 |
| Momčad Hajduka grupno je otišla u partizane; fotografija iz arhiva SD snimljena je 1944. godine na Visu |
Piše: Damir Pilić
Britanski istraživač povijesti nogometa Chris Lee nedavno je na svom blogu objavio članak pod naslovom "11 klubova koji su promijenili tijek nogometne povijesti", uvrstivši na taj prestižni popis i splitski Hajduk, kao jedini klub iz istočne Europe koji se našao među "11 veličanstvenih".
"Istraživao sam korijene nogometa za svoju novu knjigu 'Priče o porijeklu: Pioniri koji su nogomet odnijeli u svijet'. Tijekom tog procesa razmišljao sam o najutjecajnijim i najznačajnijim nogometnim klubovima. Teško ih je suziti na uži izbor, ali evo mojih prijedloga", piše Lee u uvodu članka, te navodi kriterij kojim se rukovodio prigodom izbora:
"Klub je morao imati značajan utjecaj na razvoj nogometa u svojoj zemlji ili izvan nje u trenutku kada je još trebalo obaviti neku progresivnu promjenu ('evangelizaciju')", precizira britanski autor, dodajući kako klub "ne mora više ni postojati, ali mora imati nasljeđe".
Potom Lee nabraja svojih 11 povijesnih favorita: engleske klubove "Sheffield", "Blackburn Olympic", "Corinthian FC" i "Dick, Kerr Ladies", škotski "Queen's Park", brazilski "Vasco da Gama", urugvajski "Nacional", argentinski "Alumni Athletic Club", španjolski "Athletic Bilbao", talijansku "Genou" i splitski "Hajduk".
Pet britanskih klubova, tri južnoamerička, dva iz ostatka zapadne Europe i – Hajduk.
Splitski klub na toj se listi nalazi na posljednjem, jedanaestom mjestu, ali ne zato što je njegov doprinos povijesti svjetskog nogometa najmanji, već zato što je došao kronološki najkasnije (Lee u tekstu obrađuje razdoblje od početaka nogometa do sredine 20. stoljeća).
Prije nego što opišemo zbog čega se Hajduk našao u ovom probranom društvu, nužno je predstaviti autora tog izbora.
STUDIJA SLUČAJA: REAL - BARCELONA
Chris Lee je urednik web-stranice i podcasta za nogometnu kulturu, navijačka putovanja i povijest nogometa Outside Write, te je autor knjige "Origin Stories: The Pioneers Who Took Football to the World" ("Priče o porijeklu: Pioniri koji su nogomet odnijeli u svijet").
O nogometu je počeo pisati u drugoj polovini 90-ih kao student politologije, pa mu je završni rad bio na temu "Španjolski regionalni identitet izražen kroz nogomet: studija slučaja – Real Madrid protiv FC Barcelone".
Potom je krenuo putovati po svijetu i istraživati povijest nogometa, a 2015. osniva spomenutu web-stranicu i podcast o nogometnoj kulturi Outside Write (uključujući i nagrađivani blog na kojem je objavio tekst o kojem danas pišemo), gdje istražuje nogometne priče s vodećim povjesničarima i piscima iz raznih zemalja.
Rečenu knjigu o "pionirima nogometa" objavio je lani, a u njoj na više stotina stranica obrađuje nastanak i razvoj nogometa na više kontinenata, obuhvaćajući razdoblje od sredine 19. stoljeća i nastanka prvih britanskih klubova do prvog Mundijala 1930. u Urugvaju.
Kako navodi na blogu, upravo piše drugi svezak, koji će se baviti globalnom dominacijom nogometa nakon Drugog svjetskog rata.
Širinu Leejeva autorskog zamaha vidimo i po tome što u knjizi servira i takve informacije kao što su, recimo, da je više od sto godina prije Liverpoolova asa Mo Salaha u Engleskoj nastupao jedan drugi egipatski nogometaš, Hussein Hegazi, odnosno da je – unatoč režimu rasne segregacije – crna južnoafrička nogometna reprezentacija 1899. obišla Britaniju i Francusku, mnogo prije bijelog južnoafričkog reprezentativnog tima.
Ukratko, čini se da je Lee ozbiljan autor koji studiozno pristupa pisanju o povijesti nogometa.
Stoga, da vidimo kakve su doprinose svjetskom nogometu dali njegovi izabrani klubovi, uključujući i Hajduk.
Nogometni klub Sheffield na popisu se logično našao jer je to najstariji postojeći nogometni klub na svijetu, te je imao važnu ulogu u ranoj fazi razvoja nogometne igre.
