Ako Bibliju čitamo objektivno, znanstveno i zdravorazumski, onda vidimo razna bitno različita viđenja Boga, razne tvrdnje i utjecaje.
Na primjer, Bog Starog zavjeta nije isti u elohističkoj, jahvističkoj, deuteronomističkoj, svećeničkoj predaji ili kod proroka. Isto tako, u Novom zavjetu vidimo razlike kod pojedinih struja u ranoj kršćanskoj crkvi. Tako se pristup vjeri bitno razlikuje kod Pavla u odnosu na Jakova, a posebne naglaske vidimo i u ivanovskoj struji.
To što se na Bibliju gleda kao Božju riječ pa se posljedično sve te razlike pokušavaju uskladiti (pri čemu jedna struja postane ključna a druga podčinjena) stvar je vjere, odnosno konstrukata kršćanske (ili konfesionalne, denominacijske) teologije.
No objektivno gledano, u Starom zavjetu je bilo mnogo redakcijskih intervencija. Tako imamo Boga s kojim Abraham može "popiti kavicu", Boga koji je nedodirljiv, gnjevan i ubija, Boga kojem su jako bitni hramski rituali te Boga koji je milost i milosrđe pa mu nisu bitne žrtve paljenice, već pokajano srce. U Novom zavjetu imamo Boga kojem je bitna vjera bez djela te Boga kod kojeg nas spašavaju djela a ne samo vjera. Imamo Isusa koji ljubi grešnike i pogane, ne bi ni trske prelomio te imamo Isusa koji će jahati u krvi do konjskih sapi.
Ukratko, u Bibliji imamo više bitno različitih viđenja Boga, kao i onoga što Bog od vjernika traži. Teologije to pokušavaju uskladiti ili opravdati paradoksom. Međutim, dok govorimo o Bogu koji je ljubav i milostiv, na drugom mjestu je gnjevan i ubija nevjernike. Pomalo je smiješno kad se različite crkve i denominacije prepiru tko je u pravu. Svi mogu biti u pravu. Ovisno što (pre)naglase, a što potisnu.
U kakvog ćemo Boga vjerovati ili ne vjerovati, ostaje nekako na nama...
Kad čitamo i samog apostola Pavla vidimo da neke konstante njegovog učenja ostaju, a da o nekim temama mijenja mišljenje i izjave, već ovisno o prigodi, raspoloženju, kontekstu ili za što već misli da će biti korisno. Tako na primjer, na jednom mjestu govori o tome da je bolje ne vjenčati se, a na drugom kako želi da se udovice udaju. Isto tko, na jednom mjestu govori o izabranju, a na drugom da Bog želi da se svi ljudi spase. Moglo bi se još toga naći...
Kršćanska teologija (i ovisno o denominacijskim preferencijama) sve te izjave, naravno, pokušava pomiriti. No u tome se jednostavno vidi ljudskost... I svi mi imamo neke konstantne stavove , a neki se pak s vremenom i kontekstom mijenjaju i prilagođavaju.
Stoga sam mišljenja da Biblija nije Božja riječ (kao ni bilo koja druga sveta knjiga) u onom uobičajenom fundamentalističkom smislu vjerovanja, gdje su svaka riječ i tvrdnja Biblije nepogrešive, a te tvrdnje treba teološki uskladiti i pomiriti.
Blizak sam Barthovom mišljenju da je Biblija Božja riječ u smislu da nam svjedoči o Isusu Kristu - Božjoj Riječi i bogočovjeku u vjerovanju Crkve. Također, ona nas nadahnuto poučava o Bogu i čovjeku, što ne isključuje upotrebu razuma, kritičkog promišljanja, moralne prosudbe i stalne izobrazbe da to možemo što korektnije činiti. Ovo ne smatram nadmenim stavom jer upotreba Bogom danog razuma i kritičkog aparata ne isključuje poniznu otvorenost za Boga.
Autor: J.K., siječanj 2020.
Na primjer, Bog Starog zavjeta nije isti u elohističkoj, jahvističkoj, deuteronomističkoj, svećeničkoj predaji ili kod proroka. Isto tako, u Novom zavjetu vidimo razlike kod pojedinih struja u ranoj kršćanskoj crkvi. Tako se pristup vjeri bitno razlikuje kod Pavla u odnosu na Jakova, a posebne naglaske vidimo i u ivanovskoj struji.
No objektivno gledano, u Starom zavjetu je bilo mnogo redakcijskih intervencija. Tako imamo Boga s kojim Abraham može "popiti kavicu", Boga koji je nedodirljiv, gnjevan i ubija, Boga kojem su jako bitni hramski rituali te Boga koji je milost i milosrđe pa mu nisu bitne žrtve paljenice, već pokajano srce. U Novom zavjetu imamo Boga kojem je bitna vjera bez djela te Boga kod kojeg nas spašavaju djela a ne samo vjera. Imamo Isusa koji ljubi grešnike i pogane, ne bi ni trske prelomio te imamo Isusa koji će jahati u krvi do konjskih sapi.
Ukratko, u Bibliji imamo više bitno različitih viđenja Boga, kao i onoga što Bog od vjernika traži. Teologije to pokušavaju uskladiti ili opravdati paradoksom. Međutim, dok govorimo o Bogu koji je ljubav i milostiv, na drugom mjestu je gnjevan i ubija nevjernike. Pomalo je smiješno kad se različite crkve i denominacije prepiru tko je u pravu. Svi mogu biti u pravu. Ovisno što (pre)naglase, a što potisnu.
U kakvog ćemo Boga vjerovati ili ne vjerovati, ostaje nekako na nama...
Kad čitamo i samog apostola Pavla vidimo da neke konstante njegovog učenja ostaju, a da o nekim temama mijenja mišljenje i izjave, već ovisno o prigodi, raspoloženju, kontekstu ili za što već misli da će biti korisno. Tako na primjer, na jednom mjestu govori o tome da je bolje ne vjenčati se, a na drugom kako želi da se udovice udaju. Isto tko, na jednom mjestu govori o izabranju, a na drugom da Bog želi da se svi ljudi spase. Moglo bi se još toga naći...
Kršćanska teologija (i ovisno o denominacijskim preferencijama) sve te izjave, naravno, pokušava pomiriti. No u tome se jednostavno vidi ljudskost... I svi mi imamo neke konstantne stavove , a neki se pak s vremenom i kontekstom mijenjaju i prilagođavaju.
Stoga sam mišljenja da Biblija nije Božja riječ (kao ni bilo koja druga sveta knjiga) u onom uobičajenom fundamentalističkom smislu vjerovanja, gdje su svaka riječ i tvrdnja Biblije nepogrešive, a te tvrdnje treba teološki uskladiti i pomiriti.
Blizak sam Barthovom mišljenju da je Biblija Božja riječ u smislu da nam svjedoči o Isusu Kristu - Božjoj Riječi i bogočovjeku u vjerovanju Crkve. Također, ona nas nadahnuto poučava o Bogu i čovjeku, što ne isključuje upotrebu razuma, kritičkog promišljanja, moralne prosudbe i stalne izobrazbe da to možemo što korektnije činiti. Ovo ne smatram nadmenim stavom jer upotreba Bogom danog razuma i kritičkog aparata ne isključuje poniznu otvorenost za Boga.
Autor: J.K., siječanj 2020.
