Odlomak iz teološkog rada: "Pitanje fundamentalizma u suvremenom kršćanstvu -odnos vjere i slobode" 3. dio
Autor: J.K.
U početku, fundamentalizam nije izravno dovodio u pitanje načela modernog svijeta, već samo njegove utjecaje na vlastitu vjersku zajednicu. Stoga se slika koju fundamentalisti imaju o „modernom svijetu“ može samo neizravno otkriti putem njihove polemike s liberalizmom, sekularizmom i modernizmom. Fundamentalizam ne reagira na krize suvremenoga svijeta već na krize koje taj svijet proizvodi u odnosu na njihovu vjersku zajednicu i njezinu temeljnu sigurnost. Čini se da je fundamentalizam tipična religijska reakcija na izazove suvremenoga svijeta, mada taj svijet sam po sebi nije izazov.
Sigurnost vjere počiva na čvrstom temelju božanskog autoriteta. U „religijama knjige“, to je božanski autoritet prvotnog spisa objave. Poput Boga samoga, Božja riječ je nepogrešiva i nezabludiva. Za protestantske fundamentaliste, to je Biblija.
Povijesne i empirijske znanosti suvremenoga svijeta priznate su do mjere u kojoj su suglasne s Biblijom, ali se odbacuju u onoj mjeri u kojoj dovode u pitanje njezin autoritet. Kreacionisti koji odbacuju teoriju evolucije osnovali su i svoj „institut“ kako bi znanstveno pokazali da je svijet stvoren prije 6000 godina. Ovaj primjer pokazuje da ovdje ne dominira nikakav slijepi antimodernizam, pa čak ni opozicija znanosti. Umjesto toga, fundamentalisti su zainteresirani za nepogrešivu i neupitnu vladavinu njihovih „fundamenata“ nad znanstvenim metodama i rezultatima. Jedino u slučaju konflikta fundamentalizam će tvrditi da je „očigledno bijeli dan zapravo noć“ i to ako tako tvrdi božanski autoritet.
Prvotni spis božanske objave ne može biti podvrgnut bilo kakvoj ljudskoj egzegezi, već upravo obratno, ljudska egzegeza mora biti podčinjena tom izvornom spisu. Fundamentalizam odbacuje bilo kakav racionalni uvid u povijesnu uvjetovanost svojeg izvora i hermeneutički odmak od promijenjenih povijesnih uvjeta današnjice. Sadržaj istine u prvotnom dokumentu objave je bezvremenski i ne treba biti uvijek iznova tumačen i izlagan već ga naprosto treba očuvati čistog. Fundamentalizam koji proizlazi iz objave ne raspravlja, već tvrdi. On ne poziva na uvid, već na podčinjavanje. Njega ne zanima hermeneutički problem, već borba za moć. U pitanju je ili Božja Riječ ili „duh vremena“.
Tako fundamentalizam više nije povlačenje ili obrambeni fenomen, već napad na suvremeni svijet kako bi ga osvojio. Međutim, jasno je da ni najozbiljnije pogreške znanstvene tehnološke civilizacije ne mogu opravdati kapitulaciju ljudskoga uma i njegovih razumnih uvida. Ovakva vjera u autoritet nije samo iracionalna već i antiracionalna.
Veliki neprijatelji svakog fundamentalizma zovu se liberalizam i pluralizam. Pod tim terminima se misli na prihvaćanje suvremene ljudske subjektivnosti i njezinih individualnih sloboda: slobode vjerovanja i savjesti. Ove slobode od okova religije postale su temeljima suvremene demokracije, te borbe za ljudska i građanska prava. Ne može biti slobodnog svijeta bez slobode vjerovanja. Pod slobodom vjerovanja ne misli se na prava raznih vjerskih zajednica u zajedničkom smislu, već na pojedinačna prava svake osobe da „ide crkvu po svom izboru“, to jest pravo da slobodno odluči o vjeri i da tu odluku promjeni. Prepoznaje li neka vjerska zajednica slobodu vjerovanja očituje se u načinu na koji tretira svoje „disidente“ i „otpadnike“.
Osobne slobode moderne ljudske subjektivnosti temelj su suvremenog svijeta. Ako se njih dovede u pitanje ili napusti, onda bi i ova suvremena civilizacija mogla propasti. Međutim, te slobode ne predstavljaju samo obogaćenje, već se mnogi ljudi plaše da se s njima otišlo predaleko i da predstavljaju teret. Takvi ljudi teško donose svoje neovisne odluke o vjerskim i etičkim pitanjima. Stoga, ne samo u politici već, vjerojatno još i snažnije, u religiji, postoji svojevrsni „bijeg od slobode“. Kroz takav bijeg od slobode svoje odluke predajemo višem autoritetu i time zadobivamo slobodu od odgovornosti. No, ne postoji autoritet koji može odlučiti umjesto osobe u onome za što ona mora biti odgovorna. Tako je fundamentalizam, kroz lišavanje osobne odgovornosti, faktor koji doprinosi manipulacijama iz ljudske težnje za moći.
