Kraj toliko neprijateljstava i spletkarenja među onima koji sebe nazivaju kršćanima i vjernicima, čovjek se doista ne treba bojati neprijatelja među onima koje neki nazivaju "nevjernicima".
Piše: J.K.
Tako je i John Nelson Darby bio na dobrom tragu kada je konstatirao, od prilike nešto poput; da je vidljiva Crkva ruševina. To pokazuje da razočaranje Crkvom i njezinim strukturama nije samo produkt postmodernizma. Postojalo je već i prije.
Ne treba se tome čuditi. Još od biblijske prapovijesti i prije, postojao je potencijal religije da čini i zlo, da oni surovi dođu do izražaja.
Isusova poruka bi trebala promijeniti ljudsko srce. Isus, na neki način, ne stoji u suglasju sa Starim zavjetom, već upravo protiv njega; protiv njegove isključivosti, surovosti i zločina počinjenih u Božje ime. Isusova poruka je poruka Božjeg oproštenja, milosti i mira za sve.
No mnogi su iskrivili Isusovu poruku, ili ju nisu razumjeli, ili im zapravo nije stalo.
Stoga ni kršćanstvo nije izuzetak. Potencijal kršćanstva da proizvodi nasilje i krvoproliće razvijao se postupno. Nekih 700-tinjak godina nakon Krista kršćanstvo je napokon krenulo u institucionaliziranu masovnu agresiju i pokolje protiv pripadnika druge ideologije.
Čini mi se da su religija i vjera, pa tako i Sveta pisma, poput velikog lonca iz kojeg možemo izvaditi i sve ono dobro, kao i ono loše. Možemo izabrati čovječnost i nečovječnost, opraštanje ili osvetu, okrutnost ili samilost, možemo izabrati put ljubavi ili put mržnje... Svi mi smo svakoga dana suočeni s tim izborom. Valja nam najprije zaviriti u vlastito srce.
Kraj toliko neprijateljstava i spletkarenja među onima koji sebe nazivaju kršćanima i vjernicima, čovjek se doista ne treba bojati neprijatelja među onima koje neki nazivaju "nevjernicima".
Treba naprosto birati društvo. Biti s onima koji su nam na izgradnju. A i za razne nitkove i spletkare treba moliti da ih Bog pohodi i prosvijetli (Rimljanima 12, 20).
