O Danu Republike 2021.
Kad tinejdžeru danas kažeš da si živio u zemlji koja je proizvodila vlastite borbene avione, tinejdžer te momentalno priupita: „Živio si u Francuskoj“? Pa ti kažeš: „Ne. U Zagrebu.“, pa te tinejdžer pogleda kao da si lud. Pa mu ti kažeš: „Pa proguglaj Jugoslaviju!“, a on ti odmahne rukom jer misli da ćeš mu dati link na neku stranicu gdje su teorije zavjere.
Kad tinejdžeru danas kažeš da Ruski predsjednik nije znao kakav bi stav zauzeo glede Šestodnevnog rata na Bliskom istoku i da je zbog toga zvao mog predsjednika za savjet, tinejdžer te, nakon kraćeg razmišljanja, pita: „Čekaj… pa di si ti živio?“ A ti kažeš: „Tu, u Zagrebu!“, pa te tinejdžer pogleda kao da si lud. Pa mu ti kažeš: „Pa proguglaj Jugoslaviju!“, a on ti odmahne rukom jer misli da ćeš mu dati link na neku stranicu gdje su teorije zavjere.
Usporedbe Jugoslavije i Hrvatske obično se svode na usporedbu standarda života, usporedbu jednopartijskog i višestranačkog sistema, usporedbu tipova i broja jogurta, ili na usporedbe poput: da li sam mogao kupiti traperice u domovini ili sam morao otići u tuđu domovinu po njih i slično.
Uvijek mi se činilo da u tim usporedbama fali nešto, to jest, da fali još jedna usporedba.
Osjećaj – da ti je vlastita domovina važan faktor u geopolitičkom smislu – je, svakom Hrvatu mlađem od 30 godina, osjećaj kojeg nikad nije iskusio, tj. osjećaj koji mu je nezamisliv.
Je li to uopće važno?
Pa, razmotrimo zajedno:
Je li ti važno da ti je predsjednik važna politička ličnost u svijetu?
Je li ti važno da tvoji političari igraju važnu ulogu u svjetskoj i Europskoj politici?
Pa evo meni osobno nije. Časna riječ, takav sam lik i to mi osobno nije važno.
Ali da upravo svima ostalima, koji ne žive u mojoj domovini, moji političari trebaju biti važni – e to mi je jebeno važno.
Ako Ruski predsjednik odluči da će moja domovina ući u Varšavski pakt, jebeno mi je važno da se moj predsjednik i moji političari domunđavaju s američkima i da se Rusi pitaju: oko čega se ovi domunđavaju? (I suprotno, kada Amerikanci odluče da ćemo ući u NATO, da se moji političari domunđavaju s Rusima, ali i s čitavim svijetom osim Amerike.)
Ili da Brisel svaki put razmisli tri puta prije nego li nam uputi neku depešu jer su, eto, i Američki i Ruski predsjednik baš bili u mojoj domovini, i tko zna oko čega su se domunđavali s mojim političarima.
Ukratko, važno mi je da su moji političari drugima važni. Ne meni i mojima, nego drugima. Ne da ih se boje, ne da strepe kada se spomene njihovo ime, nego samo to – da su im važni.
Kada tinejdžeru danas kažeš: „Pa ja to pamtim. Pamtim vrijeme kada se bilo koja svjetska sila, koja je pogledala u smjeru moje domovine, ponašala pristojno i 'u rukavicama'! A živio sam tu gdje živim danas. U Zagrebu.“ („U Beogradu.“, „U Sarajevu.“, „U Ljubljani.“, „U Skopju.“, „U Podgorici.“), tinejdžer te ništa ne pita i ode i kad te idući put vidi, prijeđe na drugu stranu ulice. Ti bi mu najradije rekao: „Proguglaj Jugoslaviju“, ali… svjestan si da to što pamtiš, u tvojoj domovini danas, zvuči kao najluđa teorija zavjere.
Zoran Brajević, studeni 2021.
 |
