Naša istraživanja pokazuju da je situacija složena – i da postoji nada.
Macarena Ares i Silja Häusermann
Tijekom proteklih dvadeset godina, rezultati izbora u zapadnoj Europi često su opisivani kao kriza ljevice. Zamislite gotovo urušavanje Francuske Socijalističke stranke kao primjer. Na primjer, na predsjedničkim izborima 2022. socijalistički kandidat osvojio je manje od 2% glasova u prvom krugu, najgori rezultat na predsjedničkim izborima u povijesti stranke.
Unatoč usponima i padovima specifičnih izbora, performanse socijaldemokratskih stranaka u prosjeku su obilježene ogromnim padom u zapadnoeuropskim demokracijama, s udjelom glasova koji je pao s gotovo 40% na ispod 20%.
No, fokusiranje samo na sudbinu socijaldemokratskih stranaka je zavaravajuće: zanemaruje širu sudbinu progresivne politike koja prioritizira osnovne principe jednakosti, inkluzije i održivosti. Dok su mainstream stranke na ljevici u padu, progresivna politika se transformira, obnavlja i u nekim slučajevima čak prosperira.
Jedna pogrešnih tvrdnji je navodni pad podrške radničke klase ljevici, što prikriva ogroman rast asača koji su progresivne stranke ostvarile izvan svojeg tradicionalnog biračkog tijela. Ova kriva interpretacija ukorijenjena je u zastarjelim poimanjima o društvenom sastavu birača progresivnih stranaka. Istina je, socioekonomska struktura u zapadnoj Europi danas je mnogo drugačija od one koja je podupirala zlatno doba socijaldemokracije u poratnim godinama 20. stoljeća. Tradicionalno izborno tijeli ljevice – industrijski radnici – postali su manjina u većini zapadnoeuropskih demokracija, predstavljajući samo 10-20% radne snage. Međutim, pad industrijske radne snage ne označava propast progresivne politike, iz dva razloga.
Radnička klasa se promijenila: radnici u uslužnom sektoru, posebno u skrbi, osobnim i rekreacijskim uslugama, danas su najviše ugroženi. Razlikuju se od industrijske radničke klase po tome što su obično mlađi, ženskog spola i često imaju migracijsko podrijetlo. Drugo, glasači iz obrazovane srednje klase, često zaposleni u uslugama ili javnom sektoru, postali su najveći i najvjerniji birači progresivnih stranaka, bilo socijaldemokratskih, socijalističkih, zelenih ili lijevih libertarijanskih. Progresivne stranke danas angažiraju raznolik raspon birača, od ljudi u nesigurnom radu, žena i migranata, do proširene srednje klase. Svaka analiza koja nastavlja inzistirati na opadanju "plavokragnih" radnika kao jedinog održivog izbornog tijela ljevice, potcjenjuje izbornu bazu progresivnih stranaka općenito.
Da bi stekli politički utjecaj, progresivni političari i stranke trebaju consolidirati podršku izvan industrijske radničke klase. Proširivanje njihove izborne baze na srednju klasu ne mora oslabiti redistributivnu poruku. Naprotiv, istraživanja pokazuju da čak i noviji segmenti izbornog tijela ljevice snažno podržavaju progresivne, redistributivne ekonomske i socijalne politike – iznad njihove podrške socijalnoj inkluziji i održivosti.
Još jedna pogrešna pretpostavka koja često iskrivljuje analizu krize ljevice jest da srednja klasa potiče pomak udesno po pitanjima poput redistribucije prihoda i jednakosti. Takve pretpostavke često se odnose na profesionalce koji podržavaju zelene i lijeve libertarijanske stranke u progresivnom bloku. Ti lijevi birači obično imaju više razine prihoda i obrazovanja od prosjeka te na prvi pogled izgledaju kao da prioritet daju zahtjevima za kulturnim liberalizmom, liberalnom politikom migracija ili ekološkim mjerama iznad pitanja socijalne pravde. Međutim, privlačenje podrške tih birača neće koštati progresivne stranke njihove redistributivne agende, jer srednju klasu privlače stranke koje zagovaraju i ekonomsku redistribuciju i socio-kulturnu inkluziju.
Vjerovanje da ovi birači prioritetiziraju jedno nad drugim ne podupiru nalazi našeg istraživanja. Što se tiče intervencija države u socijalnu zaštitu i redistribuciju prihoda, zeleni birači se uopće ne razlikuju od socijaldemokratskih birača. Obje skupine su dosljedno ljevičarske u svojim ekonomskim razmatranjima. Predanost ovih birača egalitarnoj redistributivnoj politici također se očituje u njihovom jasnom protivljenju socijalnom šovinizmu. Više od dvije trećine socijaldemokratskih, zelenih ili radikalno lijevih glasača odbacuje ograničenja pristupa migranata socijalnoj pomoći. Štoviše, pitanja redistribucije visoko su na dnevnom redu zelenih stranaka. Naime, od 2010-ih te su teme potencirali čak i više nego socijaldemokratske stranke.
Sveukupno, ljevica se duboko transformirala od zlatnih dana socijaldemokracije: progresivna politika odgovara i oslanja se na društvo s novim društvenim skupinama, novim zahtjevima i proširenim prioritetima. Iako su ovi pomaci nepovratni i malo vjerojatno je da jedna lijeva stranka može obuhvatiti cijelo progresivno polje politike, ne vidimo puno razloga za predviđanje mračne budućnosti za progresivne politike. Pad industrijske radničke klase ne označava kraj ljevice; umjesto toga, zahtijeva formiranje novih saveza među raznovrsnim društvenim skupinama i političkim pokretima koji podupiru progresivnu agendu.
Macarena Ares je asistentica političkih znanosti na Sveučilištu u Barceloni. Silja Häusermann je profesorica političkih znanosti na Sveučilištu u Zürichu. Oboje su suorganizatori Mreže istraživanja progresivne politike, čiji su nalazi ovdje objavljeni.
Vidi izvornik: https://www.theguardian.com/commentisfree/2024/jan/10/europe-left-crisis-research-parties-progressive-politics
