Prije 500-tinjak godina gotovo nitko nije dovodio u pitanje istinitost Biblije i postulata kršćanstva. To pitanje jednostavno nije bilo na dnevnom redu. Onaj tko bi ga otvorio ionako ne bi dobro završio. Situacija se promijenila dolaskom razdoblja prosvjetiteljstva, racionalizma te liberalne teologije. Tada su se Biblija i postulati kršćanstva počeli analizirati i kritički propitivati. Kršćanski fundamentalizam je reakcija na to propitivanje. Racionalisti i liberalni teolozi navode argumente koji kršćanstvu ne idu u prilog, a fundamentalisti navode tzv. dokaze za kršćanstvo. Tako su dokazi postali vrlo važni.
To se već događalo i u vrijeme Rima, kad god je kršćanstvo bilo suočeno s kritičkim propitivanjima. No tzv "kršćanska" znanost je specijalitet novovjekovlja. Ono što je tipično za fundamentalizam jest određena odbojnost prema znanju, svjetovnom obrazovanju i slobodnoj upotrebi razuma. Znanje i obrazovanje, posebno ono znanstveno i teološko, optužuju za gubitak vjere. I to je u stvari strah. No ja ne bih polagao velike nade u religiju koja se boji znanja, obrazovanja i razuma.
No na kraju, one temeljne i elementarne postavke kršćanstva, kao i svake druge religije, ovise primarno o vjeri i osobnom doživljaju. Nikako drugačije ne može biti. Kad sve ogolimo, na nama ostaje da vjerujemo ono elementarno, postoji li uopće Bog te da se on u pradavna vremena objavio likovima poput Abrahama ili Mojsija. Na nama ostaje da vjerujemo da je Biblija Bogom nadahnuta, jer sama za sebe kaže da je nadahnuta (često se i takva unutarnja kružna argumentacija navodi kao dokaz koji bi, kao sam po sebi očit, trebali prihvatiti i oni izvan vjere). Ostaje nam da vjerujemo i svjedočanstvu novozavjetnih pisaca. Naime, nadahnuo ih je Bog. Radi se dakle o skroz subjektivnom iskustvu koje stoji u temelju kršćanskih vjerovanja
Kada govorimo o uskrsnuću, opet trebamo vjerovati tim piscima Novog zavjeta, koji se pak oslanjaju na svjedoke koji nisu prepoznali Isusovo lice, ali su im zaigrala srca te su spoznali da je to Isus. Ni u čemu drugome osim u takvim novozavjetnim svjedočanstvima nemamo uporišta za tvrdnju da je netko tko je umro potom oživio. To se jednostavno ne događa u realnom svijetu. Opet unutarnja kružna argumentacija... Ti svjedoci su svakako nešto spoznali i vjerovali da je to istina, jer su bili spremni na velike poduhvate i žrtve. No to vidimo i u drugim religijama, a, nažalost, postoje i suvremeni loši primjeri vjerskog fanatizma.
Uzmimo i primjer apostola Pavla. On je čuo kako mu se Isus obratio, njegovi suputnici uglavnom nisu čuli ništa. Pavlovo iskustvo je jedno duboko osobno i subjektivno iskustvo vjere, prema kakvima su današnji kršćani skeptični. Istodobno, oni vjeruju apostolu Pavlu. Taj Pavao je potom naučavao svoju verziju kršćanstva, koja uključivala skroz subjektivne i apstraktne kategorije poput opravdanja i milosti. Protestantizam se uglavnom i zasniva na Pavlu, a u pozadini svega je njegovo duboko subjektivno iskustvo.
Na kraju, na nama ostaje da vjerujemo u te skroz apstraktne (ali temeljne) postavke poput krivice, suda, oproštenja, milosti i žrtve za oproštenje grijeha, besmrtnosti duše te raja i pakla. Za njih ne mogu postojati nikakvi objektivni dokazi.
Za kraj, namjera mi nije govoriti protiv kršćanstva, već naglasiti da se iskrena religija (ne mislim na onu samo naučenu i društveno uvjetovanu) i duhovnost uvijek primarno zasnivaju na vjeri i osobnom duhovno-intuitivnom iskustvu. Kršćanstvo tu nije nikakav izuzetak. Izvanjski dokazi i razlozi mogu biti samo nešto usputno. Čini se paradoksalno, ali što više svoju religiju zasnivamo na izvanjskim dokazima to smo više preplašeni i nesigurni A takav strah je prečesto rađao svađama, netrpeljivošću i nasiljem.
Autor: J. K.
