U OČEKIVANJU KONAČNIH ODGOVORA
Sjećanja na prošle živote dobivena hipnotičkom regresijom i djeca koja se spontano sjećaju prošlih života dva su najčešća izvora koji se navode kao dokazi za postojanje reinkarnacije. Oni koji se nadaju da će ta dva područja istraživanja iznjedriti konkretan dokaz kada se sve zbroji neće biti zadovoljni prikupljenim podacima. Trenutno imamo čvrst dokazni materijal, međutim daleko od toga da je neoboriv.
Razboriti ljudi mogu se razilaziti u mišljenjima o tome što taj dokazni materijal znači. Nadalje ne smijemo zaboraviti da je u ovoj raspravi mnogo toga na kocki. Reinkarnacija dovodi u pitanje čitave svjetonazore, religijska vjerovanja i mnoga duboko usađena uvjerenja i bit će potrebno više od dvjestotinjak neobične djece i nekoliko dojmljivih izvještaja subjekata hipnoze da se promijeni status quo.
Unatoč tome, puka količina podataka koji ukazuju na postojanje ponovnog rođenja predstavlja jak argument za sve osim za najpristranijeg skeptika.
Pretpostavimo li na trenutak da reinkarnacija postoji, dolazimo do važnog pitanja: Što se događa kada se oslobodimo fizičkih okova? Ako doista preživljavamo smrt i postojimo onkraj tijela, gdje se tada nalazimo? Koja je priroda tog nematerijalnog iskustva?
PUTOVANJA IZVAN TIJELA
Skupina zgrada crvenih krovova koje tvore Institut Monroe nalazi se na obroncima gorja Blue Ridge. Institut Monroe je organizacija koja ie vjerojatno jedinstvena kako po načinu na koji je osnovana tako i po svojoj misiji. Utemeljio ga je Robert Monroe, bivši poslovni čovjek čije je ime u 1970-ima postalo gotovo sinonim za astralnu projekciju, odnosno ono što se općenito naziva izvantjelesno iskustvo. To je, sada dobro dokumentiran, fenomen kod kojeg čovjek sebe privremeno doživljava odvojeno od svog fizičkog tijela.
Monroova prva knjiga „Putovanja izvan tijela“ (Journeys Out Of the Body) je fascinantno i zapanjujuće putovanje kroz mnoge godine eksperimentiranja s tim neuobičajenim stanjem svijesti. Godine 1971. kada je objavljena izazvala je pravu malu senzaciju. Njegova druga knjiga, “Daleka putovanja“ (Far Journeys), je putopis kroz njegova naknadna istraživanja i uključuje njegove zaključke o prirodi onoga što je počeo zvati nematerijalni svijet.
Monroova prvotna izvantjelesna iskustva bila su spontana i neočekivana. Međutim, s vremenom je razvio sposobnost da gotovo po volji napušta tijelo i odlazi u vlastite pustolovine u nematerijalnim dimenzijama. Monroe, koji je preminuo 1995. godine, bio je vise hrabar istraživač nego osoba koja prakticira duhovne tehnike, međutim zemljovide nematerijalnog svijeta koje ie izradio na temelju svojih izvantjelesnih iskustava pune su intrigantnih sličnosti s iskustvima na rubu smrti, kao i tradicionalnom metafizikom – posebno s bardom tibetskih budista. Govore li oni koji se sjećaju međuživota o istoj dimenziji ili domeni kao i oni koji imaju izvantjelesna iskustva? Dr. Carlos Alvarado, istraživač na Sveučilištu Virginia koji proučava fenomen izvantjelesnih iskustava potvrdio je moguću vezu:
„Reinkarnacija je jedan oblik preživljavanja tjelesne smrti, međutim štogod se vrati moralo je u nekom trenutku egzistirati i mora postojati trenutak prijelaza između ličnosti broj jedan i ličnosti broj dva. Prema tome, mogli bismo špekulirati da u nekom trenutku kada umrete morate biti izvan svog tijela i preživjeti prije nego što se ponovno inkarnirate. To mjesto ili stanje moglo bi biti isto kao i kod ljudi koji su imali izvantjelesna iskustva. Zapravo, duhovne tradicije u osnovi govore o smrti kao trajnom izvantjelesnom iskustvu. Prema tome, prihvatite li takve ideje, tada postoji jasna veza s pojavama kao što je reinkarnacija“.
