Jedna od zanimljivih značajki koja je zajednička maloj djeci koja se spontano sjećaju prošlih života je da su gotovo sva djeca o prošlom životu počela pričati ubrzo nakon što su progovorila, između osamnaest mjeseci i tri godine starosti.
Roditelji izvještavaju o posebnim okolnostima u kojima djeca najčešće iznose svoja sjećanja: kada su opuštena, kada su u polusnu, nakon kupanja, tijekom duge vožnje automobilom i tako dalje. Neka djeca čak nisu svjesna sjećanja izvan određenih uvjeta. Kada govore o svojim prošlim životima, najveći dio te djece je izvanredno lucidan, jasan i ozbiljan. nasuprot trenucima kada su jednostavno prepuštena dječjim maštarijama. Većina ih u dobi od oko sedam godina izgubi ta sjećanja, bez obzira na to u kojoj su kulturi odrastala.
Znakovito je da se ta dob u psihologiji podudara s početkom posebne razvojne faze — to je razdoblje konkretnih operacija", koristimo li Piagetovu shemu — faze povezane s razvojem logičkog, racionalnog dijela uma. Ta amnezija ne odnosi se samo na prošle živote. Kao sto su pokazali razvojni psiholozi. djeca u toj istoj dobi gube sjećanja o svom ranom djetinjstvu i ranim životnim iskustvima.
S obzirom na te dosljedne obrasce, čini se razboritim pretpostaviti da ta posebna sjećanja funkcioniraju u drugačijem stvarnosnom okviru sjećanja. Kako djeca odrastaju i postaju sve više povezana sa životom, sve se više udaljavaju od onoga čega se eventualno sjećaju u prošlosti. U nedavno prikazanom dokumentarcu "Iskustvo duše" (Experience of the Soul), zasnovanom na istoimenoj knjizi koju je napisao Eliot Jay Rosen, jedan psiholog pronio je dojmljivu priču jednog bračnog para koji ie imao trogodišnju kćerku i muško novorođenče:
Tijekom perioda od nekoliko dana djevojčica je stidno dolazila roditeljima i govorila, "voljela bih provesti malo vremena nasamo sa svojim bratom." Roditelji su zbog toga bili malo nervozni. Čuli su da se kod djece može razviti suparništvo te su pomislili. "Pa, možda će prestati." Nije prestalo. Djevojčica bila uporna u svom zahtjevu i odlučili su se da joj udovolje. Međutim, u sobi su imali baby-monitor pa su preko interfona mogli slušati što se zbiva. Tako je došao taj dan: pustili su je u sobu i dok su slušali na interfon, nekoliko trenutaka sve je bilo tiho. Zatim su čuli svoju kćer kako govori svom malom bratu: "Pričaj mi o nebesima. Počinjem zaboravljati.
Na što je točno mislila pod "nebesima" nije sasvim jasno, međutim mitovi i literatura odavno podržavaju ideju da odrastanje uključuje proces zaboravljanja. Platon, jedan od izvornih filozofa reinkarnacije, pisao je o rijeci zaboravljanja kroz koju prije ponovnog rođenja prolaze sve duše. Wordsmith je rođenje izazovno opisao kao "ništa drugo doli san i zaborav."
Međutim, kakva god amnezija nas pogađa kada dođemo u ovaj život, čini se da kod nekih od nas tragovi prijašnjeg postojanja, a ponekad i mnogo više, prežive čak i do zrele dobi. Jedan od najdramatičnijih primjera je slučaj iz 1960-ih opisan u knjizi britanskog psihijatra dr. Arthura Guirdhama „The Cathars and Reincarnation“ (Katari i reinkarnacija).
Godine 1961. u ordinaciju dr. Guirdhama ušla je žena s teškim i zbunjujućim problemom. Od dobi dvanaest godina mučile su je neumoljive noćne more. Ponekad je u snu tako glasno vrištala da se bojala da će se susjedi probuditi i pomisliti da je u kakvoj nevolji. Sadržaj snova bi obično bilo nešto povezano s užasnim ubojstvima i krvoprolićima.
