– i kako? Jedan, nadam se, umjereni odgovor…
Mnogi u protestantskim i evanđeoskim krugovima će se složiti, a postoje i takve propovijedi, da sama homoseksualna sklonost nije grijeh, već je grijeh u činu.
Takvi stavovi, mada proizlaze iz nastojanja da se pokaže kakva takva tolerantnost, ne vode računa o činjenici da je seksualne sklonosti vrlo teško zadržati samo na željama. Moguće da postoje homoseksualni i drugi pojedinci koji su kadri živjeti u svojevrsnom celibatu. Čast takvim pojedincima, iako ipak mislim da i velika većina onih u celibatu prakticira različite “paraseksualne” aktivnosti.
No većina homoseksualaca, isto kao i svi drugi ljudi, pati za ljubavlju i ispunjenjem seksualnih potreba. Stoga je insistiranje na suzdržavanju, koliko god nastoji biti tolerantno, u osnovi surovo, i nepravedno u odnosu na slobode kojima raspolažu drugi ljudi. I zapravo je cinična istina da takvim stavom nikada nećemo doista prihvatiti homoseksualce.
Postoje argumenti koji govore o tome da se u kršćanskom braku, iako Sveto pismo isključivo govori o muževima i ženama, zapravo radi o održavanju saveza sa svojim supružnikom kako bi odražavali Božju saveznu ljubav prema Crkvi i čovječanstvu, da je to ono što je u braku centralno, te da se brak temelji na idealima ljubavi, trajnosti, predanosti i vjernosti.
Moram međutim priznati da ovi argumenti nisu bili dovoljni da me uvjere kako je brak samo zajednica koja odražava ljubav Krista i Crkve. Ne, smatram da je brak ipak specifična zajednica u odnosu na druge različite oblike zajedništva, i to zajednica muškarca i žene.
Stoga nemogućnost obavljanja homoseksualnog vjenčanja ne vidim kao uskratu nekog prava, već kao nešto što nije moguće jer ne postoje osnovni preduvjeti. Osim toga, nitko od nas ne može sve što bi eventualno htio… Uvijek postoje neka ograničenja. U Crkvi se ograničenja odnose na mogućnost sklapanja braka, obnašanje neke crkvene službe i slično.
No ostali argumenti su me uvjerili u nešto drugo. Poslušajmo ih…
U konzervativnijim zajednicama, razgovori koji se odnose na homoseksualne odnose dugo su završavali na šest ključnih odlomaka iz Svetog pisma. Svi ti odlomci govore negativno spram homoseksualnog ponašanja.
Tako se Starom zavjetu u Postanku 19 nalazi priča o Sodomi i Gomori. U Levitskom zakoniku 18 i 20 postoje dvije zabrane muškog homoseksualnog odnosa. U Novom zavjetu apostol Pavao osuđuje pohotno homoseksualno ponašanje u Rimljanima 1, 26-27, te u dva kratka navoda u 1 Korinćanima 6, 9 i 1 Timoteju 1, 10 koji se također mogu odnositi na oblike homoseksualnog ponašanja.
Vjerojatno najstrašniji tekst je priča o Sodomi i Gomori. Tako je došlo do pojma “sodomija”. Međutim, taj pojam se nije pojavio u upotrebi sve do 11. stoljeća…
Premda je najpoznatija, ova priča zapravo više nije centar bilo čije teološke pozicije. Čak i mnogi konzervativni kršćani koji su protiv toleriranja bilo kakvih homoseksualnih odnosa će priznati da taj tekst nije najbolja podrška njihovom stajalištu.
U tom tekstu se nalaze specifične prijetnje silovanjem. Ovdje nailazimo na čitav grad ljudi koji prijeti silovanjem posjetitelja anđela koji dolaze u obliku muškaraca. To je prilično odvratno i također ima vrlo malo veze s homoseksualnim odnosima na temelju pristanka dvije odrasle osobe.
Ukoliko dopustimo da sama Biblija tumači Bibliju onda imamo dva referentna teksta kroz koje možemo bolje razumjeti što je zapravo centralni problem Sodome.
U Ezekielu 16, 49-50 stoji: “Evo opačina sestre tvoje Sodome: gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomagahu. Uzoholiše se i gadosti pred očima mojim činjahu, i zato ih zatrijeh, kao što vidje! ”
I sam Isus podupire uvjerenje da je grijeh Sodome bio njihov nedostatak gostoljubivosti i milosrđa (hesed). Tako u Mateju 10, 9-15 kaže: “Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.« »U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji negoli gradu tomu.”