Osnovan 1857., šest godina prije Engleskog nogometnog saveza (FA), prvih je godina igrao po vlastitim pravilima, a 1863. je sudjelovao u donošenju pravilnika Nogometnog saveza.
"Klub je možda sada u sedmom rangu engleskog nogometa, ali njegov kulturni i povijesni značaj je ogroman", konstatira Lee.
Deset godina nakon Sheffielda, osnovan je i prvi klub u Škotskoj – Queen's Park, koji je u dotad "džentlmensku igru" prvih engleskih klubova – temeljenu na profinjenom driblingu, bez velike kolektivne igre i oštrih duela – ubacio dodavanja i kombinatoriku, ali i grubosti, čime je nogomet počeo svoje putovanje prema radničkom sportu.
Queen's Park je za povijest nogometa značajan i po tome što je dao prvog crnog međunarodnog nogometaša na svijetu – lijevog beka Andrewa Watsona (mogao je igrati i na desnom beku), koji je 1881. i 1882. tri puta igrao za reprezentaciju Škotske: s današnje točke gledišta ne iznenađuje toliko visoka pobjeda Škota nad Walesom (5:1), koliko dvostruki masakr nad Englezima (u Londonu 6:1 za Škotsku, u Glasgowu 5:1), pri čemu je Watson u Londonu bio kapetan škotske reprezentacije.
Ako je Queen's Park naznačio početak procesa pretvaranja nogometa iz aristokratske igre u kontaktni radnički sport, onda je Blackburn Olympic bio onaj engleski klub koji je tu transformaciju zapečatio. Odnosno, kako piše Lee:
"Iako je klub postojao tek nešto više od desetljeća, Blackburn Olympic je bio taj koji je poremetio izvorni poredak 'džentlmenske igre', postavši prvi klub radničke klase i prva momčad sa sjevera Engleske koja je 1883. osvojila FA kup", navodi Lee, te dodaje nekrolog u jednoj rečenici:
"Međutim, Olympic se nije mogao sasvim prilagoditi natjecateljskom okruženju nove profesionalne ere kasnih 1880-ih i raspao se 1889. godine."
MIZOGINIJA ENGLESKOG SAVEZA
Na četvrtom mjestu liste britanskog autora našao se amaterski londonski klub Corinthian FC (danas Corinthian-Casuals FC), koji je uvršten zbog "evangelizacije" nogometa u njegovim počecima, odnosno važne uloge u širenju ove igre na druge kontinente krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
"Nitko nije putovao tako daleko u prvim desetljećima nogometa kao Corinthian FC. Njegove turneje po Južnoj Africi, srednjoj Europi, Skandinaviji i objema Amerikama su legendarne", piše Lee, bilježeći da je Corinthian "pomogao promovirati igru u zemlji i inozemstvu".
Jedna od direktnih posljedica tih turneja bilo je i osnivanje istoimenog kluba u Brazilu, koji će postati mnogo slavniji od svog uzora.
Dogodilo se to 1910. godine, prigodom gostovanja Corinthian FC-a u Brazilu – inspirirani onim što su vidjeli od gostujućih engleskih amatera, lokalni željezničari u Sao Paulu osnivaju vlastiti nogometni klub, nazvavši ga "Sport Club Corinthians Paulista", koji će postati svjetski poznat pod kraćom verzijom "Corinthians".
Peti klub s liste je engleski ženski nogometni tim Dick, Kerr Ladies, sastavljen od radnica tvornice "Dick, Kerr & Co" u gradu Prestonu, sjedištu okruga Lancashire, koje su tijekom Prvog svjetskog rata formirale nogometnu ekipu te odigrale niz humanitarnih utakmica za ratne ranjenike, a 1920. su pred više od 50.000 gledatelja na Goodison Parku (stadion Evertona u Liverpoolu) odigrale prvu žensku međunarodnu utakmicu, protiv Francuske.
Engleski nogometni savez je, međutim, 1921. zabranio ženski nogomet (zabrana je ukinuta tek 1971. godine), što je onemogućilo ozbiljniju karijeru toga pionirskog kluba.
"Kako bi izgledala ženska igra da joj je 1920-ih bilo dopušteno da procvjeta?" pita se Lee.
Urugvajski Nacional, osnovan 1899., ušao je na popis jer je to prvi nogometni klub u Latinskoj Americi koji su osnovali kreoli lokalnog podrijetla. Oba starija urugvajska kluba – Albion i Peñarol – osnovali su britanski emigranti.
