Piše: Zoran Brajević
Nema nas niti 4 milijuna, a treći smo u svijetu“
Iskreno ne razumijem kako se ijedan Hrvat može ponositi ovom statistikom.
Ili, drugačije rečeno, ako 2030. osvojimo zlato, da li će Hrvati uz povik: „Nema nas niti 3 milijuna, a prvi smo u svijetu.“ biti još ponosniji?
Nevjerojatno, ali izgleda da hoće.
A evo i hipotetskog slučaja/pitanja: Dođe dobra vila i kaže: „Dragi Hrvati, mogu zamahnuti čarobnim štapićem i 2026. će vas u Hrvatskoj biti 6 milijuna, ali ćete na nogometnom prvenstvu 2026. u Americi (Kanadi ili gdje već) biti zadnji. Da zamahnem?“
Nevjerojatno, ali osjećam da bi naš odgovor bio: „Ne.“
Dapače, odgovor bi možda bio i ovaj: „Dobra vilo ti si jugo-komunist.“
I sada bi netko mogao postaviti pitanje: Kakve veze imaju hrvatski sportski rezultati s odlaskom ljudi iz Hrvatske, to jest sa katastrofalnim moralnim, socijalnim i društvenim propadanjem građanskog društva u Hrvatskoj? Poveznica je u nama i zove se ponos. Naravno da sam ponosan na sportske rezultate hrvatske nogometne reprezentacije i naravno da nisam ponosan – dapače očajan sam – na podatak da nas ima manje od 3,9 milijuna. I evo nas na konačnom pitanju: Zbog čega treba izaći na ulice? Zbog manjka ponosa ili zbog viška ponosa? Hej ljudi – ma zbog jednog i drugog! Zašto ne? Ali, ipak, postoji prioritet. Prvi, to jest nulti razlog izlaska na ulice bi trebao biti manjak ponosa (čitaj: očaj), pa tek onda višak ponosa.
I u ponosu postoje prioriteti. Tek kada se taj odljev stanovništva zaustavi, kada građansko društvo ponovno dobije šansu za preživljavanje, tek onda mogu biti ponosan na sve drugo (treće, četvrto itd.), pa tako i na sportski rezultat nacionalne momčadi. Jednostavno, ne mogu biti ponosan kada već drugi put vidim pola milijuna ljudi na ulicama, koji slave nogometni uspjeh, a svjestan sam da bi 10% tog broja bilo dovoljno da npr. svrgne HDZ i napokon zaustavi odljev ljudi iz Hrvatske, to jest, da napokon zaustavi nemilosrdnu pljačku hrvatske države. Uz tu napomenu da – izaći na ulice i prosvjedovati – se može doslovno bilo kad: i prekjučer i jučer i danas i sutra i preksutra, ne treba čekati četiri godine, pri tome mislim na izbore, ne na svjetsko nogometno prvenstvo.
Kakav god ponos uslijed sportskih rezultata osjećali, koliko god HRT-ovi voditelji ovih dana izvikivali kako je „lijepo biti Hrvat“, koliko god spekulirali da su sportski uspjesi važni za reklamu Hrvatske u svijetu, brojevi su neumoljivi:
1998. nas je bilo 4,5 milijuna i bili smo treći.
2018. nas je bilo 4 milijuna i bili smo drugi, a
2022. nas manje od 3,9 milijuna i mene, eto, više nije briga koji smo.
Logično, dapače gotovo sigurno predviđanje budućnosti je: „Nema nas niti 3 milijuna, a prvi smo u svijetu.“
Možda je teško posložiti prioritete dok npr. HRT, kao produžena ruka HDZ-a, ima zadatak stvoriti atmosferu u kojoj ama baš ništa nije bitno osim, naravno, onoga što je njima bitno. I zanimljivo je da uspijevaju u tome, dok, s druge strane, napraviti kakav-takav gledljivo-podnošljivi TV-prijenos, taman i da imaju milijardu eura budžeta, ni približno ne uspijevaju. Ali hajmo reći da je to neka druga priča.
Ne mogu biti ponosan na apsolutno ništa u zemlji, koja svoje stanovništvo gubi brzinom od 3,2 osobe na sat. (Kada od razlike stanovništva, od 1991. do danas, oduzmete pad stanovništva uslijed negativnog nataliteta, dobijete brzinu iseljavanja Hrvata od nevjerojatnih 3,2 osobe na sat.)
I to bi (meni) trebao biti (za sada) jedini razlog izlaska na ulice.
I da zaključimo: i u ponosu postoje prioriteti. Prvo rješavam manjak ponosa, pa tek onda slavim višak. Iskreno se nadam da neću doživjeti: „Nema nas niti 2 milijuna, a prvi smo u svijetu.“ jer je u tom slučaju – priznat ćete makar bili najveći ljubitelji nogometa – potpuno svejedno jesmo li prvi, drugi, treći ili zadnji.
