Intervencija je započele zračnim udarima francuskih lovaca Rafale i ispaljivanjem 112 krstarećih raketa Tomahawk s američkih i britanskim brodova i podmornica u Sredozemnom moru, ispred obala Libije. Ciljevi napada krstarećim projektilima bili su protuzračni, radarski i komunikacijski centri libijske vojske u okolici Tripolija i Misrate
(op. ur.)
Bio je četvrtak, 20. listopada 2011. godine. Pukovnik je bio opkoljen u svom rodnom gradu Sirteu, svjestan da pobunjenici imaju zračnu i obavještajnu podršku NATO-a. Rano ujutro krenuo je u proboj iz obruča: konvoj od 75 vozila izišao je velikom brzinom iz Sirtea, nastojeći se probiti kroz pobunjenički teritorij do doline Jarref.
Bila je to posljednja vožnja libijskog vođe Muammara Gaddafija. Pukovnik nikad neće stići do rodne doline Jarref.
Prema izvještaju Human Right Watcha, oko 8.30 sati NATO avijacija – američka bespilotna letjelica Predator i francuski avion Mirage – napala je konvoj uništivši najmanje 14 vozila i ubivši najmanje 53 osobe. Preživjeli su se raspršili u više grupa: skupina u kojoj je bio (već ranjeni) Gaddafi sklonila se na obližnje gradilište, a on se s najbližim suradnicima zavukao u odvodne cijevi, gdje su ga pobunjenici pronašli.
Pukovnik je živio još nekoliko minuta, taman da se "borci za demokraciju" – kako je Zapad nazivao islamističke pobunjenike – brutalno ižive nad njim, uključujući i sodomiziranje bajunetom, te da sve to demokratski snime mobitelima i kasnije ponude svjetskim TV mrežama.
Human Right Watch ističe da je s Gaddafijem u konvoju bio i njegov sin Mutassim, koji je na sličan način zarobljen i par sati kasnije pronađen mrtav, "najvjerojatnije u izvansudskom pogubljenju". Prema navodima HRW-a, iz konvoja je izvučeno oko 140 Gaddafijevih lojalista, a 66 njihovih leševa kasnije je pronađeno u obližnjem hotelu Mahari, te su i oni "žrtve izvansudskog pogubljenja".
Pukovnikov leš stavljen je u hladnjaču lokalne tržnice u Misrati i četiri dana javno izložen – kako bi Libijci iz cijele zemlje mogli doći i uvjeriti se da je doista mrtav – prije nego što je pokopan na tajnoj lokaciji u pustinji.
PREVARENO VIJEĆE SIGURNOSTI
Odmah po Gaddafijevu ubojstvu, naš istaknuti pravni stručnjak dr. Nikola Visković za Slobodnu Dalmaciju je ponašanje međunarodne zajednice oko libijskog rata, uključujući i način Gaddafijeve smrti, ocijenio kao opasni presedan u međunarodnim odnosima.
"Posve je degutantno da su zapadne sile s NATO-om, bez ikakvih osuda svjetskih medija i svjetske politike, grubo izigrale odluku Vijeća sigurnosti UN-a, koja ih je ovlastila samo da zaštite civilno stanovništvo od represalija u pobuni protiv Gaddafijeva režima. To je bio mandat, i taj mandat je izigran, jer je NATO prešao na pobunjeničku stranu građansko-plemenskog rata i onda kad prijetnje civilima više nije bilo, i štoviše, kad su pobunjenici napadom na Sirte i sami postali prijetnja stanovništvu toga grada, koji pripada Gaddafijevu plemenu", rekao je tada Visković.
Tim grubim kršenjem odluke Vijeća sigurnosti UN-a, ustvrdio je naš sugovornik, NATO je izravno odredio ishod rata u Libiji, jer je "stalnim bombardiranjem i slanjem komandosa i naoružanja odlučujuće pomogao pobunjenicima da pobijede".
Moralo je proći pet godina da takva negativna ocjena zapadnog angažmana u Libiji bude prihvaćena u nekom zapadnom parlamentu. U rujnu 2016. britansko parlamentarno vijeće za vanjske poslove objavilo je izvještaj u kojem se priznaje da je napad na Libiju pokrenut na temelju "pogrešnih obavještajnih podataka", te da je doveo do "političkog i ekonomskog kolapsa" Libije.
"Britanska akcija u Libiji bila je dio pogrešno započete intervencije koja je rezultirala situacijom kakva je i danas na snazi. Britanska politika prema Libiji prije i nakon intervencije koja je započela u ožujku 2011. bila je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama i nepotpunom shvaćanju situacije u toj zemlji", stoji u izvještaju objavljenom pet godina prekasno.
'DOŠLI SMO. VIDJELI SMO. ON JE MRTAV'
Međunarodne reakcije na Gaddafijevu smrt bile su dvojake: Zapad je slavio "smrt diktatora", dok je Treći svijet oplakivao heroja borbe protiv zapadnog kolonijalizma i imperijalizma.
Tako su talijanski premijer Silvio Berlusconi, australska premijerka Julia Gillard, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, predsjednik Europske unije Herman van Rompuy i šef Europske komisije Jose Manuel Barroso pozdravili Gaddafijevu smrt kao pozitivan pomak za Libiju. Predsjednik SAD-a Barack Obama rekao je da je "uklonjena sjena tiranije nad Libijom", dok je britanski premijer David Cameron bio "ponosan" na ulogu svoje zemlje u svrgavanju "ovog brutalnog diktatora".
Osobito je upamćena reakcija tadašnje državne tajnice SAD-a Hillary Clinton, koja je vijest doznala za vrijeme TV intervjua, da bi cerekajući se izjavila: "Došli smo. Vidjeli smo. On je mrtav."
Treći svijet reagirao je oprečno. Bivši kubanski vođa Fidel Castro rekao je da će Gaddafi "ući u povijest kao jedna od velikih figura arapskih nacija", dok ga je venezuelski čelnik Hugo Chávez opisao kao "velikog borca, revolucionara i mučenika", a njegovu smrt kao "atentat" i "sramotu". Predsjednik Nikaragve Daniel Ortega ubojstvo Pukovnika nazvao je "zločinom", dok je ruski čelnik Vladimir Putin napao SAD "zbog nezakonitog ubojstva Gaddafija".
"Pokazali su cijelom svijetu kako je on (Gaddafi) ubijen; posvuda je bilo krvi. Zar to zovu demokracijom?", izjavio je tada Putin za kinesku državnu agenciju Xinhua.
I dok su navedene kritike zapadni lideri mogli otpisati tvrdnjom da dolaze od političara koji su i sami diktatori ili autokratski vođe poput Gaddafija, jedna žalopojka za Pukovnikom – a time i kritika onih koji su ga ubili – došla je s adrese na koju se Zapad nije usudio odgovoriti. Tada 93-godišnji bivši predsjednik Južne Afrike, slavni borac protiv aparthejda i dobitnik Nobela za mir Nelson Mandela, na Zapadu štovan kao moralni stup svjetske politike, izrazio je tugu zbog Gaddafijeve smrti.
"Južnoafrikanci mogu za kolaps aparthejda značajnim dijelom zahvaliti upravo Gaddafiju i Libiji. U najtežim trenucima mog i života mojih suboraca upravo je Gaddafi uvijek bio s nama", rekao je Mandela o mrtvom Pukovniku.
TKO JE KOGA TREBAO BOMBARDIRATI?
Riječ "kontroverzan" olako se rabi, ali ako kome dobro pristaje, to je Muammar Gaddafi. Sponzor međunarodnog terorizma, ali i sponzor antikolonijalnih pokreta Trećeg svijeta, uvelike zaslužan za oslobođenje afričkih kolonija. Surovi progonitelj političkih protivnika (od kojih su dobar dio činili islamisti), ali i arhitekt impresivnog sustava socijalne skrbi za građane Libije, nedostižnog i većini država Zapada.
