Isusova Crkva, kako je prikazana u Djelima apostolskim, često se doživljava kao jednostavna i autentična zajednica vjernika koja je posvećena učenju Isusa Krista. Kroz lomljenje kruha i zajedničku molitvu, pokazivali su jedinstvo i predanost vjeri. Međutim, kasniji razvoj kršćanskih denominacija, uključujući Rimsku Katoličku crkvu, Pravoslavnu crkvu i različite protestantske zajednice, bio je obilježen značajnim utjecajem judaizma, grčke i rimske kulture, politike, moći, nasilja i bogatstva. Ovaj esej istražuje tvrdnju da se izvornost Isusove Crkve iz početka Djela apostolskih izgubila kroz ove utjecaje te da je danas više ni nema.
Autentičnost rane Crkve
Djela apostolska opisuju ranu kršćansku zajednicu kao skupinu vjernika koja je bila posvećena apostolskom učenju, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (Djela apostolska 2, 42). Ovaj opis predstavlja naznake kako je prva Crkva izgledala. Elementi nabrojani u ovome retku kasnije su različito teološki i doktrinarno tumačeni.
Kako bilo, ovi rani kršćani dijelili su sve što su imali i brinuli se jedni za druge, što je predstavljalo suštinsku jednostavnost i čistoću njihove vjere. U takvom okruženju, možemo vidjeti refleksiju izvorne Isusove poruke ljubavi, zajedništva i služenja drugima.
Utjecaji judaizma
Nakon Isusove smrti, njegovi sljedbenici, koji su većinom bili Židovi, nastavili su prakticirati mnoge aspekte judaizma. Rani kršćani su prisustvovali u sinagogama, slavili židovske blagdane i slijedili Mojsijev zakon (Djela apostolska 21:20-26). S vremenom, međutim, kršćanstvo se počelo sve više odvajati od judaizma, što se može vidjeti u novozavjetnim tekstovima koji svjedoče o teološkim razlikama između Židova i kršćana.
No ipak, Židovski elementi su ostali prisutni. Pravoslavna crkva, na primjer, organizaciju liturgije i prostora uskladila je s uzorima iz židovskog hrama, što dovodi u pitanje je li to bila Isusova izvorna intencija. Ovakav utjecaj judaizma u Pravoslavnoj crkvi može biti viđen u strukturi crkvenih građevina, rasporedu liturgijskog prostora i simbolici korištenoj u obredima, što je nalik na uređenje židovskog hrama.
Helenistički i Rimski utjecaji
Kako je kršćanstvo raslo i širilo se izvan židovske zajednice, postajalo je podložnije utjecaju helenističke kulture. Filozofske ideje Platona i Aristotela počele su oblikovati kršćansku teologiju. Rimska imperijalna struktura također je utjecala na crkvenu hijerarhiju i organizaciju. Konstantinovo prihvaćanje kršćanstva u 4. stoljeću te kasnije proglašavanje kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva, dovelo je do sinkretizma vjere i politike.
Ovaj proces sinteze s helenističkom i rimskom kulturom rezultirao je uvođenjem elemenata koji nisu bili prisutni u izvornoj kršćanskoj zajednici, kao što su ceremonijalna raskoš i hijerarhijska struktura slična rimskoj administraciji.
Politika, moć i vlast
Rimska Katolička crkva, koja se razvila iz ovih ranih kršćanskih zajednica, postala je moćna institucija. Papa je preuzeo ulogu ne samo duhovnog, nego i političkog vođe, često ulazeći u saveze i sukobe s kraljevima i carevima. Ovo miješanje vjere i politike vodilo je do mnogih sukoba, uključujući Križarske ratove i Inkviziciju, gdje je crkva koristila nasilje kako bi očuvala svoju moć i utjecaj.
