"Koji (Bog) hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine." (1. Timoteju 2,4)
Logički problemi uobičajenih predodžbi o spasenju te egzistencijalno-psihološka perspektiva kao rješenje
U teološkom promišljanju o Bogu, spasenju i ljudskoj slobodi, neizbježno se susrećemo s nizom paradoksa koji često nadilaze čisto racionalne kategorije. Ovaj tekst pokušava sagledati te teme iz egzistencijalno-psihološke perspektive, u kojoj religijski pojmovi poprimaju dublji, životniji smisao. Umjesto da ih tumačimo isključivo kroz dogmatski ili pravni okvir, otvara se prostor za razumijevanje koje uključuje ljudsku unutrašnju stvarnost i potrebu za smislom, pomirenjem i iscjeljenjem.
Logički problem: Ako su ljubaznost i nasilje, odnosno dobro i zlo, dio božanskog poretka, onda govor o padu i osudi postaje problematičan jer implicira da je svijet izvorno trebao biti drugačiji — ali zašto bi bio, ako je sve dio božanskog poretka i plana? Također, ako je Bog doista suveren, onda ništa ne može biti izvan Njegove volje, pa čak ni grijeh ili otpadništvo. To dovodi do napetosti između ideje o padu kao nečemu što se nije trebalo dogoditi i ideje o božanskoj suverenosti u kojoj se ništa ne događa izvan Njegove kontrole.
Oproštenje i pomirenje također postaju nelogični ako je sve već unutar Božje volje. Jer ako je ono što nazivamo "grijehom" zapravo dio većeg plana, tada nije jasno zašto bi se išta trebalo opraštati — nije li sve već u skladu s božanskom namjerom? U klasičnoj kršćanskoj teologiji, oproštenje je potrebno jer postoji povreda božanskog poretka, ali ako se ništa ne može dogoditi izvan tog poretka, tada nema stvarne povrede, nego samo manifestacija različitih aspekata tog istog poretka.
Jedini način da govor o oproštenju i osudi ima smisla u takvom sustavu jest ako se stvari promatraju više iz ljudske perspektive. Možda je oproštenje način na koji ljudi subjektivno vraćaju ravnotežu u svoje odnose i zajednicu, dok osuda služi kao društveni mehanizam kontrole, ali u krajnjoj liniji sve ostaje unutar šireg božanskog poretka koji nije nužno ni moralan ni nemoralan u ljudskom smislu, nego jednostavno jest.
Problemi teodiceje: Shodno tome, i kada govorimo o Božjoj dobroti, dolazimo do paradoksa: ako je Bog dobar, ali je i nasilje dio Njegovog poretka, što onda znači ta "dobrota"? Ako uključuje i nasilje, onda gubi uobičajeno značenje koje povezujemo s pojmom dobrote (milosrđe, suosjećanje, nenasilje). No, ako inzistiramo da je Bog zaista dobar u ljudskom smislu, onda se javlja problem Njegove suverenosti — jer kako može biti suveren ako dopušta ili čak uključuje zlo u svoj plan?
Jedan način da se to riješi jest redefinirati Božju dobrotu tako da nije jednostavno moralna kategorija u ljudskom smislu, nego nešto šire, možda u smislu kozmičke harmonije. U tom slučaju, nasilje i ljubaznost nisu moralni suprotnosti, već različiti aspekti jednog božanskog poretka koji, iz ljudske perspektive, izgleda paradoksalno.
No, ako zadržimo klasično shvaćanje dobrote, onda bi Božja dobrota morala uključivati i određenu vrstu ograničenja Njegove moći — da ne može (ili ne želi) uključiti nasilje u svoj plan. Ali to onda znači da nije apsolutno suveren.
Dakle, ili Bog nije suveren u apsolutnom smislu, ili riječ "dobar" ne znači ono što obično mislimo da znači. Oba rješenja imaju svoje filozofske i teološke posljedice.
Rješenje: Mislim da rješenje nije u tome da pokušamo racionalno ukloniti sve paradokse, nego da ih prihvatimo i interpretiramo na način koji ima duhovni i psihološki smisao. Ključ može biti u razumijevanju da su religijski pojmovi poput osude, oproštenja i pomirenja više egzistencijalni i terapeutski koncepti nego strogo logički ili metafizički apsoluti.
Ako osudu ne shvatimo kao neku pravnu kaznu koju Bog mora izvršiti jer bi inače bio "nepravedan", nego kao egzistencijalni osjećaj odvojenosti, krivnje i izgubljenosti koji ljudi prirodno doživljavaju, onda oproštenje i pomirenje nisu toliko pitanje "pravnog rješenja", nego unutarnje iscjeljenje i povratak cjelovitosti. Krist u tom kontekstu ostaje važan jer simbolizira taj put povratka – ne nužno kroz neku dogmatski definiranu transakciju, nego kroz otkrivenje ljubavi koja preobražava.
Što se tiče Božje dobrote, možda je najbolje prestati je definirati u rigidnim moralnim kategorijama. Ako umjesto toga Božju dobrotu shvatimo kao izvor života, cjelovitosti i svjetla, onda Krist nije spasitelj u smislu nekoga tko popravlja pravnu situaciju između Boga i ljudi, nego netko tko otvara vrata dubljem iskustvu stvarnosti u kojoj se ljubav, pomirenje i iscjeljenje pokazuju kao temeljne istine.
Na taj način Krist ostaje važan, ali ne kao rješenje apstraktne pravne dileme, nego kao odgovor na egzistencijalnu ljudsku potrebu za smislom, ljubavlju i iscjeljenjem – što ne proturječi zdravoj logici, nego je čini dubljom i životnijom.
Autor: Jasmin Koso
Dijalog s vlastitim pitanjima, potpomognut suvremenim alatima razmišljanja.