Ova potonja činjenica bizarno se ocrtala baš za libijskog rata, kad su ratne avione na Gaddafija, u ime ugroženih ljudskih prava građana Libije, poslali Francuska, Britanija i SAD. A samo pola godine ranije u Francuskoj su milijuni ljudi demonstrirali protiv Sarkozyjeve mirovinske reforme – koja je najnižu dobnu granicu za umirovljenje pomaknula sa 60 na 62 godine – dok je kod Gaddafija svaki Libijac dobivao mirovinu čim navrši 60 godina, čak i ako nije imao dan radnog staža.
Isto tako, nedugo prije agresije na Libiju u Britaniji su deseci tisuća studenata demonstrirali protiv Cameronove obrazovne reforme – bazirane na višestrukom povećanju cijena studiranja – dok je u Gaddafijevoj Libiji školovanje bilo besplatno. I konačno, u SAD-u deseci milijuna ljudi nemaju zdravstveno osiguranje, a time ni mogućnost zdravstvene zaštite, dok je u Gaddafijevoj Libiji i zdravstvo bilo besplatno.
Ukratko, retorički bi se zapitali cinici: ako se već bombama brane ugrožena ljudska prava, tko je tu koga trebao bombardirati – Zapad Gaddafija ili Gaddafi Zapad?
ISLAMSKI SOCIJALIZAM
Jaku socijalnu državu Gaddafi je izgradio zahvaljujući nacionalizaciji stranih naftnih tvrtki, nakon čega je veliki dio prihoda od nafte usmjerio na izgradnju društvene i socijalne infrastrukture (ceste, škole, bolnice, stanovi) i podizanje standarda građana.
Takvom je politikom u 42 godine autokratske vladavine preobrazio Libiju: sirotinjsku zemlju u kojoj je 90 posto stanovnika spavalo u šatorima ili zemljanim kućicama, a njih tek 25 posto bilo pismeno, pretvorio je u industrijsku zemlju urbane populacije – s 83 posto pismenih i 25 posto visokoobrazovanih – gdje su građani dobili besplatno zdravstvo i školstvo, uz ekonomske povlastice nedostupne stanovnicima većine demokratskih država.
Građanski rat u Libiji nije izbio zbog ekonomske krize. Godine 2010., zadnje uoči rata, Svjetska banka je za Libiju dokumentirala da je održala "visoku razinu gospodarskog rasta" od 7,5 posto, te da bilježi "visoke pokazatelje socijalno-obrazovnog razvoja".
I UN-ovi podaci iz iste godine otkrivaju da se u Libiji uoči rata ekonomski dobro živjelo: država je svakom bračnom paru davala 50.000 USD – za kupnju stana i početak bračnog života – a za svako novorođeno dijete još po 5000 USD. Uz jako niske cijene hrane i besplatnu električnu energiju, država je za kupnju stanova, kuća i vozila osiguravala beskamatne kredite. Pritom je kod kupnje automobila država participirala s 50 posto cijene, a litra benzina te 2010. stajala je 0,14 USD (90 lipa)...
Naravno, nužno je odgovoriti na barem dva pitanja. Što je od svega toga ostalo? I zašto je, ako je Gaddafijeva Libija bila takva arkadija, uopće izbio građanski rat?
ARENA ZAKRVLJENIH PLEMENA
Od Gaddafijeve Libije nije ostalo ništa: gospodarska i socijalna infrastruktura zemlje, koju je Gaddafi desetljećima gradio, posve je uništena. Država u koju su odlazili europski gastarbajteri – od fizičkih radnika do inženjera – postala je mjesto beznađa iz kojeg se bježi. Najprosperitetnija afrička zemlja pretvorila se u humanitarnu katastrofu.
Libija je danas kaotična arena zakrvljenih plemena, naoružanih bandi i sukobljenih vojnih i paravojnih formacija. Zemlja ima dvije jednako slabe vlade – protursku u Tripoliju i proegipatsku u Torbuku – i dvije suparničke vojske (GNA i LNA) koje su međusobno ratovale i lani i preklani, s neriješenim ishodom. Dijelove zemlje drže Al-Qa'ida i Islamska država (koja je baš u Libiji proglasila sjedište kalifata u Africi), a prihod od nafte više se ne pretače u životni standard građana.
