Isus nije bio samo ne-nacionalist. Bio je anti-nacionalist. Nije samo propustio ispuniti Izraelska nacionalna očekivanja. Teološki ih je prekinuo. On je poduzeo svjesno, planirano nastojanje da zauvijek izbriše nacionalističke podjele među Božjim sljedbenicima.
Autor: Matthew Curtis Fleischer
Jedan od najčešće previđenih načina na koji je Isus doveo Božji etički ideal do procvata - ili, kako kaže Matej 5, 17, jedan od načina na koji je „ispunio“ Zakon i proroke Staroga zavjeta - bio je reorganizacijom Božjih sljedbenika iz naroda u Crkvu. On ih je denacionalizirao, pretvarajući ih iz tipičnog zemaljskog kraljevstva u transnacionalnu, međuetničku, nevladinu, nenasilnu, zemljopisno raspršenu organizaciju koju nazivamo univerzalnom Crkvom.
Izvorno, Bog je formirao svoje sljedbenike u jedinstveno teokratski, demilitarizirani, moralno napredni narod Izraela. Bila je to zasigurno nacija, ali prema današnjim standardima, uglavnom ne i nacionalistička. Na kraju, Izraelci su bili umorni od toga da su različiti i zamolili su Boga da im dadne kralja „kao što je kod svih naroda“ (1 Sam 8, 5), takvog koji će nam biti vođa „i vodit će naše ratove“ (8,20). Tako im je Bog, u jednoj od svojih mnogih starozavjetnih ustupaka, s ljubavlju ugodio.
Ali Bog je također dopustio da takav ljudski vođeni nacionalizam izvede svoj prirodno destruktivni put. Za idućih sedam stoljeća, Izraelci su se našli zapetljani u tipične nacionalističke borbe - politički egzil, povratak kući, napor obnove, borbu za neovisnost i nove poraze. Kad je Isus stigao, Izrael je bio pod rimskim okupacijom i borio se da održi svoj nacionalni identitet živim. Bio je to nacionalistički kontekst koji je oblikovao očekivanja Izraelaca za Božjim obećanim Mesijom, za kojeg su se nadali da će ponovno oživjeti njihov nacionalni suverenitet.
Ali kad je Isus stigao, nije bilo ništa od toga. Nije sakupio Božje sljedbenike i vratio teritorij, vojno ili na drugi način. Umjesto toga, on je više puta odbio prihvatiti bilo koji aspekt nacionalizma. On je nedvojbeno odbacio tipično kraljevanje, odbijajući đavolsku ponudu nadzora nad svim kraljevstvima svijeta, odbijajući koristiti svoje nadnaravne moći za političku korist, bježeći od mnoštva koji ga je željelo okruniti, čekajući na objavljivanje svog mesijanstva sve dok ga nije mogao redefinirati tako da isključi nacionalizam, odlučujući jahati na magarcu umjesto ratnog konja tijekom svoje inauguralne povorke i konačno proglašavajući sebe kraljem svih ljudi i svih naroda, a ne samo Izraela.(1) Isto tako, izbjegavao je svu političku moć i zapovjedio svojim sljedbenicima da rade isto tako, upućujući ih da ne "gospodare" drugima, šaljući ih u svijet kao ovce među vukove (a ne kao dobro organiziranu vojsku), raspršujući ih širom svijeta kao strance, prognanike i naseljenike čiji je primarno državljanstvo nebesima i naređujući im da odlože mačeve umjesto da ga brane (a kamoli naciju), a i definitivno naviještajući Rimljanima da se njegovi sljedbenici ne bore.(2)
Isusov anti-nacionalizam bio je najočitiji u njegovu otvorenom uključivanju pogana. Od početka izravne Božje intervencije u ljudsku povijest, članstvo u njegovu kraljevstvu bilo je povezano s Izraelovim etnicitetom/državljanstvom. Samo Izrael je bio Božji odabrani narod. Tada Isus počinje izražavati dobrodošlicu svakome tko vjeruje u Boga i nastoji vršiti Njegovu volju. Članstvo je učinilo dostupnim svima. Zapravo, ne samo da je pozdravio poganske vjernike, on ih je aktivno tražio.(3) I zapovjedio je svojim apostolima da čine isto, upućujući ih da propovijedaju evanđelje svim narodima i naređujući im: „ Pođite dakle, i učinite mojim učenicima sve narode...“ (Matej 28,19), što su oni i učinili.(4)
Takva inkluzivnost je uvijek bila Božji cilj. Jednostavno je upotrijebio jednu skupinu ljudi (Izrael) kako bi stvorio put svim ljudima. Od samog početka Biblija često kaže da je Bog izabrao Izrael i da odvojio ga na stranu, ne kao da je to samo sebi svrha, već kao sredstvo blagoslivljanja svih ljudi i svih naroda.(5) Pavao je Božju uporabu Izraela za takvu svrhu nazvao 'unaprijed naviješteno' evanđelje (Gal 3,8).
