o. Aidan (Alvin) Kimel
Nedavno sam pozvan razgovarati o univerzalnom spasenju za dokumentarac na tu temu koji uključuje govornike s obje strane teme. Protiv svoje bolje prosudbe pristao sam. Ako ste vidjeli moje prethodne intervjue, znate zašto. Jednostavno se ne snalazim dobro u improviziranom ili spontanom formatu intervjua. Zamuckujem, lutam i vrludam na sve strane. Bez obzira koliko se dobro pripremim, uvijek završim pričajući prekomjerno. Pogledao sam u rječnik sinonima i pronašao nekoliko zanimljivih riječi koje opisuju moje stanje: logoreja, brbljivost, opširnost, rječitost, pleonazam, blebetanje, lutanje, gomilanje riječi. Možda se možete sjetiti i drugih riječi koje biste dodali na popis.
Sve je to vrlo neugodno. Moja supruga misli da sam prestrog prema sebi. Možda je u pravu, ali... jednom neurotičar, uvijek neurotičar.
Ovaj put sam zapisao odgovore na očekivana pitanja. Znao sam da ne mogu čitati svoje odgovore ili čak baciti pogled na njih tijekom intervjua, ali nadao sam se da će rečenice čarobno teći s usana. NE! Drugačija priprema, isti rezultat.
Ali postoji i svijetla strana. Imam nešto materijala za podijeliti sa svojim čitateljima. Bez daljnjeg okolišanja, evo mog "improviziranog" odgovora na pitanje: Koji su najodlučniji teološki argumenti u korist univerzalnog spasenja?
Od mnogih argumenata koji se mogu iznijeti u korist univerzalnog spasenja, dva su, po mom mišljenju, odlučujuća.
Prvo, Bog je apsolutna i bezuvjetna ljubav. To znamo po božanskoj objavi. "Bog je ljubav," kaže nam apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici. Govoreći to, on sažima priču o Isusu, koja kulminira njegovom otkupiteljskom smrću na križu i njegovim trijumfom nad smrću i zlom u njegovom uskrsnuću.
Izjaviti da je Bog ljubav znači reći nešto i radikalno i duboko o međusobnom zajedništvu između Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog nije ljubav zato što je ljubav jedan atribut uz mnoge druge božanske atribute. Bog je ljubav jer je njegovo samo biće konstituirano uzajamnim samodavanjem Oca, Sina i Duha Svetoga. Riječima metropolita Kallistosa Warea: "Bog je neprestano kretanje uzajamne ljubavi."
I stoga reći da je Bog ljubav znači također reći nešto presudno važno o Božjem odnosu s nama. Voljeti nekoga znači željeti njihovo dobro. To znači posvetiti se njihovom napretku i sreći. Ipak, naša je ljubav uvijek nesavršena, ograničena ne samo našom naslijeđenom sebičnošću i pohlepom već i našom konačnošću i neadekvatnim resursima. Mogu obećati da ću voljeti i cijeniti svoju mladenku u dobru i zlu, u bogatstvu i siromaštvu, u bolesti i zdravlju - ali zavjet je uvijek uvjetovan mojom smrću. Upravo u toj točki moje samodavanje prestaje i moja voljena će ponovno biti sama.
No Božja ljubav prema čovječanstvu nikad ne prestaje, nikad ne može prestati. On ne samo da želi našu sreću i dobro, već želi sebe kao naše Dobro. Otac, Sin i Duh Sveti ne trebaju, naravno, čovječanstvo za svoju sreću i blaženstvo, ipak su odlučili uključiti svakoga od nas u svoju uzajamnu ljubav. Smrću i uskrsnućem, Otac nas je posvojio kao sinove u svom ljubljenom Sinu i svim srcem se posvetio ispunjenju naše sreće i blaženstva.
Razmotrimo tri Isusove prispodobe u Luki 15: prispodoba o dobrom pastiru, prispodoba o ženi i izgubljenom novčiću te prispodoba o rasipnom sinu. Kao što će potvrditi moji bivši župljani, volio sam propovijedati o tim prispodobama kad sam bio pastor s punim radnim vremenom. Zajedno otkrivaju beskonačne dubine Božje bezuvjetne ljubavi prema grešnicima.
- Dobri pastir napušta svoje stado da pronađe jednu izgubljenu ovcu i ne vraća se svom stadu dok je ne pronađe.
- Žena okreće svoju kuću naopako da pronađe svoj jedan izgubljeni novčić.
- Otac željno iščekuje povratak svog voljenog sina, dan za danom, i kad se konačno vrati, trči niz cestu da ga pozdravi i zagrli te priređuje veliku gozbu u slavu.
Bog je ljubav i njegova ljubav nikad ne prestaje. On nikad ne prestaje željeti naše eshatološko i konačno dobro. Nikad ne odustaje od nas i pomaknut će nebo i zemlju da ostvari svoju dobru volju za nas i u nama. Njegova ljubav je, mogli bismo reći, svemoguća. Ostvaruje ono što obećava i nikad mu se ne vraća prazna.