U kršćanstvu je individualno sazrijevanje u vjeri dovelo je do sekularizacije države, obrazovanja i znanosti. Religija više nije smatrana državnom već „osobnom stvari“. Protestantizam je uvelike ohrabrio tu sekularizaciju time što je prvi stao uz individualne ljudske slobode. Fundamentalizam reagira na modernu sekularizaciju kulture kroz pokušaj obnove unitarne vjerske države.
Stalna modernizacija, te usmjerenje prema razvoju i napretku, srž je suvremenog svijeta, to jest znanstveno-tehnološke civilizacije. No mnogi strahuju da to proizvodi nesigurnost umjesto sigurnosti, da će se naposljetku odustati od tradicionalnih vrijednosti i identiteta, a materijalne vrijednosti preuzeti mjesto moralu i društvenoj koherentnosti.
Fundamentalizam ne prihvaća mogućnost da se prihvati prošlost i potom od nje učini nešto novo, već takve pokušaje sabotira kao „modernističke“. On se s razvojem često nosi na način da vrijeme shvaća u terminima apokaliptičkih katastrofa i iščekivanja brzog kraja svijeta. Ukoliko se kraj svijeta može očekivati brzo, ili već u ovoj generaciji, vjera u napredak i zanimanje za inovacije su apsurdni. Poboljšanja svjetske situacije i ulaganje u budućnost je samo odlaganje kraja koji svakako dolazi, odnosno mora doći kako bi se uništio „devijantni“ suvremeni svjetski sustav i oslobodio fundamentaliste koji mu se opiru.
Posljedice toga mogu biti fatalizam masa, polarizaciju odnosa i naoružavanje za „posljednju armagedonsku“ bitku, kao i ekonomski neoliberalizam: brzi profit, stvaranje dugova, nedostatak ulaganja i općenita neodgovornost. U stvari, fundamentalizam i tvrdi da je on „iskustvo kraja svijeta“. Ništa nije toliko strašno i negativističko kao takvo očekivanje kraja i uništenja. Strah od katastrofa donosi katastrofe jer ih anticipira i ne čini ništa da ih spriječi.
Ukoliko bismo željeli sažeto opisati fundamentalistički identitet, onda bismo mogli reći da je to identitet koji osjeća da je pod prijetnjom, koji strašljiv i nesiguran, te zbog toga agresivno reagira. To je identitet koji je nesiguran u sebe. Budući da se takvi ljudi ne mogu definirati bez neprijatelja, tog „neprijatelja“ treba uvijek pronaći.
Katastrofe i proturječja suvremenoga svijeta u mnogim ljudima bude nesigurnost i govore im da sa samim svijetom nešto nije u redu. To predstavlja plodno tlo za fundamentalizam. Suvremeni svijet pretpostavlja slobodnu odgovornost zreloga subjekta. No, tko u današnjem svijetu može ostvariti takvu zrelost? To može samo obrazovana srednja klasa, a ne siromašni, neobrazovani ljudi. Suvremeni svijet je podijeljeni i razdijeljeni svijet. Prvi svijet proizveo je „Treći svijet“ u kojemu se mase ljudi ne tretiraju kao subjekti i osobe, već kao objekti, i kako bi to Gustavo Gutie̒rrez nazvao „neosobama“. U tim uvjetima danas nastaje „fundamentalizam siromašnih“, spontano i neorganizirano putem ogromnoga povećanja karizmatskih skupina i pentekosnih pokreta. Iskustvo Duha i fundamentalističko usmjerenje prema Bibliji pasivne objekte pretvaraju u subjekte, te „neosobama“ pružaju osjećaj osobne vrijednost. Biblija je Božja riječ, te svatko tko je može čitati i čuti ima izravni pristup Bogu, bez nadgledništva države, crkve i obrazovanih klasa.
Fundamentalisti se bore za povratak vjere u politiku i kulturu. Teolozi oslobođenja i politički teolozi također se zalažu za povratak vjere u politiku: no, ne prema standardima kršćanskog carstva, već prema standardima Govora na gori. Fundamentalistička politika i politička teologija se kao nasljedovateljice Krista mogu pronaći u današnjoj politici, ali nažalost na suprotnim stranama protesta. Ako se fundamentalisti bore za ponovno uvođenje molitve u škole i zabranu pobačaja, teolozi oslobođenja se bore za kraj eksploatacije i preranih smrti siromašnih zbog gladi. Ako karizmatski fundamentalisti naglašavaju čudesna izlječenja bolesnih, politički teolozi naglašavaju oslobođenje od ugnjetavanja i nasilja.
Zajednički im je interes za političkim djelovanjem. Čak i tamo gdje se sukobljavaju, oni imaju snažne paralele. No možda može doći i do podudaranja interesa i suradnje. Na lijevome krilu društveno angažiranih evanđeoskih kršćana i pentekostalaca dolazi do novih saveza s teolozima oslobođenja i političkim teolozima. Ujedinjuje ih suprotstavljanje proturječjima suvremenoga svijeta.
Bibliografija: Jürgen Moltmann Fundamentalizam i moderna http://www.prometej.ba/clanak/prijevodi/j-rgen-moltmann-fundamentalizam-i-moderna-3142,