Nakon više mjeseci primjenjivanja uobičajenih psihijatrijskih pristupa liječnik je otkrio da je žena kada je bila mnogo mlađa vodila dnevnik u kojem je zapisivala neke od svojih snova kao i druge stvari koje su joj dolazile na um. Kako se ispostavilo, njezin dnevnik sadržavao je informacije o njezinom životu u Toulouseu, u Francuskoj trinaestog stoljeća, u kojem je bila Katar. Katari su bili kršćanska sekta koju je progonila inkvizicija, a jedna pod njezinih heretičkih ideja bila je reinkarnacija.
Njezin je dnevnik također sadržavao stihove napisane na srednjovjekovnom francuskom jeziku koji se koristio u dvanaestom i trinaestom stoljeću. Nadalje žena je neznajući zabilježila, sa svim njegovim zastrašujućim detaljima, pokolj Katara. Katari su bili spaljivani na lomači, i ona je iznijela jeziv opis toga kako je sama spaljena na lomači. Prisjetila se pojedinosti o tim događajima koje su povjesničari tek naknadno potvrdili kao istinite. Njezina sjećanja obiteljskih imena i aspekata odnosa između različitih članova katarske sekte kasnije je potvrdila detaljna analiza inkvizicijskih zapisa.
Čak je tvrdila, suprotno tada prihvaćenoj upovjesti, da su katarski svećenici nosili tamno plavu odjeću. Povjesničari su insistirali da su nosili crno – sve do 1966. kada su u arhivama Latina otkrivene nove činjenice. Sada znamo da su katarski svećenici nosili tamnozelenu i tamnoplavu odjeću.
Nije poznato jesu li ta otkrića pomogla pacijentici, međutim neki se kunu u to da razotkrivanja sjećanja o prošlim životima imaju ljekovitu moć. Taj konkretan slučaj dogodio se mnogo prije nego što je izraz "regresivna terapija" ušao u modu. Međutim, u međuvremenu je došlo do eksplozije u istraživanjima ljekovitih učinaka obrađivanja sjećanja iz prošlih života.
I to ne samo kod psihofizičkog liječenja. Mnogi su izvijestili o velikim duhovnim probojima, dubokim doživljajima duše i snažnim preobrazbama u odnosima – sve pomoću suočavanja s psihološkim obrascima koji su ih uvjetovali ne samo u ovom životu nego i u mnogim drugim inkarnacijama.
Ponekad do toga dođe slučajno. Terapeut pacijentu pod blagom hipnozom kaže da ode do izvora svog problema, i iznenada osoba koja sjedi nasuprot terapeuta više nije Ivan ili Marija iz Hrvatske u 21. stoljeću, nego švicarski urar iz 17. stoljeća, indijski seljak ili japanski redovnik. S terapeutskog stajališta, to je izvanredna tvrdnja. Pomislite samo na česte psihološke probleme koji vuku korijene iz djetinjstva – Edipov kompleks, potiskivanje, obrambeni mehanizmi, problemi u razvoju ega i potom im dodajte stotine varijacija nastalih tijekom tisuća godina. Mislim da bi Freud bio oduševljen.
U DRUGOM ŽIVOTU
Dosad su tisuće (ako ne i milijuni) ljudi isprobali tu eksperimentalnu terapiju te ponovno proživjeti davno zaboravljena iskustva, kulture i epohe na koje bi povjesničari voljeli baciti pogled sve iz udobnog kauča u uredu terapeuta. Iz priča saznajemo da je tako, što dubinsku psihologiju dovodi na sasvim novu razinu, bilo izliječeno sve, od astme do ekcema i od mucanja do noćnih mora i napada panike. To je pokret koji je dr. Brianu Weissu pomogao da postane zvijezda New agea i potaknuo Shirley MacLaine na traženje (igra riječi i aluzija na New age knjigu Shirley MacLaine pod naslovom „Out on a Limb“ – „Traženja“). Pomogao je mnogima na judeokršćanskom Zapadu – kojeg je Arthur Schopenhauer jednom opisao kao dio svijeta koji ne vjeruje u reinkarnaciju da se uvjere u realnost ponovnog rođenja.
Nadalje, motivirao je ozbiljne terapeute da istraže rubna područja svoje struke, izađu daleko izvan okvira mainstream psihologije i zauzmu stajališta koja više povezujemo s Madame Blavatsky nego sa Sigmundom Freudom. Međutim, kada govorimo o hipnotičkoj regresiji, postoji jedna skrivena opasnost — problem tehnički poznat kao kriptomnezija.