Socioekonomski indikatori drastično su se srozali: od države koja je do 2011. imala najobrazovaniju populaciju u Africi, Libija je postala država u kojoj mnoga djeca više ne idu u školu. Jedini sigurni posao za mlade je šverc izbjeglicama i migrantima preko Mediterana u Europu, a zbog ratnih sukoba stotine tisuća Libijaca postali su prognanici: smješteni po izbjegličkim kampovima, opet žive u šatorima i zemljanim kućicama, kao za kralja Idriza.
Po nekim društvenim indikatorima Libija je vraćena još dalje u prošlost: u zemlju se vratilo – robovlasništvo. Po trgovima libijskih gradova na dražbama se prodaju migranti (mahom mladi muškarci iz "crne Afrike") kao pravi robovi, što se otkrilo nakon što je CNN krajem 2017. objavio reportažu s jedne takve dražbe u Tripoliju, kojoj su prisustvovali njegovi novinari.
To je Libija nakon Gaddafija. To je bilanca demokratske intervencije Zapada.
AFRIČKIM DINAROM PROTIV DOLARA
Ostaje da se odgovori na drugo ključno pitanje: zašto je u Libiji izbio građanski rat? Odnosno zašto je Zapadu bilo važno da u sklopu Arapskog proljeća posebno potakne islamističku pobunu baš u Libiji, i stavi se otvoreno na stranu pobunjenika?
Neki analitičari glavni razlog vide u činjenici da su naftni divovi iz SAD-a i Europe (Britanija, Francuska, Italija) dugovali Libiji desetke milijardi USD za isporučenu naftu, odnosno da su libijska potraživanja uskoro stizala na naplatu, kao što su 2012. isticale koncesije zapadnih naftnih tvrtki za crpljenje libijske nafte, pa je Gaddafi u takvim okolnostima zatražio vraćanje duga, zaprijetivši da će inače sklopiti nove međudržavne ugovore s novim uvjetima, odnosno s drugim zemljama i tvrtkama.
Većina promatrača ipak drži da se Gaddafi Zapadu najviše zamjerio zbog neskrivene ambicije da ekonomski emancipira Afriku, što je u suprotnosti s interesima zapadnih sila, kojima "Crni kontinent" predstavlja neokolonijalni izvor jeftinih resursa, tako da im ne treba emancipirana i razvijena Afrika, već siromašna i zaostala Afrika čiji resurse i dalje mogu povoljno crpiti.
U tom smislu ističu se Gaddafijeve inicijative za osnivanjem Afričke banke i Afričkog monetarnog fonda (koji bi bili neovisni o MMF-u), s ciljem stvaranja panafričke valute koja bi se zvala "afrički dinar", a u čijoj bi podlozi bilo zlato. Krajnji cilj bio je da se afrička nafta prodaje samo za tu monetu, što bi značilo da svi kupci najprije moraju kupiti afrički dinar, a ne više američki dolar.
O tome je u preklanjskom intervjuu za ruski RT opširnije govorio bivši Gaddafijev glasnogovornik Moussa Ibrahim, koji je naglasio da je Gaddafi uoči napada na Libiju pokrenuo više značajnih projekata koji bi znatno ugrozili zapadne interese u Africi, od uvođenje nove valute, preko osnivanja Afričke centralne banke do stvaranja panafričke vojske.
4000 TONA ZLATA ZA SLOBODNU AFRIKU
"U Libiji je postojao konkretan, razrađeni plan za oslobođenje Afrike. Afričkim resursima bi upravljala Afrika, putem posebnih afričkih organizacija. Afričke vojske bile bi ujedinjene u jednu vojsku koja bi se zvala Ujedinjena afrička vojska", kazao je tada Ibrahim, pojasnivši i na koji je način Gaddafi namjeravao uvesti zajedničku afričku valutu.