Nadalje, postoje dvije zabrane u Levitskom zakoniku, koje su također prilično poznate. ” Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.” Takvi natpisi se mogu naći na transparentima prilikom raznih prosvjeda.
Mnogi pretpostavljaju da je ovaj tekst glavni argument protiv homoseksualnih odnosa. No to zapravo i nije slučaj. Primarna osnova je novozavjetni Pavlov tekst. Razlog leži u tome što su ovi tekstovi, iako su dosta snažni i negativni, dio starozavjetnog Zakona za koji kršćani nikada nisu bili u potpunosti vezani.
Činjenica je da svi kršćani, čak i oni koji tvrde da sve tumače doslovno, te oni koji drže klasičnu teologiju Saveza, uzimaju neke tekstove kao referentnije i doslovnije, a druge kao manje važne. No tim argumentom bismo nekoga optužili za licemjerne kriterije, a to ne bi bio argument na izgradnju.
Način na koji su novozavjetni autori tumačili Isusove riječi jest da kršćanski vjernici ne moraju slijediti više od 600 pravila, zapovijedi i zabrana kojima su se Židovi morali pokoravati prema starozavjetnom Zakonu. Postoji cijela priča o tome u Djelima, poglavlja 10-15, što je ujedno bila prva i glavna kontroverza rane Crkve.
Odlučeno je da obraćenici ne moraju slijediti sve ove zapovijedi. Što ne znači da u starozavjetnom Zakonu nema mnogo toga s čime bi se današnji kršćani složili i što je u skladu s kršćanskim principima. No činjenica da se te tvrdnje nalaze u Starom zavjetu nije sama po sebi razlog za pokoravanje. Svaka tvrdnja u Starom zavjetu, s kršćanskog stajališta, mora biti procijenjena kroz leće Novog zavjeta i Isusovog učenja, kako bi se razaznala njezina primjenjivost za kršćane danas.
Sam Isus nije nikada rekao ništa o homoseksualnosti. Za neke kršćane je ova činjenica dovoljna, no za mnoge nije jer smatraju da u obzir treba jednako uzeti i učenja apostola i cijeli Novi zavjet.
No i sam sam se u posljednje vrijeme od klasične “teologije Saveza” (TS) pomaknuo prema “novoj teologiji Saveza” (NTS). Što je taj famozni “moralni Zakon” koji vrijedi i koji prema TS trebamo tražiti u Starom zavjetu i odvojiti od ostatka Tore? I kako ga odvojiti? To je upravo ono u čemu prepoznajemo Kristov Zakon ili “univerzalni Zakon dobra i zla”, za koji NTS govori da ga se trebamo pridržavati (iz srca). Sve drugo iz Starog Zavjeta je dokinuto u smislu obvezujućih zapovijedi. To je od prilike bila i Pavlova glavna intencija kada (ponajprije poganima) govori o opravdanju po vjeri.
U Novom zavjetu, ključni tekst apostol Pavao je napisao u prvom poglavlju Poslanice Rimljanima. On ondje piše da su ljudi (pogani) zapravo izvorno štovali i slavili Boga, ali su se onda su se okrenuli od Boga da bi se klanjali idolima. Kao rezultat njihove odluke da se odvrate od Boga, On ih je predao svim vrstama poroka. Dao je da njima vlada požuda njihovih srca. Da sramote svoja tijela jedni s drugima. Da zamračena uma rade stvari koje ne bi trebali činiti. Na kraju ovog poglavlja Pavao navodi dvadeset i jednu vrstu poroka poput zavisti, ogovaranja i pohlepe spremne na ubojstvo, mržnje prema Bogu i dr.
U sredini ovog odjeljka, u redcima 26-27, obrađuju se neke od seksualnih devijacija ljudi nakon što se okrenuli od Boga. Čak su i njihove žene zamijenile prirodne seksualne odnose neprirodnima. Na sličan način, muškarci su napustili prirodne odnose sa ženama i poveli se pohotom za drugim muškarcima. Oni su počinili sramotna djela jedni s drugima i primili na svojim tijelima zasluženu pravednu kaznu. Ta dva retka su najduža referenca na homoseksualni odnos u cijelom Svetom pismu. Oni o homoseksualnosti govore vrlo negativno, a dolaze u kontekstu spirale moralnog poremećaja.
Čini se kako ovdje nije važno pitati se je li Pavao bio protiv homoseksualnih odnosa, što je očito bio, nego zašto se Pavao suprotstavlja homoseksualnim odnosima i da li se to obrazloženje odnosi na kvalitetu odnosa o kakvima ovdje raspravljamo.