To znači da možda nećemo biti svjesni svih svojih sjećanja te da ti davno zaboravljeni komadići informacija, trajno pohranjeni u mračnim zakutcima ljudskog uma, vrlo lako mogu iskrsnuti za vrijeme hipnoze. Drugim riječima, ja bih se pod hipnotičkom sugestijom mogao prisjetiti života koji sam živio tijekom drugog svjetskog rata i opisati ga do u detalje.
Međutim, kada bi se stvar pomnije ispitala, moglo bi se ispostaviti da sam nesvjesno ispleo mrežu sjećanja stečenih putem gledanja televizije ili možda čitanjem knjiga. Možda to zvuči slabo vjerojatno, međutim velik broj ispitivanja pokazao je da je to moguće, kao što piše poznati pisac znanstvene literature Martin Gardner – gotovo svaki subjekt hipnoze sposoban za ulazak u duboki trans počet će brbljati o inkarnaciji ako hipnotizer to zatraži od njega.
Međutim, za mnoge terapeute koji se bave vraćanjem u prošle živote pomoću hipnoze istinitost sjećanja nije bitna. Doista, cilj u terapeutskoj ordinaciji je cjelovitost i liječenje. Popularni pisac i regresijski terapeut dr. David Hammerman objasnio je: "Ljudi me često pitaju kako mogu znati je li sjećanje o nekom prošlom životu istinito. Moj stav je da za terapeutske svrhe nije strašno važno je li priča koju netko iznosi isključivo konstrukcija njegova uma. Ima li terapeutsku moć? To je ono najvažnije. Da li priča koja izlazi na vidjelo liječi?"
Bilo kako bilo, mnogi su terapeuti uvjereni da su barem neka sjećanja koja su njihovi klijenti doživjeli bila stvarna. Na primjer. dr. Hammerman, koji je imao klijente koji su nanovo proživljavali prošle živote čak iz pretpovijesnih vremena, ispričao mi je priču o pacijentici koja se prisjetila dramatičnog ratnog događaja iz života u Njemačkoj šesnaestog stoljeća.
Pacijentica je provjeravala sjećanja iz prošlog života kojih se prisjetila te je na posljetku pronašla relevantne povijesne zapise koji su potvrdili njezina sjećanja. U literaturi o reinkarnaciji su najvjerojatnije razasute na stotine sličnih slučajeva, od kojih su neki bolje dokumentirani, a neki lošije. O jednom od najdojmljivijih slučajeva je u dokumentarnom filmu Stephena Sakellariosa iz 2002. godine (U drugom životu: Reinkarnacija u Americi) izvijestio poznati regresoterapeut Roger Woolger.
Jednog se dana tijekom hipnotičke seanse Woolgerova klijentica prisjetila prošlog života u kojem je bila manje poznati slikar u Italiji u razdoblju renesanse. Nakon seanse klijentica je odlučila malo istražili stvar, međutim iscrpljujuće pretraživanje zapisa o renesansi u lokalnim knjižnicama nije dalo rezultata. Na posljetku joj je, gotovo godinu dana nakon izvornog iskustva, prijateljica preporučila da pokuša u određenom institutu za umjetnost koji čuva zapise o europskim slikarima. Zakopano u peterosveščanoj povijesti talijanske umjetnosti, pronašla je ime koje je tražila. Slikar je kako se ispostavilo, živio u Sieni u Italiji.
Nadahnuta tim otkrićem odlučila je otputovati u Italiju, koju nikad prije nije posjetila. Odmah po dolasku u Sienu obuzeo ju je čudan osjećaj prepoznavanja okoline u koju je došla i pošlo joj je za rukom samostalno pronaći put do kuće u kojoj je slikar živio. Na pročelju kuće je stajala ploča u spomen tom renesansnom umjetniku.
Nekoliko se puta hipnotičku regresiju u prošle živote pokušalo istražili na sustavniji, znanstveniji način. Možda i najimpresivniji i najambiciozniji pohod u to područje uopće se nije zbio u terapeutskoj ordinaciji. Započeo je u kvekerskoj knjižnici u New Jerseyu 1966. godine.
Helen Wambach bila je psihologinja i učiteljica u Long Branchu, u New Jerseyu kada je u njezinom životu došlo do iznenađujućeg obrata. Tijekom posjete kvekerskom centru iznenada se našla prenesena u drugo vrijeme. U svojoj knjizi „Proživljavanje prošlih života“ objavljenoj 1978. godine ovako opisuje taj događaj:
„Dok sam se penjala stepenicama na drugi kat odjednom me obuzeo osjećaj da se nalazim u drugom vremenu i prostoru. Kada sam ušla u malu knjižničnu prostoriju, automatski sam otišla do police i izvadila jednu knjigu. Kao da sam „znala“ da je to bila moja knjiga, i dok sam je prelistavala u glavi mi se pojavila slika; jahala sam na muli preko strništa i ta knjiga se nalazila na prednjem dijelu sedla. Sunce mi je palilo leđa, a odjeća mi je bila u dronjcima. Osjećala sam mulu kako se kreće poda mnom dok sam ja sjedila u sedlu, duboko zadubljena u čitanje knjige koja je bila preda mnom. Činilo mi se da poznajem sadržaj knjige prije nego što bih okrenula stranicu“.
Pod snažnim utjecajem tog događaja, Wambach se morala zapitati: jesu li takva neobjašnjiva i podsvjesna sjećanja zakopana duboko u psihi svih ljudi? Kako da znamo, pitala se, jesu li ta sjećanja prošlih života doista autentična? Deset godina nakon njenog prvobitnog iskustva u kvekerskoj knjižnici Wambach je smatrala da je pronašla odgovor na svoje pitanje. Došao joj je u obliku dva broja 50,6 i 49,4. 50,6 posto i 49,4 posto su statistički podaci proizašli iz njezinog istraživanja s kraja 1970-ih godina. U najopsežnijem pokusu s hipnotičkom regresijom koji je ikada proveden, Wambach je preko tisuću ljudi vratila u različita razdoblja povijesti i zamolila ih da zabilježe prošle živote kojih se prisjete. Nakon seansi sudionici su ispunjavali obrasce i odgovarali na konkretna pitanja o životima kojih su se sjetili – pitanja o spolu, odjeći, vrsti hrane koju su jeli, prostoru u kojem su živjeli i tako dalje.
Mnogi sudionici izvijestili su o brojnim prošlim životima u različitim razdobljima – u nekima kao muškarac, a u nekima kao žena. Kada je Wambach na kraju sve zbrojila, rezultat je bio: 50,6 posto života koji su se sudionici istraživanja prisjećali bilo je muško, a 49,4 posto žensko.
Nadalje čini se da ti podaci nisu ovisni o postotku muškaraca i žena koji su sudjelovali u njezinim (istraživačkim) seansama. Drugim riječima, ako je u programu bilo 75 posto žena i 25 posto muškaraca, omjer spolova u prošlim životima o kojima su sudionici izvijestili ostao je jednak, točno oko 50,6 naprama 49,4 pošto. Ti statistički podaci su zapanjujući jer odgovaraju našim najboljim procjenama globalnog omjera spolova tijekom povijesti.
Neki ljudi su Wambachine rezultate nazvali dosad najboljim dokazom da su barem neki životi kojih su se ljudi sjetili tijekom hipnotičke regresije stvarni prošli životi, jesu li tisuće izmaštanih života, pitaju, mogle tako točno pogoditi tu važnu statističku brojku? Njezina istraživanja regresije bila su prva takve vrste, u smislu pomne kvantitativne analize tako goleme količine podataka. Takav pokus još nije ponovljen.
Usprkos nastojanjima Helen Wambach za akademsku zajednicu regresije u prošle živote nisu empirijski dokaz reinkarnacije. S obzirom na problem kriptomnezije i sklonosti subjekata da proizvode imaginarna sjećanja, to je i razumljivo. I sam Stevenson je bio izrazito kritičan prema tom čitavom području. Ipak, osobno ne mogu odbaciti sve anegdotalne izvještaje kao puki hir ili tlapnju, jednostavno je previše neobjašnjenih dijelova slagalice i uvjerljivih priča iz uglednih izvora koje je tešku objasniti na druge, konvencionalnije načine.
Autor: joschua.biz
Pregledao i popravio: J.K.
