Piše: J.K.
Što se tiče političko-društvenog narativa, većina mainstream medija u zapadnim zemljama često naginje tzv. "progresivnom" ili liberalnom spektru. Ciljevi koji se podržavaju uključuju teme poput borbe za socijalnu pravdu, prava manjina, klimatskih promjena, rodne i rasne jednakosti te globalne politike koja favorizira multilateralizam i otvorene granice. S druge strane, desničarske ili konzervativne stavove češće prikazuju kao ekstremne, zastarjele ili moralno problematične.
Sve ovo ima utjecaj na način kako javnost percipira političke i društvene teme, često dovodeći do polarizacije jer suprotstavljeni stavovi nisu ravnopravno zastupljeni.
U tom kontekstu, ljudi poput Donalda Trumpa često su viđeni kao simboli antiestablišmenta, posebno među onima koji osjećaju da ih mainstream mediji, političke elite i kulturne institucije ignoriraju ili preziru. Trumpova pojava i stil komunikacije stvorili su snažnu reakciju među ljudima koji su frustrirani političkom korektnošću, globalizacijom i percepcijom da je njihovo mišljenje marginalizirano.
Mediji su, s druge strane, na Trumpa često gledali kao prijetnju vrijednostima koje smatraju važnima, što je rezultiralo vrlo oštrim izvještavanjem i pokrivanjem njegovih kontroverzi, često s naglaskom na njegove pogreške i skandale.
Nema jednostavnog odgovora zašto su mainstream mediji toliko pristrani, no moguće je identificirati nekoliko ključnih faktora: korporativni interesi i vlasništvo, politički utjecaj i agenda, kulturni i ideološki konsenzus (u mnogim zapadnim zemljama, intelektualna i kulturna elita većinom se slaže oko određenih vrijednosti). Time dolazi do prikazivanja tih vrijednosti kao univerzalnih i neupitnih, dok se drugačiji pogledi marginaliziraju.
Mnogi su skeptični kad je riječ o borbi establišmenta za socijalnu pravdu. Na površini se čini kao da zagovaraju jednakost, prava manjina, i socijalnu pravdu, no ispod toga često stoje interesi koji su povezani s ekonomskim i političkim ciljevima, koji zapravo podržavaju neoliberalne strukture i iskorištavanje resursa i radne snage u zemljama trećeg svijeta.
Zapadni establišment koristi narativ socijalne pravde i ljudskih prava kako bi opravdao intervencije u drugim zemljama. Na primjer, pozivanje na ljudska prava često služi kao opravdanje za sankcije, trgovinska embarga ili čak vojne intervencije u zemljama koje imaju prirodne resurse ili geostratešku važnost. Na taj način, prava i slobode postaju instrument za ostvarivanje ekonomskih i političkih ciljeva, dok se zapravo malo čini da bi se promijenili dublji uzroci globalne nejednakosti.
Ovo rezultira pojavom "performativne" socijalne pravde, gdje se iznose izjave i geste u svrhu vlastite reputacije i pridobivanja podrške, ali bez suštinskog zalaganja za pravedniji svjetski poredak. Dakle, iza retorike socijalne pravde često se krije licemjerje – podržavanje sloboda i jednakosti u teoriji, ali nastavak korištenja struktura koje osiguravaju moć i dominaciju.
"Establišmentski konsenzus" ili politiku "sigurnosne pristranosti"
Vrlo su uočljivi primjeri dodatne pristranosti koja nadilazi samo progresivne ideje i uključuje specifične geopolitičke interese poput:
- Podrške NATO-u kao zaštitniku slobode i demokracije, često bez kritičke analize njegovih aktivnosti ili dugoročnih posljedica intervencija, usklađene sa stavovima vlada koje su članice NATO-a, posebno kada je riječ o odnosima s Rusijom i Kinom.
- Prikazivanja Izraela kao glavnog saveznika i demokratskog bastiona na Bliskom istoku, dok se palestinski položaj često prikazuje u manje povoljnom svjetlu, uz minimalnu empatiju prema njihovim težnjama i stradanjima.
- Dominantne usmjerenosti prema podršci Ukrajini, dok je Rusija često prikazana kao jedini agresor bez puno konteksta ili analize povijesnih tenzija u regiji. Mada kritika ruskih postupaka nije nužno neutemeljena, gotovo potpuno izostaje kritičko razmatranje zapadne uloge u ovom sukobu, što doprinosi jednostranom narativu.
- Tijekom pandemije COVID-19, mainstream mediji su gotovo jednoglasno podržavali lockdown mjere, a kritike ili skeptična pitanja u vezi s ekonomskim posljedicama, psihološkim utjecajima ili učinkovitosti mjera često su bila marginalizirana. Oni koji su postavljali pitanja o slobodama, utjecaju lockdowna na mentalno zdravlje, ili potrebi za balansiranjem javnog zdravlja s osobnim slobodama često su bili etiketirani kao teoretičari zavjere.
- Kad su u pitanju ženska i ljudska prava u Iranu, zapadni mediji pristrano podižu napetosti. Iran je vrlo kompleksno društvo i nije ga lako svesti na jednostavan narativ o potpunoj represiji nad ženama. Žene u Iranu čine značajan dio visokoobrazovane populacije – više od polovice studentske populacije u zemlji čine žene, što je znatno drugačije nego u mnogim drugim zemljama Bliskog istoka. Iranke također aktivno sudjeluju u profesionalnom životu, znanosti, medicini i inženjeringu. One su se, unatoč zakonima o odijevanju (primjerice obaveznom nošenju hidžaba), izborile za relativno visok stupanj obrazovanja i prisutnost u društvu.
Međutim, zakonska norma koja nalaže pokrivanje kose često se predstavlja kao jedini ili najvažniji problem u zapadnim medijima, dok se u isto vrijeme previđaju složenije društvene, kulturne i ekonomske promjene koje su žene u Iranu izborile. Na sličan način, mnogi drugi dijelovi Bliskog istoka, poput Saudijske Arabije, imaju daleko strože zakone i ograničenja prava žena, ali o njima se znatno manje izvještava u negativnom kontekstu, dijelom zbog bliskih savezništava tih zemalja sa Zapadom.
Taj fokus na Iran kao simbol opresije ponekad dolazi bez dubljeg uvida u društvene dinamike i često služi geopolitičkim narativima koji naglašavaju Iran kao neprijateljsku zemlju.
Ovi primjeri ukazuju na tzv. "establišmentski konsenzus" ili politiku "sigurnosne pristranosti", gdje mediji zauzimaju pozicije koje su u skladu s vanjskopolitičkim ili sigurnosnim ciljevima Zapada, često uz izbjegavanje dubljih analiza ili prikazivanja kompleksnijih realnosti.