Također, Nacional je prvi klub na svijetu koji je imao nogometnog navijača u modernom smislu, preteču današnjih ultrasa – stanovitog Miguela Prudencija Reyesa Violu. Nacional ga je početkom 20. stoljeća angažirao da na dan utakmice podiže atmosferu u gradu, pa su se, piše Lee, "njegovi entuzijastični povici 'Arriba Nacional!' probijali kroz stroge gomile Montevidea ranih 1900-ih".
Argentinski Alumni Athletic Club, koji su 1890-ih osnovali igrači engleske srednje škole u Buenos Airesu, našao se na popisu ne samo zato što je posrijedi najstariji klub u Argentini, već i zato što je taj klub osnovao (odnosno obnovio) Argentinsku nogometnu ligu (AAFL), prvu nacionalnu ligu izvan Britanije ili Irske.
"Alumni je raspušten 1913., ali je u svoja dva desetljeća postojanja deset puta osvojio novo argentinsko prvenstvo", notira Lee.
Ostajemo u Južnoj Americi, jer idući klub s Leejeve liste dolazi iz Brazila – Vasco da Gama na popisu se našao zbog upečatljivog radničkog timbra i antirasističkog angažmana u počecima brazilskog nogometa. Početkom 1920-ih, u vrijeme kad su u Brazilu bile snažno prisutne klasne i rasne podjele, klub je osvojio prvenstvo Rio de Janeira igrajući s crnim nogometašima, te s onima iz radničke klase.
Elitni brazilski klubovi tražili su od Vasca da isključi "nepodobne" igrače, zaprijetivši da će mu zabraniti pristup Nacionalnom savezu. No Vasco je to odbio, a taj čvrsti stav pomogao je proširiti mogućnosti za crne igrače, uključujući i čuvenog napadača Leônidasa, koji je za Brazil nastupio na Svjetskim prvenstvima 1934. i 1938., a na ovom potonjem bio je i najbolji strijelac Mundijala.
TITO, ZAREZ TORCIDA
Athletic Bilbao, nastao 1902. spajanjem dvaju manjih klubova, nije najstariji klub u Španjolskoj, ali je, navodi Lee, "vjerojatno najznačajniji klub u ranim godinama španjolskog nogometa". Među ostalim, klub je odmah 1902. i 1903. osvojio prva dva izdanja Copa del Rey (Kup kralja). Uz to, izvorni Athleticov stadion bio je prvi namjenski izgrađen nogometni stadion u Španjolskoj.
Lee ne propušta naglasiti da je Athletic Bilbao još 1912. ugradio u svoju klupsku doktrinu da za njega mogu nastupati samo igrači baskijskog podrijetla, što ga nije omelo da postane jedan od samo tri kluba koji nikad nisu ispali iz španjolske prve lige, uz Real Madrid i Barcelonu.
Italiju na ovom popisu reprezentira najstariji postojeći klub u zemlji, nekad slavna Genoa (punim imenom "Genoa Cricket and Football Club"), koja je 1898. osvojila prvo talijansko prvenstvo i do 1924. nanizala još osam titula, ali u idućih 98 godina, sve do dana današnjeg, nije više osvojila ništa.
"Jadna stara Genoa – zaglavila gotovo cijelo stoljeće na devet naslova talijanskog prvaka i jedan scudetto joj nedostaje da bi iznad svoga grba mogla nositi zvijezdu koja označava osvajanje deset scudetta, ali deseti naslov izgleda daleko", piše Lee.
I tako konačno stižemo do posljednjeg kluba s Leejeve liste – Hajduka iz Splita.
Britanski autor navodi dva značajna doprinosa splitskoga kluba povijesti svjetskog nogometa, oba iz sredine prošlog stoljeća – odlazak cijele momčadi u partizane 1944. godine te osnivanje prve organizirane navijačke skupine u Europi 1950. godine (dakako, tu se misli na Torcidu).
Vjerojatno će današnjem naraštaju Torcide biti zbunjujuće što tamo neki britanski povjesničar nogometa jednako pozitivno vrednuje dolazak ratnog Hajduka u Titove partizane i osnivanje Torcide, odnosno što ocjenjuje te dvije geste kao (podjednako) iznimno značajne ne samo za splitski klub, nego i za kompletnu svjetsku nogometnu povijest.
