Ovdje problem leži u racionalističkom pogledu na svijet. I današnji agresivni ateizam i „scijentizam“ su samo derivati i "preživanje" novovjeke ideje racionalizma. No njegov produkt je i pojava kršćanskog protestantskog fundamentalizama. Naime, i scijentizam i fundamentalizam karakterizira doslovno i racionalističko promatranje religije i svetih spisa.
Autor: J.K.
Protestantski fundamentalizam je dobro poznat i po svijetu raširen problem u protestantizmu. Nastao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća među britanskim i američkim protestantima kao reakcija na teološki liberalizam, te sekularizam, racionalizam, moderne znanstvene teorije i principe (napose teoriju evolucije) i kulturni modernizam (dakle, moderni svijet). Fundamentalisti tvrde da su modernistički teolozi 19. stoljeća pogrešno protumačili ili odbacili određene doktrine, osobito biblijske nepogrešivosti i nezabludivosti, koje smatraju fundamentima kršćanske vjere. Fundamentalisti gotovo uvijek sebe opisuju kao one koji Bibliju tumače doslovno.
Izvorni fundamentalizam stoji iza nekoliko temeljnih tvrdnji, odnosno fundamentata: 1. Nepogrešivost Biblije; 2. Doslovna narav biblijskih zapisa, posebno Kristovih čudesa i izvještaja o stvaranju iz prvog poglavlja Knjige Postanka; 3. Djevičansko rođenje Isusa Krista; 4. Tjelesno uskrsnuće i fizički povratak Isusa Krista; 5. Kristova nadomjesna i pomirbena žrtva na Križu.
No ovaj stari protestantski termin već je odavno postao sociološka i psihološka kategorija u svakodnevnom govoru koja se koristi u pokušaju da se razumiju usporedni pokreti u različitim religijama i svjetonazorima.
Ovdje problem leži u racionalističkom pogledu na svijet. I današnji agresivni ateizam i „scijentizam“ su samo derivati i "preživanje" novovjeke ideje racionalizma. No njegov produkt je i pojava kršćanskog protestantskog fundamentalizama. Naime, i scijentizam i fundamentalizam karakterizira doslovno i racionalističko promatranje religije i svetih spisa. Jedni žele dokazati da sve tvrdnje religije doslovce stoje bez kontekstualizacije (upitno je koliko uspješno), a drugi imaju potrebu da sve negiraju i pobijaju. Pojava fundamentalizma pokazuje da su pritisci na religiju gotovo uvijek kontraproduktivni jer proizvode osjećaj ugroženosti i reakciju.
Narav religije, pa tako i kršćanstva, je takva da njezin sadržaj ne možete objektivno činjenično provjeriti i dokazati. Kad je kršćanstvo u pitanju ne možete dokazati da je Biblija nadahnuta i istinita Božja riječ. Pogotovo ne možete dokazati apstraktne tvrdnje poput žrtve za grijehe, oproštenja ili vječnog života. Pa ni samo Božje postojanje ne možemo dokazati van svake sumnje.
Bilo da nas upoznavanje religijskog sadržaja vodi ka vjeri jer odgovara na neku našu nutarnju potrebu i potragu, ili zbog promijenjenog unutarnjeg stava držimo da je njezin sadržaj istinit, vjera i odnos s Bogom je u temelju nešto unutarnje, duboko osobno, iskustveno i doživljeno. I sami sveti spisi su nastali kao svjedočanstvo iskustva čovjekova susreta s Bogom.
Religija koja Boga traži prvenstveno “tamo vani”, koji “odozgo” daje vjerovanje koje svi moraju ispovijedati, a težište vidi u nazorima koje svi moraju slijediti i formi koju svi moraju ispuniti, zatim masi, identitetu, moći i utjecaju, te općem prihvaćanju, lako gubi iz vida samoga Boga i skreće na krivi put.
