pozivaju. I dobro je da je tako...
Još do sedamdesetih godina nije bila rijetkost vidjeti ženu natovarenu teretom, a pred njom muškarca s rukama u džepovima. I to je dio hrvatske tradicije... Dalo bi se navesti mnogo takvih primjera tradicionalnih uloga žene i muškarca.
No, jesu li razlike među ženama i muškarcima zaista utemeljene u njihovoj prirodi? Način na koji se u hrvatskoj javnosti govori o prirodi žene ostavlja dojam da su prirodni zakoni toliko sami po sebi jasni da ne ovise o ljudskom razumijevanju. Nigdje se ne spominje da je prirodi čovjeka, to jest muškarca i žene, svojstvena razumnost, a to znači i tumačenje prirode.
Sve do 20. stoljeća u teološkim se udžbenicima – za razliku od Biblije – učilo da žene nisu u cijelosti slika Božja jer da njihovo tijelo ne može sliku Božju očitovati onako kako to može muško tijelo. Ženu se smatralo »drugom«, »drugotnom«, stvorenom da bude pomoćnica mužu/muškarcu, u svemu poslušna i o njemu ovisna. Opis grijeha prvih ljudi koristio se kao dokaz da žena nije u stanju samostalno razmišljati: čim je muškarac ostavi samu, ona sagriješi.
Ukratko rečeno , Katolička crkva danas ženama priznaje da su jednakovrijedne, ali ne i ravnopravne. Razlog leži u opstanku na vlasti crkvenih struktura koje bi moglo dovesti u pitanje priznanje pune ravnopravnosti žena. No treba li se za time povoditi i društvo?
Ali dovođenje u pitanje rodnih stereotipa je primaran kršćanski zahtjev! Treba se vratiti se na biblijske izvore prema kojima su i žena i muškarca čovjek, dakle slika Božja. Treba se vratiti se na shvaćanje da je i ženi i muškarcu povjerena briga za ovaj svijet, da oboje imaju razum i slobodnu volju, te da su kao osobe pozvani na suradnju.
Komentar: AVANTiNovine
