... i mogao bi nesmetano propovijedati svoj nauk. Poncije Pilat je, i bez sekularizma, ostao zabezeknut kada su židovski farizeji s lošim-do-nikakvim argumentima tako gorljivo i fanatično inzistirali na smaknuću Krista. Kudikamo bi mu bilo lakše da je Rimsko Carstvo bilo sekularno. U tom bi slučaju Poncije farizejima hladno odgovorio:
Poncije: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonima Rimskog Carstva, javno obavljati vjerske obrede. Zato ostavite ovog čovjeka na miru ili ćete dobiti prijavu za uznemiravanje.“
Farizeji: /više glasova, skupa/ „Ali ovaj zavodi naš narod i tvrdi da je kralj Židova! Mi imamo jedan zakon, i prema tom zakonu on mora umrijeti, jer se izdavao za Sina Božjeg!“
Poncije: /sada već malo iznerviran, glasno/ „Halo, jel' vi čujete mene? Ako nije povrijeđen niti jedan Rimski zakon nema krivičnog gonjenja! Upravo sam rekao da su vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. O-dvo-je-ne! Još jedna riječ i dobit ćete zabranu pristupa gospodinu… gospodinu…“ /prema Kristu/ „…kako se ono zovete?“
Krist: /tiho/ „Isus Krist. A ti, ti ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.“
Poncije: /tiho, prema Kristu/ „Čuj, dečko, ne znam što si rekao, ali moj savjet je: ubuduće odgovaraj samo na postavljena pitanja.“ /glasno, prema farizejima/ „Dobit ćete zabranu pristupa gospodinu Kristu uz visoku novčanu kaznu obeštećenja!“
Obzirom da je Poncije bio nepokolebljivi namjesnik Rimskog Carstva u Judeji i obzirom na prijetnju novčanom kaznom i, konačno, obzirom da su Židovi već onda bili majstori s poslovima s novcem, oni bi sigurno vrlo ozbiljno shvatili ovu zadnju Poncijevu rečenicu i to bi bio kraj Kristovog progona.
Možda bi Poncije oprao ruke nakon toga, možda ne bi, nebitno, u svakom slučaju Baraba bi ostao tamo gdje i pripada, odnosno tamo gdje bi takav čovjek s takvim kriminalnim dosjeom bio i danas – u zatvoru (ili na Golom otoku), a što je najvažnije Isus bi bio pošteđen mučenja a potom i užasne agonije na križu. Uskrsnuće (konkretno Krista) bi, međutim, i dalje dolazilo u obzir, ali tek nakon njegove takozvane prirodne smrti.
U stvari, da se Isus rodio u sekularnoj državi, u Bibliji se skoro ništa ne bi promijenilo. Stari zavjet bi ostao netaknut, jedino bi Novi zavjet bio malo drugačiji. Na primjer: Kristov hod po vodi, Kristovo oživljavanje mrtvih, Kristova pobuna u Hramu, Kristovo već spomenuto uskrsnuće, pa čak i Poncijevo pranje ruku – sve bi to ostalo netaknuto. Jedino ona večera ne bi bila Posljednja, već samo jedna u nizu, a Krist bi, sa svojom majkom i surogat ocem, živio dugo i sretno. Ovdje moram spomenuti i par nebitnih lančanih posljedica: Juda ne bi imao koga izdati za 30 srebrnjaka, a Tuđman bi u svom ionako bogatom opusu metafora, poput 'crnih, zelenih i žutih vragova', bio uskraćen za 'Judine škude'.
A što je sa sadašnjicom? Ista stvar. Gdje god da se Krist danas (opet) pojavi, bolje mu je da se pojavi u sekularnoj državi. Mislim, bolje je za njega jer sekularizam nije protivnik religije, pa tako niti protivnik Krista, već je sekularizam jamstvo vjerskih sloboda, pa je tako i jamac Kristovog neometanog djelovanja na Zemlji.
Za Alaha, Budu i Manitua vrijedi sve isto maločas izrečeno, ukoliko se, naravno, i oni opet pojave.