Monroova prvotna istraživanja provedena su prije nego što su iskustva na rubu smrti postala fenomen o kojem se tako mnogo govori. Međutim, sličnosti između ta dva stanja su očite. U nekim pogledima iskustva na rubu smrti su jednostavno izvantjelesna iskustva do kojih se dolazi kada je osoba blizu smrti.
Nadalje, i opisi izvantjelesnih iskustava i opisi iskustava na rubu smrti imaju mnoge sličnosti s opisima međuživota iz istraživanja reinkarnacije. Doista, dr. Bruce Greyson koji proučava iskustva na rubu smrti obavijestio me je da je već bilo studija koje su istraživale tu povezanost.
Jedna studentica medicine koja je radila s Jimom Tuckerom napravila je usporedbu izvještaja burmanske djece koja se sjećaju razdoblja između života s izvještajima budista koji su imali iskustva na rubu smrti. Otkrila je da su opisi vrlo slični. Postoji razdoblje zadržavanja pokraj tijela, česta je pojava promatranje sprovoda, postoji razdoblje čekanja da vas se preraspodijeli, odnosno čekanja da izaberete novi život i naposljetku postoji period ulaska u sljedeći život.
ŽIVOT PRIJE ŽIVOTA
Ako to ne nalikuje onome kako vi zamišljate život poslije smrti, bit će vam drago da u izvještajima ipak ima nekih razlika, u stvari, ogromnih razlika. Pa ipak, čini se da je neka vrsta ili oblik "čekanja" raširena tema. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Život prije života“ (Life Before Life) Tucker piše da se je od 217 djece iz arhiva Sveučilišta Virginija koja su se sjećala vremena provedenog u razdoblju između života, 112 djece prisjetilo da su barem privremeno živjeli u drugom svijetu", 45 ih je govorilo o sjećanjima na svoje začeće ili rođenje, a 69 ih je reklo da su svjedočili "pogrebu prijašnje ličnosti". Većina tih sjećanja su samo kratki isječci i komadići informacija o životu prije rođenja.
Na primjer, jedan je dječak svojim roditeljima jednog dana napomenuo da, "kada umreš, ne ideš odmah u raj; ideš na različite razine – tu, tu, pa tu", pomičući pri tome ruku prema gore za svaku razinu. Nadalje, jedna četverogodišnja djevojčica svojoj je obitelji objavila: "Kada odeš u nebesa, imaš malo vremena za odmor, kao kada si na praznicima, ali onda moraš prionuti na posao. Moraš početi razmišljati o tome što trebaš naučili u sljedećem životu. Moraš početi birati svoju sljedeću obitelj… Nebesa nisu mjesta na kojem ćeš se zauvijek zadržati… Tamo te čeka posao."
Neki govore o drugim planetima, drugim svjetovima; neki se sjećaju kako su vidjeli svjetlo, išli prema njemu i zatim se ponovno rodili; neki se sjećaju da su prolazili kroz tunel i zatim se sreli s Bogom; neki govore o vremenu provedenom na "nebesima" i o tome što su radili dok su tamo boravili. Jedna od najčešćih tema u izvještajima o životu poslije smrti je ono što se često naziva "pregled života".
Kenneth Ring, autor knjige „Na putu prema Omegi“ (Heading Toward Omega) analizirao je iskustva na rubu smrti iz cijelog svijeta i uočio da je pregled života jedna od značajki o kojima se najčešće izvještava. Obično se sastoji od gotovo trenutačne retrospektive čitavog čovjekovog života koja je ponekad vrlo podrobna. Ljudi koji su doživjeli iskustvo na rubu smrti su o njemu govorili kao nečem sličnom, „gledanju trodimenzionalnog holograma vlastitog života, sa svim bojama, zvukovima i mirisima", ili "gledanju stotina televizijskih zaslona pri čemu se na svakom zaslonu prikazuje neki događaj iz vašeg života".
