Ovih dana je Zlatko Komadina, predstaviši se kao mogući kandidat na unutarstranačkim izborima za predsjednika SDP-a, od prilike izjavio: “SDP mora imati smjer lijevo, ne liberalno, ne neoliberalno”. To je vjerojatno izazvalo određenu zbunjenost ili bar nerazumijevanje kod mnogih, s obzirom da se u našim medijima o liberalima i ljevici uglavnom govori kao o istom. No to nikako nije isto.
Liberali se od ljevičara razlikuju na nekoliko fundamentalnih načina. Kao prvo, liberalizam doduše govori o slobodi i jednakosti među ljudima, ali je utemeljen na svetosti privatne imovine. Prema Johnu Lockeu, koji je jedan od utemeljitelja ideje liberalizma, posjedovanje imovine je ono što ljudima daje slobodu.
Počeci liberalizma odlikuju se opozicijom prema monarhiji i etabliranoj svjetovnoj moći crkve, no treba govoriti i o slabostima ove filozofije utemeljene na privatnom posjedovanju imovine.
Prvi liberali su samo muškarce s imovinom vidjeli kao one koji zaslužuju slobodu. S obzirnom da je posjedovanje imovine bila kvalifikacija potrebna za dolazak u poziciju moći da se o nečemu odlučuje, ova je kvalifikacija isključivala i obespravljivala mnoge koji nisu imali imovinu. Tu su se pojmovi liberalnog i lijevog počeli nepovratno razilaziti, to jest, ljevica je nastavila “stajati ulijevo”.
U skladu s politikom liberalizma, nova klasa onih koji su posjedovali imovinu zamijenila je monarhiju i crkvu na poziciji moći. Ovome treba dodati i poricanje građanskih prava i političke moći ženama i toleriranje ropstva. Sve su to bili nedostaci liberalizma kao filozofije i politike koja jamči slobodu i jednakost. Zbog toga je došlo do Marxove kritike liberalizma kao buržoaske filozofije koja štiti dominaciju jedne klase nad drugom.
Naravno, došlo je do povijesnog napretka. Trgovina robljem je na kraju postala kažnjiva u Europi, a robovlasništvo je pretrpjelo svoj krvavi kraj i u SAD-u. Žene su se izborile za građanska prava i kakvu takvu ekonomsku moć. Te promjene se nisu dogodile zbog dobrote i blagonaklonosti vladajuće klase već zbog borbe i konstantnih pritisaka aktivista. U zemljama predvodnicama liberalne revolucije (poput Francuske i SAD-a) stvarna jednakost je i dalje ostala samo lijepo obećanje.
Nakon drugog svjetskog rata politika liberalizma je bila prisiljena na promjene. Tu je došlo i do određenih podjela u liberalnom korpusu. Dio liberala se počeo identificirati s onima koji su zagovarali intervencije države na području ekonomije. Tako su, u biti klasični liberali, oni koji su bili za “potpuno slobodno tržište”, počeli biti doživljavani konzervativnima, jer su željeli da u pogledu društveno ekonomskih odnosa sve ostane isto. Dok su liberali (ili socijalni liberali) počeli zagovarati intervenciju države u smjeru određenih socijalnih promjena . Tu su se ponovno (socijalni) liberali i ljevica približili jedni drugima u svojim ciljevima. No liberali se nisu zalagali za promjene zato da dokončaju kapitalizam već, upravo suprotno, da ga spase i sačuvaju.
Institucije kapitalizma su u u godinama uoči Drugog svjetskog rata bile pod velikim pritiskom radničkih aktivista, ali i drugih ideoloških grupacija. Liberali su shvatili da je jedini način kako mogu spasiti kapitalizam, od opasnosti komunizma s jedne i fašizma s druge strane, tako da se zalažu za programe koji će svima garantirati minimalnu financijsku sigurnost. Tako je u zapadnim zemljama od strane vlasti došlo do programa koji su svima jamčili određenu socijalnu sigurnost. No valja napomenuti da su ti programi su velikim dijelom bili omogućeni eksploatacijom jeftine radne snage u zemljama u razvoju, a također i snažnom vojnom industrijom (potpomognutom Hladnim ratom, utrkom u naoružanju i čestim vojnim intervencijama imperijalnih sila).