No, kako ćemo vidjeti, Lee ne samo što ta dva hajdučka pothvata gleda jednakom dioptrijom, nego ih i navodi u istoj rečenici, odijelivši ih tek majušnim zarezom:
"Ne samo da je splitski Hajduk bio ključni svjetionik za okupiranu naciju tijekom Drugog svjetskog rata, već je klub zaslužan i za uvođenje 'ultras kulture' u Europu.
Nekoliko članova momčadi i putujućih navijača Hajduka prepričalo je događaje koje je jugoslavenska reprezentacija doživjela na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. godine. Potaknuti atmosferom koju stvaraju brazilski navijači, navijači splitskog Hajduka formirali su Torcidu, prvu i najstariju organiziranu navijačku skupinu u Europi", piše Lee, te zaključuje:
"Ova kultura pjesme i navijanja na kraju se proširila diljem Europe, ali to su omogućili navijači Hajduka."
OD LIVERPOOLA DO BOCE JUNIORS
Iz svega prikazanog očito je da je Chris Lee i politički autor, s vidljivim nagnućem prema ljevici i radničkoj klasi, što on i ne skriva – na svojoj web-stranici ističe da ga politička dimenzija nogometa iznimno zanima, a najnoviji članak na njegovu blogu nosi naslov "Politički značaj navijačkog vlasništva (nad klubom) u borbi protiv otuđenja radničke klase".
Stoga bi bilo zanimljivo znati kako bi, da je upoznat sa "stanjem na terenu", komentirao činjenicu da se dva Hajdukova povijesna čuda u današnjoj epohi međusobno sudaraju, odnosno da današnja generacija najstarijih europskih ultrasa ne gleda blagonaklono na prvo Hajdukovo čudo – partizansku epopeju u WW2.
Recimo, na poljudskom "sjeveru" nikad nije viđen transparent koji bi slavio taj herojski potez Hajduka iz 1944., niti se ikada sa "sjevera" začulo skandiranje u slavu partizanskom Hajduku, za razliku od skandiranja u slavu onih protiv kojih je ratni Hajduk otišao u partizane.
Lee o tome na svom blogu progovara neizravno. Ne tako davno objavio je tekst "Ljevičarski nogometni klubovi", s popisom od 13 svjetskih timova "s jakim ljevičarskim navijačkim bazama": na tom popisu, međutim, nema onog antifašističkog kluba iz Splita koji je bio "ključni svjetionik za okupiranu naciju tijekom Drugog svjetskog rata".
Umjesto Hajduka, na tu listu su dospjeli škotski Celtic, njemački St. Pauli, talijanski Livorno, izraelski Happoel, engleski Liverpool, argentinska Boca Juniors, belgijski Standard Liège, francuski Olympique Marseille, brazilska Bahia, turski Bešiktaš, grčki AEK te dva španjolska kluba – Rayo Vallecano iz Madrida i Club Esportiu Júpiter iz Barcelone.
Što je naročito šaljivo u odnosu na ono po čemu je Hajdukova povijest slavna i u svjetskim razmjerima, većini današnjih ultrasa Hajduka – koji se kunu u slavnu tradiciju voljenoga kluba – čak je i drago što nisu na takvoj listi.
Amputacija jedinog svjetski vrijednog dijela klupske povijesti postala je među Hajdukovim ultrasima temelj slavljenja te povijesti.
U svom članku navodite dva Hajdukova doprinosa povijesti nogometa – odlazak cijelog kluba u partizane za vrijeme Drugog svjetskog rata te osnivanje Torcide kao prve organizirane navijačke grupe u Europi. Kako ste doznali te podatke, pogotovo ovaj za Hajdukovo sudjelovanje u WW2?
– O Hajdukovu iskustvu u Drugom svjetskom ratu doznao sam iz intervjua koji sam za svoj podcast radio s Richardom Millsom, autorom knjige "Politika nogometa u Jugoslaviji: Sport, nacionalizam i država".
O Torcidi koja uvodi ultras kulturu u Europu doznao sam također putem svog podcast intervjua s Jamesom Montagueom, autorom knjige "1312: Među ultrasima: Putovanje s najekstremnijim obožavateljima".
Obje priče čine Hajduk, po mojemu mišljenju, vrlo utjecajnim klubom u europskom nogometu sredinom 20. stoljeća.
Jeste li upoznati s činjenicom da današnji ultrasi Hajduka uglavnom preziru taj dio Hajdukove antifašističke povijesti, te su bliži političkoj desnici. Kako to komentirate?
– Stvarno? Nažalost, ne znam ništa o trenutačnoj ultras sceni u Splitu, pa ne mogu to komentirati.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
