Može li se Božja objava svesti na nauk?
Slika preuzeta sa: book.hr
Skolastički protestanti, mnogi konzervativni evangelikalni kršćani i (rimo) katolici Božju objavu uvelike vide kao nauk ili informaciju o Bogu. Pri tome protestanti objavu vide sadržanom u Bibliji i vjeroispovijedanjima, evangelikali također u Bibliji i pisanim ili usmenim doktrinama, a (rimo)katolici ponajprije kroz Predaju.
Ja ne promatram objavu kao nauk; promatram ju kao povijesni događaj, kao Božje prisustvo, kao iskustvo, a ponajviše u samoj osobi Isusa Krista. Sve, ali najmanje kao nauk. Nauk može eventualno biti odgovor na objavu, pokušaj da sadržajno pojasnimo doživljeno, popratna informacija.
U viđenju objave kao nauka vidim više potencijalnih problema. Takav način gledanja suviše je intelektualistički, a objavu svodi na kognitivno znanje o Bogu umjesto Boga samoga. No čovjeka ne može ispuniti znanje o Bogu i ispravan nauk, već jedino sam Bog. Možemo deklarativno i identitetski pristajati uz religijski sadržaj, no to nije isto kao odnos s Bogom. Neki su pak zaokupljeni racionalističkim razmatranjem vjerskih doktrina, no to nije isto što i poznavati samog Boga.
Problem s takvim načinom gledanja je i opasnost od pogrešne pretpostavke da je objektivno znanje o nedokučivom Bogu moguće izraziti na konačan i sveobuhvatan način kroz ljudsku sposobnost izražavanja, to jest doktrinarne postavke ili propozicije. Takav način promatranja Boga sadrži opasnost od idolopoklonstva.
Nadalje, takav način gledanja na objavu odražava se i na evangelizaciju. Problem objave viđene kao nauk jest u tome što religijski sadržaj moraš primiti točno na određeni način, s određenim shvaćanjem i slažući se sa službenim doktrinama kako bi bio dio crkve ili spašen. U protestantizmu tako moraš zadovoljavajuće poznavati i prihvaćati određena vjeroispovijedanja i katekizme, a slično je i u katoličanstvu.
Glavna motivacija zašto pristupiti Kristu jest strah od vječne kazne i pakla. Ovdje obraćenje često znači postati istomišljenik s određenom grupom, denominacijom ili načinom vjerovanja. Svi koji su izvan tog kruga istomišljenika su pod znakom pitanja ili uopće nisu obraćeni i spašeni.
Problem je i u tome što se ovdje kršćanskoj vjeri pristupa isključivo na jedan okoštali i negativistički način (središnji motivi su vrlo pesimistična slika o čovjeku, strah, smrt, antropocentrična motivacija i potpuno pasivna uloga u spasenju).
Strah od Božje kazne i pakla u stvari je zajednička osnova katoličanstvu i protestantizmu. Do reformacije je i došlo uslijed specifičnog odgovora na taj strah. Evangelikalizam se i dalje koristi tim strahom. Tu je uvijek i pitanje autentičnosti nečije vjere i svjedočanstva. Radi li se o nečemu naučenom i deklamiranom, fingiranom ili stvarnom?
Dopustite da ponudim alternativu…
Vjera u živog prisutnog Boga prije svega se temelji na iskustvu, intuiciji i doživljaju. To ne znači da negiram kognitivno, smisleno razmišljanje, razloge i informaciju. To se ne da “rascijepiti”. No badava nam je znanje o Bogu ako ga nismo iskusili i doživjeli. Stvar je u tome da se ne trebamo truditi da uvijek budemo objektivno apsolutno u pravu, da tražimo dokaze za nešto što se u konačnici treba prihvatiti osobnom vjerom. Ne trebamo se prepirati s ljudima drugačijih mišljenja i uvjerenja.
Evanđelje “koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim” jest “o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu..” (Rimljanima 1, 2-4). Ovo je srž Evanđelja. Duhovno iskustvo tog i takvog Isusa Krista treba kod čovjeka izazvati određenu reakciju i životnu promjenu.
Apostol Pavao kaže: tko god ispovijeda da je Isus Krist Gospodin i srcem vjeruje da ga je Bog uskrisio od mrtvih bit će spašen. (Rimljanima 10, 9). Ovdje Pavao govori da i samo svjedočanstvo i iskustvena vjera u Isusovu pojavu, osobu i pobjedu života nad smrću donose spasenje.
Isus Krist je postao siromah da bi se mi obogatili, postao je grijehom da bi mi bili pravedni u Njemu, umro je i uskrsnuo da bi mi s njim živjeli novim životom. Crkveni oci izjavljuju: Bog je postao je čovjekom da bi mi mogli postati bogovi!
Bog se u Kristu pomirio s ljudima, a mi pozivamo ljude da se pomire s Bogom. Pomiriti se s Bogom znači i prihvatiti uskrslog Krista kao savršeni uzor spašene egzistencije; u ljubavi, dobru, plemenitosti, pravednosti… Pomiriti se s Bogom znači radovati se Kraljevstvu Božjem i Isusovu ponovnom dolasku. Pomiriti se s Bogom znači pronaći smisao i cilj života.
Odluka da nasljedujemo Krista ujedno znači osvijestiti i prihvatiti potrebu za životnom promjenom. Bog nas poziva da u sinergiji s Njim obnovim Božju sliku i priliku na koju smo stvoreni.
J.K., prosinac 2017.
