Rat? Imali smo rat? Taj argument, kojeg najčešće čujem, zbunjuje. Naime, ako smo izašli kao pobjednici nad mnogo nadmoćnijom vojskom (a sigurno jesmo), tim više je nejasno kako se ne možemo obračunati s, na primjer, nekakvim Turudićem, ili nekakvom J. Rimac ili nekakvim Mamićem. A sasvim je jasno da ne možemo. Ne dajte da vas zbuni Plenkovićev: „Mamić je osuđen“, jer Mamić je na slobodi i, de facto, nitko mu ne može ništa, pa niti onaj narod koji je izašao kao pobjednik iz onog rata 1991.-1995. A uglavnom je tako sa svakim tko „je osuđen“. I eto nas na prvom pitanju:
1. Kako se jednom, tako ponosnom i borbenom narodu, s čvrstom kičmom, može dogoditi da njegovu sudbinu već trideset godina kroji niz besprizornih i bezličnih bezveznjaka-beskičmenjaka?
Na mojoj listi vrijednosti, to jest ne-vrijednosti, korupcija je na trećem mjestu dok je na prvom mjestu već spomenuta bezličnost ili ispraznost. Ako je 'karizma' precijenjen i nejasan pojam, podložan interpretaciji subjekta, bezličnost i praznina bi trebali biti jasni pojmovi.
Nakon bezličnosti, na drugom mjestu je nepismenost i/ili vrlo manjkava retorika i/ili općenito – nesposobnost izražavanja. Razmotrimo malo sve oblike i varijante kriticizma koje imamo danas u Hrvatskoj. Onaj tko voli čistu i klasičnu kritiku čita Puhovskog, onaj tko voli esejistički pristup čita Dežulovića, onaj tko voli 'malo grublje' čita Rudan, to jest da skratimo, ima za svakog po nešto. Ili, drugačije rečeno, kritička misao je u Hrvata je bogata i razvijena.
2. Ok., pa kako jedan narod, koji ima tako razvijenu kritičku misao, trpi nerazumljive i nemušte ili prozirne i kontradiktorne rečenice viteza Reinera ili Banožića ili Jandrokovića ili Grlića-Radmana ili Plenkovića (+ niza ostalih-sličnih, gdje taj niz teži u beskonačno)?
Pa da rezimiramo sve do sada, kako je moguće da se jednom narodu; koji je borben, hrabar i kurčevit, koji je sklon kritici i debati, mogu dogoditi: Turudić, Canjuga, J.Rimac, G. Žalac, Banožić, Pašalić, Šeks, Sanader, Kerum, njegova sestra, Bandić, Ćesić Rojs, vitez Reiner, Karamarko, Grlić-Radman… ovaj niz, kako sam rekao, teži u beskonačno pa ću tu stati, a podsjetit ću da sam naveo zastupnike, gradonačelnike, ministre i premijere, dakle one koji kroje sudbinu onih koji su ih birali. I apsolutno su svi ti izabrani, kao po nekom pravilu, bezlični i prazni, ili polupismeni ili kriminalci.
I evo nas na korupciji i kriminalu. Jesu li Hrvati kriminalci? To je iracionalno pitanje, ali ipak postoji racionalan odgovor: Broj kriminalaca je statističko pitanje i ako uzmete slučajan uzorak od 1000 ljudi u Beču, Minhenu, Oslu i Zagrebu, i ako izbrojite kriminalce (osobe s dosjeom) u tom uzorku, dolazimo do toga da Hrvati jesu i nisu kriminalci upravo onoliko koliko to je i nije svaki narod Evrope i šire. Pa da postavimo konačno pitanje:
3. Kako je moguće da samo Hrvati imaju zločinačku organizaciju na vlasti?
Ovaj narod mora da doživljava ogromne paradokse u svojoj svijesti i samosvijesti. Ovaj narod mora da je prilično podvojen u sebi i ovaj narod bi trebao napokon shvatiti da su svi odgovori u njemu.