Zato je Isus razriješio političke prepreke koje su obično dijelile ljude i izbrisao moralno proizvoljne linije koje nazivamo nacionalnim granicama. Da parafraziramo Pavla, Isus je ujedinio Židove i pogane; „on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu... da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.“ (Ef 2,14-16). Jer u Božjoj zajednici: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3, 28).(6)
Isusova zapovijed da ljubimo naše neprijatelje imala je isti učinak.(7) Bio je to krajnji potez uklanjanja granica. Zbog toga više nema bližnjih i ne-bližnjih. Postoje samo bližnji. Nema više domaćih i stranaca. Postoje samo domaći. Nema više onih „koji su unutra“ i onih "koji su vani“. Postoje samo oni koji su unutra. Više nema „nas“ i „njih“. Postoji samo „nas“.
Isus nije bio samo ne-nacionalist. Bio je anti-nacionalist. Nije samo propustio ispuniti Izraelska nacionalna očekivanja. Teološki ih je prekinuo. On je poduzeo svjesno, planirano nastojanje da zauvijek izbriše nacionalističke podjele među Božjim sljedbenicima. On je definitivno državnost proglasio neprikladnom za svoje sljedbenike. Prema Isusu, Bog ne želi da Amerika postane kršćanska nacija. Želi da budemo Crkva. Stoga Biblija ne samo da ne podržava kršćanski nacionalizam. Upozorava nas protiv njega.
Nadalje, Isus nije samo reorganizirao Božje sljedbenike. Rekonfigurirao je njihov cjelokupni identitet. Prije Isusa, oni su bili prepoznatljivi prvenstveno po njihovim jedinstvenim nacionalističkim obilježjima - obožavanjem samo jednog Boga, malo naprednijim moralnim kodom, neobičnim ceremonijalnim zakonima, različitim religijskim ritualima, suzdržanom ratnom politikom itd. Nakon Isusa, oni su odvojeni po njihovim jedinstvenim ne-nacionalističkim osobinama - njihove granice/rasu/etničku pripadnost - nadilazi sveobuhvatnost i požrtvovna ljubav prema svima, čak i neprijateljima. Stoga je ono što je nekada bilo produktivno sada kontraproduktivno. Nacionalizam koji je prethodno doprinosio razlikovanju Božjih sljedbenika sada negira tu razlikovnost.
Napredovanje Božjeg kraljevstva na Zemlji danas zahtijeva nadilaženje političke moći i nacionalističkog uplitanja, poput onog Trumpovog i drugih,, kako bi izrazili Božju jednaku i bezuvjetnu ljubav za sve ljude. Na Isusovu putu to znači odbiti dopustiti da naša ljubav bude ograničena nacionalnim granicama. To znači živjeti kao odvojeni ljudi čija postojanost svjedoči o potpuno drugačijem kraljevstvu, onom sveobuhvatnom.
Stoga je svaki kršćanski nacionalizam danas - bilo kakvo kršćansko uzdizanje jedne nacije nad drugima građana jedne nacije s drugima - etički nazadak. On izvrže ono što je Isus postigao preuređenjem etničkih i političkih kriterija za članstvo, uskršavanjem zida između Židova i pogana, te okretanjem susjeda natrag u neprijatelje. Baš kao što se starozavjetni Izrael pobunio protiv Boga tražeći kralja „kao što je kod svih naroda “ , kršćani se danas bune protiv Boga, dajući prednost svojim nacionalnim interesima iznad univerzalne ljubavi poput drugih naroda“.
Kršćani su uglavnom građani višeg Kraljevstva i moramo se tako i ponašati.
----------------------------------------------------
(1) Matej 4,8-10; 16,13-25; 21,1-11; 26, 52-53; Luka 4,5-8; 9,18-24; 19,28-38; Ivan 6,1-15; 12,12-16; Marko 8,27-35.
(2) Matej 10,16-18; 20,25-28; 26,50-52; Marko 10,35-45; Luka 22,24-30; Ivan 18,36; Filipljanima 3,20; 2 Korinćanima 5,20; 1 Petrova 1,17; 2,9-11; Hebrejima 11,13-16.
(3) Rimljanima 1,6
(4) Marko 13,10; 16,15; Matej 24,14; Luka 24,45-47; Otkrivenje 5,9; 14,6; Djela apostolska 10,34-35; 1 Timoteju 2,3-4; Ivan 3,16; Rimljanima 1,5; Efežanima 2,11-13.19
(5) Postanak 12,3; 18,18; 22,18; 26,4; 28,14; Djela apostolska 3,25; Galaćanima 3,8; Izlazak 9,16; Jošua 4,24; 1 Kraljevima 8,43.60; 1 Ljetopisa 16,24; 2 Ljetopisa 6,33; Ps. 22,27; 33,8; 48,10; 64,9; 67,2-3.7; 72,11.17; 86,9; 96,3; 97,6; 98,3; 102,15; 138,4-5; 145,10-12; Izaija 2,1-4; 12,4-5; 42,10; 45,6.22; 49,6; 52,10; 56,3-8; 60,3; 66,18.23; Jeremija 33,9; Matej 24,14; 28,19; Luka 3,6; Daniel 7,14; Sefanija 2,11; Hagaj 2,7; Malahija 3,12; Rimljanima 14,11; 16,26; Filipljanima 2,10-11; Otkrivenje 15,4
(6) Vidi također: Kološanima 3,11
(7) Matej 5,43-44; Luka 6,27-28; 10,25-37; Rimljanima 12,20-21
Izvornik: https://libertarianchristians.com/2018/03/22/jesus-anti-nationalist/ (Prijevod: Jasmin Koso)
