.jpg)
Autor: Živko Kustić
Nije li u Katoličkoj crkvi - u vjeronaucima, propovijedima i tisku - baš u novije doba previše istaknuto da je bludnost preteški grijeh? Reklo bi se da mnogi dobronamjerni vjernici i ne idu redovito na pričest zato što im tako nešto neodređeno tišti savjest. A ipak je “Ne sagriješi bludno!” tek šesta po redu Božja zapovijed? Prije se spominje ispravno vjerovanje u pravoga Boga, izbjegavanje bogohuljenja, poštovanje roditelja i čuvanje života. Zašto ipak i apostol Pavao u Poslanici Galačanima (Gal 5,19) među grješnim djelima najprije spominje bludnost?
Kako će redovito na pričest osobito mladić ili djevojka kojima se prečesto vrti po glavi ono što smatraju bludnim mislima? Tko će stalno paziti da se misao ne pretvori u grješnu želju i tako onda uopće kršćanski provesti mlade godine? Tu bi poruka morala biti jasna. Ni misao, ni predodžba, ni odgovarajuće uzbuđenje nisu grijesi. U redu je primijetiti stvorenu ljepotu i osjetiti privlačnost. Nije grijeh ne pokazati takvo zanimanje u granicama pristojnosti. Ni pomisli na mogući užitak. Ali grijeh je osobu promatrati, željeti i njome se poslužiti kao da je stvar a ne Bogu slična osoba! Bludnost je onda grijeh koji uključuje i ponižavanje Boga. I prije braka i mimo braka i u samom braku moguće je osobu, partnera, ne poštivati, upotrijebiti kao stvar.
Već je sv. Toma Akvinski u jednoj propovijedi istaknuo da muž i u zakonitom braku zapravo griješi ako ženi ne pristupa kao baš toj određenoj osobi, ako mu je ona samo bezosobno sredstvo užitka. Čovjek čovjeku nikad ne smije biti sredstvo nego uvijek cilj ljubavi - s puno odgovornosti. Tu je opravdanje zapovijedi i granica grijeha.
Izvor: jutarnji.hr