Nakon godina kapitalističko imperijalne ekspanzije, sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do ekonomskog nazadovanja. To je izazvalo strah vladajuće buržoaske klase da bi mogli izgubiti svoje pozicije u svijetu. Stoga su odlučili početi smanjivati troškove rada, te mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. To se poklopilo s administracijom Ronalda Regana u SAD-u i premijerskim mandatom Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Pobornici “slobodnog tržišta” su opet bili u prvom planu i sve više preuzimali su kontrolu nad ekonomskom politikom. To razdoblje možemo vidjeti kao vrijeme uspona novog tipa liberalizma nazvanog neoliberalizam.
Da ukratko objasnimo, neoliberalni model svjetskog razvoja počiva na ohrabrivanju ekonomske ovisnosti o (poglavito američkim) bankama i multi korporacijama, te prihvaća filozofiju koja tvrdi da će slobodno tržište riješiti sve socijalne probleme.
Ljevica vjeruje u pravednost. I većina liberala također tvrde da vjeruju u pravednost. No ljevica vjeruje i to da ne može biti istinske pravednosti bez ekonomske pravednosti za sve ljude. Ljudska prava ne mogu biti jednaka za sve dok ekonomske i klasne nejednakosti ne budu svedene na najmanju moguću mjeru. Ovo stajalište ne poriče pravo ljudi da posjeduju vlastitu imovinu, ali iznosi snažnu kritiku motivacije temeljene na profitu i eksploataciji radničke klase.
Ukratko, ljevičari su shvatili da je kapitalizam temeljni izvor socijalnih nejednakosti, dok liberali imaju tendenciju vjerovati da, ako kapitalizam već ne može izliječiti te nejednakosti, onda ih sigurno može pomoći umanjiti. Liberali u ovo vjeruju unatoč povijesnim empirijskim dokazima da se događa upravo suprotno.
Povijesno gledano, čini se da je (socijalistička) ljevica izrasla kao odgovor na slabosti liberalne revolucije (poglavito u Francuskoj i Americi). Liberalna revolucija je učinila barem dvije važne stvari; okončala je moć monarhizma i na vlast postavila novo formiranu buržoasku klasu. U međuvremenu su seljaci i rastuća industrijska radnička klasa otkrili da se liberalni ideali slobode i jednakosti na njih ne odnose. Njihov nejednak položaj je u stvari i bio od esencijalne važnost za ostanak na vlasti nove buržoaske klase. Ova spoznaja je stvorila potrebu za novom političkom filozofijom koja ide korak dalje od načela (i praktičnog stanja) liberalne revolucije. Poput filozofije liberalne revolucije, i ova nova filozofija je nastala iz iskustva potlačenih.
Liberali se boje kraja kapitalizma i stoga neće poduprijeti one koji mu se suprotstavljaju. U tome leži i razlog zašto su podržavali Hladni rat i vojno intervencionalističku politiku zapadnih sila. U tome leži i razlog suprotstavljanja javnom zdravstvenom osiguranju jednakom za sve, te potpore sustavu privatnih zdravstvenih osiguranja i zdravstva po principu usluge u skladu s platežnom moći. Zbog straha od kraja neoliberalnog kapitalizma svjedočimo i politici državnog spašavanja privatnih banaka.
Poput liberala, postoji i nekoliko varijacija ljevičara. No svima je zajedničko shvaćanje da je kapitalizam esencijalno nepravedan ekonomski sustav koji mnogo češće i više nagrađuje one koji već imaju, nego one koji se nalaze na njegovim rubovima. Ljevičari razumiju i to da kapitalizam treba ratove i nejednakost kako bi preživio. Zbog profita ljudi su spremni počiniti veliku štetu i mnoge nepravde. To su razlozi zašto se ljevičari suprotstavljaju kapitalizmu. Kao što smo već naveli, liberali pak imaju mnogo “ružičastiju sliku” o kapitalizmu, te su tijekom povijesti bili spremni učiniti sve što je potrebno da ga spase. Dakle, iako liberali i ljevica povremeno mogu biti saveznici, oni se korjenito razlikuju, koliko god u medijima govorili kao da je to isto.
.
Priredio: J.K., siječanj 2016.
.
Bibliografija i osnovni koncept:
