– ili; “Dopustite da se nadam”
Čini se da postoje određene poteškoće vezane uz nazor da samo oni koji od ljudi prime i razumiju određenu informaciju mogu biti spašeni, to jest prihvaćeni kod Boga. Ove poteškoće se mogu sažeti u nekoliko razloga; prvo, zato jer se zasniva na znanju (to jest kognitivnim sposobnostima), drugo, zato što je realnost koju nazivamo Bog u svojoj suštini neizmjerno iznad mogućnosti ljudskog razumijevanja, treće, zato što je potencijalno manipulativno, i četvrto, zato što bi u kršćanskoj ljubavi trebali čeznuti da svi ljudi naiđu na Božju milost i budu spašeni.
Smatram da bi svi kršćani trebali biti univerzalisti u želji i nadi. Univerzalizam je uvjerenje da će svi ljudi na kraju biti ili da bi mogli (upoznati Krista i) biti spašeni. No kako vidimo da nažalost postoje ljudi koji do kraja ustraju u tvrdoći i mraku svojih srca, kršćanski inkluzivizam se čini mnogo realnijim nazorom.
Kršćanski inkluzivizam je uvjerenje o mogućnosti spasenja po Kristu osobe koja nije čula za Krista. Ovo pitanje ima veliku teološku težinu. Ne samo zbog toga što se mnogi brinu o sudbini onih koji nikada nisu čuli za Krista, već je riječ i o sudbini onih koji nisu bili u stanju čuti ili razumjeti poruku (nerođeni, djeca, mentalno hendikepirani i slično) o Isusu Kristu.
U okviru ove teme nužno je razlikovati kršćanski (ili epistemiološki) inkluzivizam od religijskog (ili soteriološkog/spasenjskog) pluralizma. Ova dva vrlo različita uvjerenja se često brkaju. Inkluzivizam smatra mogućim da kognitivna svjesnost nije nužna za spasenje po Kristu, odnosno da postoji mogućnost spasenja za one koji nisu čuli (ili ispravno razumjeli) evanđeosku poruku (barem dok s njom nisu na ozbiljan način suočeni).
Pluralizam pak smatra da se spasenje ne prima isključivo po Kristu, već da postoji više ravnopravnih puteva do spasenja ili Boga. Takav religijski pluralizam je doista teško održiv u svjetlu naviještanja kršćanske poruke i uvjerenja. Na suprotnom kraju spektra se nalazi kršćanski (ili epistemiološki) ekskluzivizam koji smatra da je kognitivno razumijevanje poruke o Isusu Kristu nužno za spasenje.
Inkluzivisti većinom druge religije i načela (to jest njihove pozitivne elemente prihvatljive Bogu) vide kao alat putem kojeg je moguće da Božja providnost pomiruje (ili bi mogla pomiriti) ljude sa sobom po Isusu Kristu. Takav stav se može smatrati kršćanskim sve dok Kristovo otkupiteljsko djelo ostaje središnji princip pomirenja ljudi s Bogom. On uostalom ima mnogo uvaženih zagovornika u kršćanskoj tradiciji, a i u dovoljnoj je mjeri konzistentan s Pismom (u Pismu se mogu naći tvrdnje koje mu govore u prilog). Vidi: 1, 2, 3, 4 i drugdje.
Ukoliko na ovu temu gledamo sa stajališta reformirane tradicije, onda možemo reći da će na kraju biti spašeni oni koji su u Božjoj providnosti (i nama nedokučivom predznanju) izabrani za spasenje, a da unutarnji poziv Božji ima prednost pred izvanjskim (manjkavim) pozivom upućenim od strane ljudi. Bog je na planu spasenja izabrao kroz navještaj (kerigmu) djelovati u sinergiji s ljudima. No Bogu je zasigurno moguće otajstveno djelovati i bez posredovanja drugih ljudi. Toliko trebamo zasigurno znati i tvrditi.
Na kraju, postavlja se pitanje, ukoliko su inkluzivisti u pravu, zašto onda trebamo naviještati Evanđelje, i koja je prednost biti kršćaninom? Evanđelje trebamo naviještati prije svega zato što nam je to Gospodin zapovjedio. Naviještanje jest, te i dalje ostaje temeljno i sigurno (biblijsko) sredstvo pomirenja ljudi s Bogom. Kao drugo, ima li išta ljepše i utješnije u životu nego upoznati, poznavati i živjeti s Isusom Kristom – živom Božjom Riječi. I na kraju, samo u kršćanskoj vjeri, to jest poznajući Krista, možemo imati puninu nade i izvjesnost spasenja.
U svakom slučaju, ovaj osvrt predstavlja samo osnovu za daljnje razmišljanje o ovoj temi.
.
J.K., kolovoz 2016.
uređeno: travanj, 2017.
.
Bibliografija/opširnije: http://randalrauser.com/2013/04/why-inclusivism-makes-sense/
