Čini mi se da je velika slabost zapadnog kršćanstva (a posebno protestantizma, koji se temelji na principu juridičkog opravdanja i imputirane pravednosti te postojanju tzv. Moralnog zakona) moralizam, odnosno, što se spasenje i odnos s Bogom temelje na pravnim tj. juridičkim principima nagrade i kazne. Umoran od toga, u potrazi sam za kršćanstvom bez moralizma te Kristom mimo morala. Izgleda da za to postoji određena potpora u ranoj kršćanskoj tradiciji, posebno onoj istočnoj. Evo doprinosa tom traganju:
Na početku valja priznati da se mnogi kršćani osjećaju potpuno ugodno s razumijevanjem Boga koji nagrađuje i kažnjava. Također treba potvrditi da postoji dovoljno biblijskih argumenata na koje se može ukazati kao potporu takvoj tvrdnji. Međutim, ovaj pristup je daleko od jednoglasnog tumačenja unutar Tradicije vjere – pogotovo unutar istočnog kršćanstva.
To da Pismo govori o tome da je Bog kažnjavatelj i nagraditelj je točno - ali postoji i drugi način gledanja:
Kad su Jakov i Ivan pristupili Kristu nakon što ga je odbilo selo Samarićana, rekli su: „"Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?" No on se okrenu i prekori ih (i reče: ne znate kakav ste duh; jer Sin Čovječji došao je ne da uništi ljudske duše, nego da spasi). I odoše u drugo selo.“ (Luka 9, 54-56)
Ako su Jakov i Ivan funkcionirali po modelu „nagrade i kazne“ (što očito jesu), Kristov ukor mora da ih je iznenadio. Isto je slučaj i s mnogim drugim susretima u Kristovoj službi. Tumačenje koje su u svemu tome dali očevi jest da je Božja uloga „kažnjavatelja“ samo aspekt njegove uloge „iscjelitelja“. Ono što mi podnosimo nije za naše uništenje i kažnjavanje, već za naše spasenje i izlječenje.
To nas vodi ka promjeni smjera. Radi se, nesumnjivo, o interpretaciji Starog zavjeta u svjetlu otkrivenja Krista u Novom. U Kristu i kroz Krista, ono što je pod Starim savezom bilo u „sjeni“, sada vidimo jasnije.
Bog kao Krist postavlja potpuno drugačiji set pitanja u moralnu jednadžbu:
Što Božje utjelovljenje znači za ljudsku moralnost?
Što se krije iza naših odluka o ispravnom i pogrešnom?
Što znači biti moralan?
Sveti Atanazije Veliki (otprilike 296. - um. 2. svibnja 373.), veliki otac Nicejskog sabora i branitelj vjere protiv napada arijanizma, ponudio je dubok uvid u prirodu ljudskog problema (grijeh i otkupljenje). Njegov pristup, koji nam je dan u De Incarnatione, započinje stvaranjem svijeta iz ničega (ex nihilo). Naše samo postojanje je dobra stvar, dana nam i održana milosrđem i milošću dobrog Boga. Raskid u zajedništvu koji se događa pri padu (i u svakom grijehu) je odbacivanje pravog postojanja (egzistencije) koje nam je Bog dao. Dakle, problem grijeha nije pravno, već ontološko pitanje (pitanje postojanja i istinskog postojanja). Cilj kršćanskog života je sjedinjenje s Bogom, sudjelovati u njegovom božanskom životu. Grijeh odbacuje to istinsko postojanje i udaljava nas od Boga prema spirali ne-postojanja.
Dakle, naša pitanja nisu moralne naravi (postupamo na određeni način jer je to ispravno itd.), već su ontološka. Veliki izbor čovječanstva je između sjedinjenja s Bogom i Njegovim životom, ili kretanja prema ne-bitku i praznini. Naše spasenje nije pravna stvar - već je potpuno ontološka. Velika obećanja u Kristu dosljedno usmjeravaju u tom smjeru.
Redci poput Rim 12, 1-2; 2 Kor 3, 18-1; 2 Kor 4, 6-12 i sl., upućuju na naše spasenje kao na promjenu koja se događa unutar nas, a ne na pomak u našem pravnom statusu, rješavanje svih naših pravnih pitanja itd. Umjesto toga, rečeno nam je da Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati. (Fil 2,13). Naše spasenje nije ništa drugo do sukladnost s Božjom slikom, istinsko zajedništvo života i sudjelovanje u božanskoj prirodi.
Pravni pristupi sve ovo zasjenjuju. Zabrinutost za pravednost brzo pretvara vjeru u kozmički sud (ili kazneni sustav). Najproblematičnije je što te teme imaju tendenciju objektiviziranja i stoje izvan života vjernika. Rješavanje svih pravnih pitanja koja stoje između nas i Boga, još je daleko od raja (op. ur. Krist nas je opravdao da u vjeri ne bi bili opterećeni kaznom i nagradom, pravim i krivim, vlastitom dobrotom). Naš je cilj preobraziti se u zajedništvu s Kristom - izliječiti se od grijeha i biti učinjeni novima. To zahtijeva promjenu unutar našeg najintimnijeg bića - uspostavljanje „istinskog jastva“ koje je „skriveno s Kristom u Bogu“.
Moral je, kao sustavni oblik učenja, degeneracija istinskog kršćanskog učenja. Poput sekularizma , ovdje se raspravlja kao da Boga nema. Moral (i njegovi etički rođaci) postaju „znanost“, apstraktna vježba razuma koja se (često) temelji na principima koji se tek pretpostavljaju. Sveto pismo nam govori da "nema dobrog osim Boga", niti može postojati išta dobro što ne proizlazi iz Boga. „Dobra“ djela koja činimo su radnje koje nas vode sve dublje u sjedinjenje s Kristom. Takvi postupci počinju u Bogu, ovlašteni su od Boga i vode k Bogu. „Moral“ je fikcija, barem onako kako se u modernoj misli tretira.
Grijeh koji inficira naše živote i proizvodi zla djela smrtna je bolest (smrt). Samo sjedinjenje s pravim životom u Kristu to može izliječiti, preobraziti i poroditi nas u istinski život koji imamo u Kristu.
Krist nije umro da bi loše ljude učinio dobrima - umro je kako bi mrtvi ljudi živjeli.
Priredio J.K. na temelju https://blogs.ancientfaith.com/glory2godforallthings/2011/09/09/why-morality-is-not-christian/?
siječanj 2020.