Pregledi života su česti u iskustvima na rubu smrti i regresijama u prošle živote, međutim slabo se spominju u izvještajima djece koja se sjećaju postojanja između života. Iskustvo pregleda života može biti pozitivno, ali može biti i neugodno, čak užasno. Većina ljudi izvještava da tijekom pregleda života čovjek nije sposoban za uobičajene obrambene mehanizme ega. Nije moguće samozavaravanje ili pretvaranje.
Pregled života se u mnogim pogledima slaže – tradicionalnim opisima o tome da se duša pojedinca nakon smrti suočava s nekom vrstom suda, iako smo u ovom slučaju suci mi sami. Tibetanska knjiga mrtvih čak spominje „Zrcalo karme“ koje se stavlja pred dušu i u kojem se jasno odražavaju djela iz prošlog života.
Jedna osoba je nakon snažnog iskustva na rubu smrti izjavila sljedeće: "To je, u stanovitom smislu, nemilosrdno. Nitko vam ne sudi; sudite si sami. Ne možete lagati; ne možete varati. Ne tamo, ne možete, jednostavno ne možete. Suočeni ste s tim… I morate to prihvatiti. Nitko vam ne kaže, "nisi bio dobar"… Vi to činite. Vi znate. Vi znate bolje od ikoga, jer to su vaše misli i vaši motivi…
I čovjek dobije točno ono sto zaslužuje. Još nešto o čemu često govore ljudi koji se sjećaju stanja između života je da su tada bili u prisutnosti više sile ili više inteligencije. Ponekad ta prisutnost poprimi oblik svjetlosti, osjećaja ljubavi ili "svjetlosnog" bića. Ponekad se "odbor za procjenu" sastoji od učitelja ili božanstava — tri egipatska boga, dvanaest mudraca, tri oblika Isusa ili Krišne, nekoliko sjevernoameričkih svetaca i tako dalje.
To je vrlo često kod regresija u prošle živote, sjećanja djece na razdoblje između života i iskustava na rubu smrti. Ti odbori za procjenu, rečeno nam je, pomažu pojedincima u procjeni njihove karmičke situacije i odabiranju sljedećeg rođenja. Čovjek mora hiti vrlo oprezan pri donošenju zaključaka o tim podacima, posebno s obzirom na to da je u tim iskustvima, kako se čini, prisutan vrlo subjektivan element.
Kršćani često vide Isusa; sjevernoamerički Indijanci dožive odbor za procjenu sastavljen od njihovih "predaka", sljedbenici New agea često govore o svjetlosnim bićima; a Indijci vide Krišnu. Također, prema nekim podacima izvještaji o životu nakon smrti su se tijekom godina dramatično promijenili. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „“Uspon i pad života poslije smrti“ (The Rise and Fall of the Afterlife) Jan Bremmer razmatra neke od istaknutijih primjera iskustava na rubu smrti tijekom povijesti i zaključuje da ljudi obično izvještavaju o iskustvima života poslije smrti koja su u skladu s vjerovanjima vremena u kojem žive. Na primjer, tijekom Srednjeg vijeka iskustva na ruhu smrti bila su puna prizora raja i pakla te duša podvrgnutih mučenju zbog njihovih grijeha.
Neki suvremeni kršćanski izvještaji sadrže slične prizore. Drugi razlog za oprez pri donošenju zaključaka o tim podacima je taj da nam čak i da smo sigurni u istinitost svih izvještaja, oni možda daju uvid u samo mali dio procesa smrti odnosno reinkarnacije. Zbog našeg ograničenog polja vida u tom drugom svijetu, ključni dijelovi slike možda i dalje nedostaju.
Možda čak možemo, putem anegdotalnih izvještaja o njegovim povremenim pojavama, razumjeti mnoge karakteristike tog fenomena. Međutim, što se tiče razumijevanja njegove prave prirode i dalje smo na razini male djece. Doista, kakvo god znanje smo možda stekli u istraživanjima nematerijalnih svjetova, nema mnogo sumnje da smo i dalje u početnoj fazi učenja.
Autor: joschua.biz
Pregledao i popravio: J.K.
Izvor: https://gorila.jutarnji.hr/vijestigorila/gorilopedija/lifestyle/paranormalno/reinkarnacija_dokazi/