Ako je ovo što sam upravo predstavio istina - a svim srcem vjerujem da jest - kako onda ta istina informira naše razmišljanje o tradicionalnoj doktrini - ili točnije, doktrinama, jer su barem dvije doktrine podučavane i u istočnom i u zapadnom kršćanstvu tijekom protekla dva tisućljeća - o paklu i vječnom prokletstvu? Svaka doktrina pakla pretpostavlja neuspjeh Božje ljubavi da ostvari svoje dobre namjere, bilo u vremenu ili izvan vremena. Svi kršćani vjeruju da Bog nudi oprost svima koji se pokaju za svoje grijehe i prihvate njegovu ljubav. Ali eventualno će doći trenutak konačnog suda kada Bog nagrađuje vjerne nebeskim blaženstvom i osuđuje zle na vječnu propast. U toj točki ponuda oprosta prestaje vrijediti, bilo zato što je Bog povukao ponudu ili zato što su zli dostigli stanje nepopravljivog otvrdnuća koje čak ni Bog ne može probiti. U oba slučaja, Bog prestaje željeti vječnu sreću svoje djece; u oba, njegova ljubav je zakazala.
No ima li to smisla s obzirom na našu ispovijest Božje apsolutne i bezuvjetne ljubavi? Ima li smisla s obzirom na Isusove prispodobe o dobrom pastiru, izgubljenom novčiću i rasipnom sinu? Dobri pastir izlazi tražiti jednu izgubljenu ovcu, ali se eventualno vraća svom stadu pognute glave u rezignaciji i razočaranju. Žena okreće svoju kuću naopako da pronađe svoj dragocjeni izgubljeni novčić, ali ga nikad ne nalazi. Otac čeka povratak svog sina, ali sin se nikad ne vraća i otac umire od tuge. Zvuči li to kao evanđelje koje smo pozvani propovijedati? Zvuči li to kao pobjeda Uskrsa? Krist je uskrsnuo, trijumfalno pjevamo (no ispod glasa šapćemo, ali mnogi su prokleti).
Univerzalisti odbijaju prihvatiti ovaj dugo prihvaćeni završetak evanđeoske priče. Ljubav nikad ne napušta voljenog, niti je nemoćna pred našim grijehom i slobodnom voljom.
Drugi argument bi se mogao smatrati naličjem prvoga. Ako je Bog naše Dobro, ako nas je stvorio za vječno zajedništvo s njim u trinitarnom životu Oca, Sina i Duha, onda to implicira da nam je također dao nezasitnu želju za zajedništvom s njim. Kako teolozi vole reći, ljudska bića su prirodno usmjerena prema Bogu kao svom konačnom cilju. Mi smo teleološka bića. Naši životi su usmjereni prema njemu kao Dobru, čak i kad nam se čini najodsutnijim, čak i kad ga ne slušamo ili ga mrzimo ili bježimo od njega. To je ono što znači (barem djelomično, vjerujem) biti stvoren na Božju sliku. Sv. Augustin je prekrasno izrazio našu urođenu želju za Beskonačnim u svojim Ispovijestima: "Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i nemirno je srce naše dok ne otpočine u Tebi." Mi smo nemirna, žedna bića koja žive u liminalnom prostoru između ništavila i Života u Izobilju. Ta žeđ za nebom, kaže nam o. Alexander Schmemann, čini nas ljudima. Ne može je iskorijeniti naša zloća i grijeh; niti je može utažiti išta manje od živoga Boga samog. "Ja sam kruh života," izjavio je Isus svojim učenicima; "tko dolazi k meni neće ogladnjeti, i tko vjeruje u mene neće nikada ožednjeti."
Branitelji pakla često nam govore da prokleti nisu sposobni promijeniti svoju orijentaciju prema Bogu i stoga su nesposobni za pokajanje nakon smrti. Poput patuljaka u Lewisovoj Narnijskoj kronici Posljednja bitka, učinili su se gluhima na Aslanov rik. Ipak, zašto misliti da je to istina? Kad bi bilo istinito, ne samo da bi dovelo u pitanje božansku svemoć, već bi značilo da su prokleti nekako uspjeli promijeniti svoju od Boga danu prirodu i postali podljudi ili neka druga vrsta u potpunosti. Ali to je posve nemoguće.
Pokajanje nakon smrti, stoga, ne može biti isključeno - barem ne za pravoslavne kršćane. Prije dva dana slavili smo uskrsni silazak u had. Kad je Krist sišao u had i propovijedao preminulima, koliko ih se pokajalo za svoje grijehe? koliko ih je ostalo kad je Krist otišao? U svojoj knjizi Krist pobjednik nad paklom, metropolit Hilarion Alfeyev dijeli svjedočanstva mnogih istočnih Otaca da kad je Krist sišao u had, svi preminuli su ga prigrlili i uzašli s njim u nebo. U jednom od svojih uskrsnih kondaka, sv. Roman Melod personificira had i stavlja mu ove riječi u usta:
I sada, nekad gospodar, postao sam zarobljenik, nekad vladar, pretvorio sam se u roba... Potpuno sam gol jer mi je oduzeo sve moje posjede; zapovjedio je, i odjednom su ga svi okružili kao pčele saće. I tada me čvrsto svezavši, rekao im je da mi se rugaju, i da udaraju moju glavu i savijaju moja leđa, i smrve moje nepokolebljivo srce, uzvikujući: "Gospodin je uskrsnuo!"
Kako se priča pripovijeda, nakon što je razbio vrata hada i pozvao preminule k sebi, Krist napušta podzemlje i uzlazi na nebo. Ali pitam se, je li to najbolji način razmišljanja o njegovoj pobjedi. Sv. Ivan Zlatousti piše:
Ovo mjesto Hada, mračno i bez radosti, bilo je vječno lišeno svjetlosti; zato se [vrata] nazivaju mračnim i nevidljivim. Bila su uistinu mračna dok Sunce pravednosti nije sišlo, osvijetlilo ga i učinilo Had Nebom. Jer gdje je Krist, tamo je i Nebo.
I tako pitam, je li Krist pobijedio had i smrt samo da stvori vječni pakao?