Naime, radi se o tome da u drevnom svijetu, a osobito među drevnim Židovima i kršćanima, homoseksualni odnos nije bio shvaćen kao produkt jedinstvene i ekskluzivne seksualne orijentacije manjine ljudi. Umjesto toga, homoseksualna privlačnost i ponašanje bili su široko shvaćeni kao produkt prekomjerne seksualne želje i požude onih koji nisu vodili računa o dostatnoj samokontroli svojih žudnji.
U prilog tome je moguće navesti nekoliko desetaka drevnih tekstova, od grčko-rimskih do židovskih i ranokršćanskih autora koji opisuju homoseksualno ponašanje kao u osnovi nešto slično pijanstvu ili gluposti. Ljudi se prepuštaju strasti, želeći isprobati nove, rjeđe izazove i užitke. Postoje neki autori poput Platona koji eksplicitno opisuju ljude koji stalno odlaze na divlje zabave, postaju izuzetno pijani i prejedaju se. Njihove apetite više ne zadovoljavaju ni dosadašnji užici, pa stoga dodaju nove vrste začina i različitih aroma za svoje nezasitne apetite.
Na isti način, postoje muškarci kojima više nije dovoljan seks sa ženama. Trebaju još. Žele nešto novo i uzbudljivije. Stoga se upuštaju u seks s muškarcima. Radilo se o drugim muškarcima ili tinejdžerima… Takvo ponašanje se može smatrati iznimno nemoralnim.
Ako pogledate specifičan jezik koji Pavao koristi u Rimljanima 1, on posebno koristi riječi koje govore o tome kako se ti ljudi rukovode svojom požudom i strastima. To je rječnik prekomjernog traganja za užitkom i kratkoročnim djelima, a ne ljudi koji žele kanalizirati svoje posebne sklonosti na dugoročne načine. To nisu ljudi koji se žele nositi sa svojim sklonostima na odgovorniji način, usmjeravajući ih ka privrženosti i vjernosti prema drugim ljudima. Toga nema na „radarskom zaslonu“ Pavlova rječnika. Pavao koristi konkretan vokabular koja ide u vrlo drugačijem smjeru.
To ne znači da drevni Židovi ili kršćani, osim promiskuitetnosti i hedonizma, nisu gajili nikakvu drugu antipatiju prema homoseksualnim odnosima – jer jesu – ali njihov cjelokupni okvir za razmišljanje i raspravu o etici takvih odnosa ima temeljnu različitost u odnosu na naš aktualni okvir o kojem raspravljamo. Ovdje se ne radi o „jedan na jedan“ usporedbi na način da možemo reći: “Pa, Pavao osuđuje homoseksualne odnose koje razumije kao nekontroliranu sebičnu požudu i strasti. No on bi se zasigurno negativno odredio (ili nebi) i spram homoseksualnih odnosa koji se u mnogim slučajevima temelje na cjeloživotnoj obavezi vjernosti i privrženosti.” Radi se o sasvim drugačijem kontekstu.
Dakle da zaključimo… Možemo uzeti u obzir tvrdnju da se Pavlova kritika neuredne homoseksualne prakse (iz onog vremena) ne mora uzeti u obzir kao mjerodavna za homoseksualne osobe današnjeg vremena koje (i ako) žele živjeti (ipak) urednim seksualnim životom. Trebalo bi dakle razmotriti mogućnost da uredan monogamni homoseksualni odnos ne treba smatrati životom u grijehu (ili da ga barem možemo tretirati jednako kao i vlastite brojne slabosti koje iz dana u dan ponavljamo).
Znakovito je da je prvi poganski obraćenik na kršćansku vjeru, kako je zabilježeno u Djelima apostolskim 8, bio Etiopski eunuh, kojem bi prema Ponovljenom zakonu (23, 2; vidi i Lev 21, 16-23) bio zabranjen ulaz u starozavjetnu zajednicu Božjeg naroda. Prema Novom Savezu, on je dobrodošao takav kakav jest.
Jedno je sigurno, kršćanstvo stoji pred izazovom kako prihvatiti i uključiti homoseksualne osobe. Dapače, građanska institucija životnog partnerstva je realnost, te kao takva sama po sebi predstavlja izazov. I siguran sam da dolaze dani kada će se način gledanja na homoseksualne osobe sve više mijenjati u smjeru inkluzivnosti, te kada će one biti sve više dobro došle u različite kršćanske zajednice.
Autor: Jasmin Koso