Reformacija i Protestantski pokret
U 16. stoljeću, Martin Luther je pokrenuo Reformaciju, kritizirajući korupciju i zloupotrebu moći unutar Katoličke crkve. Reformacija je dovela do stvaranja brojnih protestantskih denominacija, svaka sa svojim tumačenjem Biblije, to jest kršćanskog učenja. Iako su reformator tvrdili da teže vraćanju izvornim kršćanskim vrijednostima, njihovo učenje je bilo formulirani u skladu s prilikama i kontekstom sukoba s Rimom u 16. stoljeću.
Nove denominacije također su bile podložne moći, političkim utjecajima i sukobima, ili su se pak pretvorile u kultove. U svakom slučaju, tvrditi da u pojedinim protestantski ili neoprotestantskim denominacijama, zajednicama i kultovima živi Isusova izvorna crkva je puko zavaravanje. I one su samo proizvod svog vremena.
Pitanje Isusove namjere i pouzdanosti Novog Zavjeta
Jedno od ključnih pitanja je koliko možemo biti sigurni u ono što je Isus doista želio i učio. Novi Zavjet, kao primarni izvor Isusovih učenja, sastavljen je desetljećima nakon njegove smrti, kanoniziran stoljećima poslije, prošao je kroz brojne redakcije i podložan različitim tumačenjima. Povjesničari i teolozi često se ne slažu oko autentičnosti određenih tekstova i njihovih interpretacija. Kasniji crkveni sabori, kao što su Nicejski sabor (325. godine) i Efeški sabor (431. godine), formulirali su doktrine koje su često bile pod utjecajem političkih i kulturnih faktora, možda više nego izvornih Isusovih učenja.
Ovdje se postavlja pitanje je li se Crkva, ubrzo nakon svog osnutka, pretvorila upravo u ono što je Isus kritizirao u židovskoj religiji. Isus je često kritizirao farizeje i saduceje zbog njihovog legalizma, korupcije i licemjerja (Matej 23). Slično tome, kasnija Crkva, kako je postajala sve institucionaliziranija i moćnija, pokazivala je slične karakteristike kao i institucije koje je Isus kritizirao. Crkvena hijerarhija, ceremonijalnost, bogatstvo i politička moć često su bili u suprotnosti s jednostavnošću i skromnošću izvorne zajednice Isusovih sljedbenika.
Zaključak
Proučavajući povijest kršćanstva, možemo vidjeti kako su različiti utjecaji, od judaizma do grčko-rimske kulture, politike i moći, oblikovali razvoj Crkve. Izvorna jednostavnost i zajedništvo rane Crkve, kako je prikazano u Djelima apostolskim, teško je prepoznati u današnjim kršćanskim denominacijama. Svaka od ovih denominacija nosi tragove svoje povijesti, kulture i društvenih uvjeta u kojima se razvijala. Također, teško je odrediti koliko su kasnija crkvena učenja i strukture bile u skladu s izvornim Isusovim učenjima. U najmanje ruku možemo dovesti u pitanje koliko je današnja kršćanska duhovnost u bitnome ista kao u prvim godinama Crkve. Stoga, možemo zaključiti da je današnje kršćanstvo rezultat složenih i neminovnih procesa miješanja različitih utjecaja, što otežava identifikaciju Isusove Crkve kakva je postojala u svom izvornom obliku, možda svega prvih nekoliko godina.
Priredio Jasmin Koso
Izvori:
1. Djela apostolska. Novi Zavjet.
2. Brown, Raymond E. *An Introduction to the New Testament*. Anchor Bible Reference Library, 1997.
3. Pelikan, Jaroslav. *The Christian Tradition: A History of the Development of Doctrine, Vol. 1: The Emergence of the Catholic Tradition (100-600)*. University of Chicago Press, 1971.
4. Gonzalez, Justo L. *The Story of Christianity, Vol. 1: The Early Church to the Dawn of the Reformation*. HarperOne, 2010.
5. MacCulloch, Diarmaid. *Christianity: The First Three Thousand Years*. Viking, 2010.
6. Frend, W.H.C. *The Rise of Christianity*. Fortress Press, 1984.
7. Johnson, Paul. *A History of Christianity*. Simon & Schuster, 1976.
