Progresivni kršćani često nisu skloni drevnim Vjerovanjima (Apostolsko, Nicejsko-Carigradsko itd.), kao ni općenito ideji pravovjerja. To je i razumljivo s obzirom na prtljagu koju ona nose. No ja ne dijelim takvo mišljenje.
Smatram da nas ispovijedanje drevnih Vjerovanja povezuje s kršćanima iz davnina te potvrđuje naš kršćanski identitet. Ona predstavljaju polazište u našem duhovnom i teološkom traganju.
Stoga, ono što Vjerovanja svakako ne smiju predstavljati jest ograničenje u našem promišljanju, vjerovanju i duhovnom razvoju. Ona ne smiju biti prepreka i 'kamen spoticanja' ljudima koji drugačije razmišljaju, postavljaju pitanja ili sumnjaju, da nam se pridruže. Ona ne smiju biti niti sredstvo jednoumnog nadzora nad vjernicima, 'batina' kojom se 'udara' nepoćudne. Valja napomenuti da se većina ovdje rečenog odnosi i na razne denominacijske doktrine.
Znamo da Vjerovanja nisu 'pala s Neba' kroz Sveto pismo i Sabore, već su formirana i odražavaju ono što su vjerovali novozavjetni pisci i kršćani (tj. struja koja je odnijela prevagu) u prva četiri stoljeća kršćanstva.Treba biti svjestan i loših strana i 'prtljage' koju Vjerovanja nose:
- Kroz povijest, Vjerovanja su korištena kao testovi vjere, pri čemu su mnogi iskreni Božji ljudi bili obilježeni kao "heretici", isključeni iz zajedništva, pa čak i ubijani. Vjerovanja mogu lako postati idoli sačinjeni od riječi.
- Ljudi Vjerovanja doživljavaju kao da ona savršeno prenose božansku istinu. Pretpostavljaju da konačni jezik Vjerovanja na neki način ekvivalentan beskonačnom misteriju, čini im se da Bog mogu 'udobno smjestiti' u svoju doktrinarnu kutiji. No Boga se ne može smjestiti u zbirke riječi, isto kao što ga se ne može smjestiti u rezbareni lik.
- Vjerovanja mogu nenamjerno priopćiti tražiteljima vjere da, ako ih ne mogu izgovoriti bez nelagode, nisu dobro došli na neko mjesto štovanja.
Stoga Vjerovanja i vjeroispovijedi treba koristiti kao svjedočanstvo vjere, a ne kao ispit vjere. Dok ispit vjere ima za cilj osigurati da svi vjeruju u „pravi odgovor“ i pritisnuti vjernike na teološku sukladnost, svjedočanstvo vjere ima za cilj opisati obilježiti kako je vjerovanje u Boga izgledalo u prošlosti (a za one koji tako vjeruju, kako ono izgleda i danas). Zajedničko ispovijedanje vjerovanja poziva vjernike da se osvrnu i odaju počast onima koji su bili prije njih te sebe vide kao nasljednike duhovne potrage koja je iznjedrila ove drevne riječi vjere. Te su riječi došle od naših drevnih prethodnika u vjeri u Krista. Kad ih ispovijedamo, ponovno se povezujemo s prethodnim generacijama naše vjere, podsjećamo se da u oblikovanju naših uvjerenja nismo bili prepušteni sami sebi i radujemo se spoznaji da taj put vjere ne prolazimo sami.
Dobro je da progresivni kršćani drže do Vjerovanja, upravo zato što su progresivni kršćani. Nažalost, mnogi konzervativci nas ne smatraju legitimnim članovima Tijela Kristova. Ovo iskustvo isključenja zapravo može biti poticajno za prijateljstvo s drevnim vjerovanjima. Kada naime ispovijedamo Apostolsko vjerovanje u našoj crkvi, to možemo činiti u svjesnom prkosu konzervativnim nazadnjacima i potencijalnim vratarima. Dok sudjelujemo u zajedničkom izgovaranju (svi izgovaraju iste riječi, dok za svakog ponaosob imaju malo drugačije značenje), možemo osjećati zahvalnost za obred koji nas uspravno postavlja u skladu s kršćanskom vjerom. Kad kažemo, „Vjerujem,“ izjavljujemo da tu imamo duhovni dom.
Autor: J. K.
Bibliografija: https://www.patheos.com/blogs/unfundamentalistchristians/2017/08/can-progressive-christians-reclaim-ancient-creeds/
