I kako uskladiti biblijski govor o padu čovjeka sa znanstvenom spoznajom da su priroda, predatorstvo i smrt postojali milijardama godina prije čovjeka?
Jedan mogući odgovor jest da je beskonačni Bog stvorio svijet koji je dobar, ali konačan i još uvijek na putu prema svojoj punini. Stvaranje nije samo događaj u prošlosti, nego i proces koji teži svom dovršenju.
Čovjekov pad tada nije pad savršenog bića, nego pad još nezrelog čovječanstva. Priča o Adamu i Evi može se razumjeti kao simbol čovjekova otuđenja od Boga. Otuđenje od Boga rađa duhovno neznanje – zaborav vlastitog izvora i identiteta.
S pojavom ljudske samosvijesti pojavila se i mogućnost da čovjek zaboravi svoj izvor i počne živjeti kao da je odvojen od Boga. To je biblijskim rječnikom grijeh. U tom smislu Adam i Eva nisu samo likovi iz davnine; oni se događaju u svakome od nas.
Otuđivši se od Boga, čovjek se otuđio i od drugih, prirode i samog sebe. Ipak, ni to nema posljednju riječ. Čovječanstvo je pozvano na obnovu i sjedinjenje s Bogom.
Krist tada nije samo odgovor na ljudsku krivnju, nego i početak obnove svega stvorenoga. Kao što piše Pavao, cijelo stvorenje "stenje" (Rim 8,22) iščekujući svoje oslobođenje. Konačni Božji cilj nije uništenje svijeta, nego njegovo dovršenje i preobraženje u puninu života.
Priznajem da ovo nije konačan odgovor na pitanje zašto je Bog odabrao upravo ovakav svijet, s milijardama godina patnje, smrti i borbe. Na to pitanje, po mom mišljenju, nijedna teologija nema konačan odgovor.
Ovo je tek jedan pokušaj da se ponude određeni uvidi i da se vjera i znanost promatraju kao sugovornici, a ne kao protivnici.
Možda je ovo prolazna etapa na putu stvorenja prema punini. Možda postoji potreba za iskustvima koja iz naše ograničene perspektive ne razumijemo, ali koja u Božjem naumu imaju smisao.
Jasmin Koso, srpanj 2026.
