Po nakaznoj logici samozvanih jezičnih čistača, riječi “datum”, “glasati”, “dobrovoljac”, “štampa”... zaslužuju izgon iz hrvatskoga. Postaje li jezik opet političko oružje?
Autor: Ivo Goldstein
Jezična pitanja i javne diskusije o njima vode se u svim nerazvijenim i razvijenim kulturama i zemljama. Hrvatska u tome nije iznimka – logično je da se u tim diskusijama održavaju sve hrvatske specifičnosti. A jezična su pitanja uvijek istovremeno i politička i identitetska.
Hrvati su povijesno i tradicionalno posebno osjetljivi na jezik, i to s razlogom, jer u 19. stoljeću nisu imali državu, poput Srba, a jezik je bio jedan od najvažnijih elemenata nacionalnog identiteta. Od tridesetih godina 19. stoljeća, ali i prije i poslije, uistinu je bila ponajvažnija borba za hrvatski jezik. Hrvatski je sabor 1840. zahtijevao od cara da se na zagrebačkoj Akademiji ustanovi katedra za hrvatski jezik te da se on uvede u gimnazije. Dvadesetsedmogodišnji Ivan Kukuljević Sakcinski drži 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku (jer se dotad raspravljalo samo na latinskom) i tvrdi: ”Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari, malo Slaveni, a ukupno, iskreno govoreći, nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski i živi mađarski i talijanski, to su naši tutori; živi nam se groze, mrtvi nas drže za grlo.” Hrvatski je postao službeni jezik četiri godine poslije.
Nastavite čitati ovdje!
