Piše: J.K
Refleks jednog kršćanskog idealista i zanesenjaka bi bio da su svi "obraćeni" kršćani isto; da isto vole, osjećaju i, barem u bitnom, isto misle. No ne, nije tako. Realnost je posve drugačija od ovog ideala. Među ostalim razlikama, shvatio sam da kad bi neki kršćani dobili moć (a oni bi to zapravo željeli) zemlja bi sličila totalitarnoj državi Gilead iz knjige i serijala "Sluškinja priča".
S druge strane, moje libertarijansko (a iskusio sam i kršćanski fundamentalizam) i socijalno poimanje Isusovog nauka ne može biti dalje od takve vizije. Tko će tu objektivno prosuditi tko je tu doista Kristov, doista "obraćeni" kršćanin? Ostaje mi moj osobni sud o tome što je ispravno i dobro, a što nije...
U nedavno prikazanoj epizodi serijala o Bogu (koji vodi slavni Morgan Freeman), bivši islamski fundamentalist, danas liberalni musliman, je rekao: "u zatvoru sam shvatio da bi država koju bi vodili islamski fundamentalisti bila pakao na zemlji. I to se ostvarilo u ISIS-ovom kalifatu.".
Smatram da to isto vrijedi i za određeno viđenje kršćanstva (i kršćanske zemlje) za koje se danas mnogi zalažu. Bojim se da država Gilead nije samo književna imaginacija i izmišljotina, već prilično realna mogućnost.
A sad da spomenem još jednu srodnu pojavu u našem kršćanstvu... Osobno sam imao sam tu sreću da u crkvi u kojoj sam se obratio nije bilo (barem ne primjetno) nacionalizma ni etničkog šovinizma. A bilo nas je različitih narodnosti i pozadina; od ratnih veterana (branitelja) do Srba iz Srbije. Bilo je jednostavno nezamislivo da netko tko je "nanovorođeni" obraćeni kršćanin pravi takve razlike među braćom i sestrama.
Meni je i danas nezamislivo da netko tko za sebe smatra da je "u Kristu", a na takav način gleda na ljude, pogotovo kršćansku braću i sestre. Nezamislivo mi je da iskreni vjesnik bude šovinist, bilo na etničkoj ili rodnoj osnovi, ili da se barem ne bori protiv takvih grešnih predrasuda, već se dapače njima ponosi. Kako kršćanin može razdvajati ljude ili vjerovati da je nacija najveća vrijednost, smatrati da je njegova nacija iznad drugih i druge promatrati kao prijetnju, drugi narod ili rasu doživljavati manje vrijednima, misliti da su muškarci bolji od žena, ili isticati i veličati klasne razlike koje razdvajaju ljude? ? Kako obraćena osoba može "mirne duše vrijeđati ljude druge narodnosti ili uvjerenja, željeti da odu-isele (kao da ima ekskluzivno pravo na ovaj prostor) ili nešto još gore? Kakvo sve to veze ima s Isusovim poslanjem i Pavlovim učenjem?
Drugo je zdravi patriotizam; voljeti prostor u kojem živiš, ljude, jezik, kulturu i običaje, bez huškanja uzdizanja iznad drugih. Za razliku od toga, nacionalno deklariranje je subjektivni osjećaj koji ne ovisi o krvnim zrncima (genima), pa čak ni jeziku, mentalitetu i kulturi, nego na ovim našim prostorima na nesretan način ponajviše religijskom pripadnošću rođenja i imenom.
Refleks jednog kršćanskog idealista i zanesenjaka bi bio da su svi "obraćeni" kršćani isto; da isto vole, osjećaju i, barem u bitnom, isto misle. No ne, nije tako. Realnost je posve drugačija od ovog ideala. Među ostalim razlikama, shvatio sam da kad bi neki kršćani dobili moć (a oni bi to zapravo željeli) zemlja bi sličila totalitarnoj državi Gilead iz knjige i serijala "Sluškinja priča".
S druge strane, moje libertarijansko (a iskusio sam i kršćanski fundamentalizam) i socijalno poimanje Isusovog nauka ne može biti dalje od takve vizije. Tko će tu objektivno prosuditi tko je tu doista Kristov, doista "obraćeni" kršćanin? Ostaje mi moj osobni sud o tome što je ispravno i dobro, a što nije...
U nedavno prikazanoj epizodi serijala o Bogu (koji vodi slavni Morgan Freeman), bivši islamski fundamentalist, danas liberalni musliman, je rekao: "u zatvoru sam shvatio da bi država koju bi vodili islamski fundamentalisti bila pakao na zemlji. I to se ostvarilo u ISIS-ovom kalifatu.".
Smatram da to isto vrijedi i za određeno viđenje kršćanstva (i kršćanske zemlje) za koje se danas mnogi zalažu. Bojim se da država Gilead nije samo književna imaginacija i izmišljotina, već prilično realna mogućnost.
A sad da spomenem još jednu srodnu pojavu u našem kršćanstvu... Osobno sam imao sam tu sreću da u crkvi u kojoj sam se obratio nije bilo (barem ne primjetno) nacionalizma ni etničkog šovinizma. A bilo nas je različitih narodnosti i pozadina; od ratnih veterana (branitelja) do Srba iz Srbije. Bilo je jednostavno nezamislivo da netko tko je "nanovorođeni" obraćeni kršćanin pravi takve razlike među braćom i sestrama.
Meni je i danas nezamislivo da netko tko za sebe smatra da je "u Kristu", a na takav način gleda na ljude, pogotovo kršćansku braću i sestre. Nezamislivo mi je da iskreni vjesnik bude šovinist, bilo na etničkoj ili rodnoj osnovi, ili da se barem ne bori protiv takvih grešnih predrasuda, već se dapače njima ponosi. Kako kršćanin može razdvajati ljude ili vjerovati da je nacija najveća vrijednost, smatrati da je njegova nacija iznad drugih i druge promatrati kao prijetnju, drugi narod ili rasu doživljavati manje vrijednima, misliti da su muškarci bolji od žena, ili isticati i veličati klasne razlike koje razdvajaju ljude? ? Kako obraćena osoba može "mirne duše vrijeđati ljude druge narodnosti ili uvjerenja, željeti da odu-isele (kao da ima ekskluzivno pravo na ovaj prostor) ili nešto još gore? Kakvo sve to veze ima s Isusovim poslanjem i Pavlovim učenjem?
Drugo je zdravi patriotizam; voljeti prostor u kojem živiš, ljude, jezik, kulturu i običaje, bez huškanja uzdizanja iznad drugih. Za razliku od toga, nacionalno deklariranje je subjektivni osjećaj koji ne ovisi o krvnim zrncima (genima), pa čak ni jeziku, mentalitetu i kulturi, nego na ovim našim prostorima na nesretan način ponajviše religijskom pripadnošću rođenja i imenom.