"Libija je mala zemlja, ali imali smo puno zlata, oko 180 tona. Da bi se postigla ekonomska neovisnost Afrike, Gaddafi je planirao da se skupi 4000 tona zlata, što bi bila zlatna rezerva cijele Afrike. Na temelju toga htio je izgraditi Afričku centralnu banku koja bi zamijenila Francusku centralnu banku, koja kontrolira afričke ekonomije. Tada bi se uvela zajednička afrička valuta, na temelju zlata, koja bi zamijenila američki dolar. On je na tome intenzivno radio. Već je imao dogovor s nizom afričkih lidera...", rekao je Moussa, dodajući kako bi Gaddafijeve ideje, da su ostvarene, lišile Europu straha od najezde afričkih migranata.
"Mi smo imali plan – taj plan je uključivao izgradnju nacionalnih industrija, tako da ljudi ne bi ni morali migrirati iz Afrike u Europu", istaknuo je bivši Gaddafijev glasnogovornik, potvrdivši sumnje da je Gaddafi mrtav zbog prevelike posvećenosti panafričkoj ideji, koja ugrožava materijalne interese Zapada u Africi.
Zato je smrt "kralja svih afričkih kraljeva" morala biti posebno brutalna, zato se i morala raširiti svjetskim TV mrežama: da više nikad nijedan afrički lider ne bi počeo gajiti Gaddafijeve snove o snažnoj Africi. Tko to pokuša, proći će kao Pukovnik.
Ostvareno predviđanje: ‘Mediteran će postati more kaosa‘
Posljedice Gaddafijeva ubojstva osjeća i Europa, preko rijeke migranata koja se iz sjeverne Afrike – baš preko libijske obale – otada slijeva prema južnim rtovima Europe, uzrokujući političke potrese na Starom kontinentu. Nedugo prije smrti Gaddafi je upozorio europske vođe da će američke vojne operacije na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi "otvoriti vrata pakla" i izazvati masovni egzodus ilegalnih migranata u Europu, te da samo stabilna Libija može kontrolirati tu situaciju.
"Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Vjerujte, Mediteran će postati more kaosa", rekao je Gaddafi u ožujku 2011., neposredno uoči agresije NATO-a, da bi u svibnju, u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevnik Zavtra, bio još eksplicitniji:
"Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike ka Europi i teroristima Al-Qa'ide. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorjet ćete u paklu zbog tisuća migranata iz Afrike i zbog podrške Al-Qa'idi. To će biti tako. Ja nikad ne lažem. Ne lažem ni sada", napisao je tada Gaddafi.
Kao što znamo, Pukovnika nije imao tko čitati, pa je Mediteran doista postao more kaosa, tisućama ljudi i grobnica.
Autor: Damir Pilić
Unistenje Gadafija i njegovog rezima je bila ogromna greska sa strane Zapdnih sila/NATO. Short and sweet.
OdgovoriIzbrišiNišta nije crno bijelo. Svaki uzrok ima i posljedicu. Borba za resurse i dalje se vodi, a zna se gdje ih se još navodno može uzurpirati.
OdgovoriIzbrišiDa ne zivim u Libije 35 godina mozda bi povjerovala vise od 50% napisanog nije istina
IzbrišiNovinari bi trebali bolje provjeriti prije nego pisu clanak LP
TAKO AMERIKANCI OSLOBAĐAJU DRŽAVE KAO IRAK I LIBIJU. TAMO GDE SU DUŽNI ZA NAFTU NAPRAVURAT, DA NE PLAČAJU. A DRŽAVE NATO PAKTA JIM ŠTITE LEĐA.
OdgovoriIzbrišiKako se ovdje i zbog ovog zove zločinac. Il je to oblik demokracije, il ;ljuckosti. Il je tu u pitanju vjera
OdgovoriIzbrišiGadafi je svojim ludorijama i atentatima okrenuo svjetsku javnost protiv sebe,pa su njegova dobra djela bila zamagljena u medija,a potencirano samo ono loše. Tako da su njemu odavna bili odbrojani dani
OdgovoriIzbrišiA Zapa!! Ma Zapadu ništa nova