Dobrosusjedski odnosi i pomirenje unutar hrvatskog naroda ne mogu se graditi na pozdravu iz ustaškog režima, a garanciju mira za budućnost Hrvatske treba tražiti u pomirenju sa susjedima, a ne u antagonizmu
Autor: Doc. dr. sc. Marko MEDVED
Grad Rijeka i Istra ove godine obilježavaju 70 godina od pripojenja Hrvatskoj. Ta se obljetnica obilježava u kontekstu rasprave o tome kakav bi trebao biti odnos suvremenog hrvatskog društva prema NDH-a i njezinim simbolima. Naime, već se neko vrijeme u središtu hrvatske javnosti nalazi pitanje uporabe pozdrava Za dom spremni!. K tome, nedavno se pojavila i dvojba je li ustaški pokret bio fašistički. Kao Riječanin, katolik i crkveni povjesničar smatram svojom dužnošću uključiti se u spomenutu debatu....
Kad ljubav prema domovini postane svoja suprotnost 
Radikalizirajući domoljublje mnogi danas upadaju u nacionalizam. Zazivati danas pozdrav Za dom spremni! znači rehabilitirati ustaški pozdrav. Zazorom prema osobnoj slobodi građanina i personalnoj slobodi vjernika, nacionalizam danas ponovno stvara kolektivizam u kojem pojedincu daje iluziju sigurnog utočišta. Na taj način nacionalizam ponizuje osobu, a religiju politizira i retradicionalizira. Nacionalizam je protivan kršćanstvu. Naime, smatrati patriotizam apsolutnom vrednotom, znači pretvarati ljubav prema domovini u svoju suprotnost. Papa Pio XI., govoreći o neumjerenoj ljubavi prema vlastitu narodu, rekao je da se kriterij dobra i zla nalazi u objektivnoj moralnoj normi, a ne u izopačenom uvjerenju da je moralno i dopušteno sve ono što koristi vlastitoj državi i vlastitu narodu. Još prije njega nacionalizam je osudio papa Benedikt XV. tijekom Prvog svjetskog rata i u poraću, izričući prosudbe o nepravednom versajskom miru ili braneći misije Katoličke crkve u Africi i Aziji od nacionalizma europskih kolonizatorskih sila. No diljem Europe nacionalizmu se mnogi nisu uspjeli niti znali oduprijeti, uključujući i dio katolika.
U današnjem hrvatskom suočavanju s prošlošću nedostaje uviđavnost istarskog hrvatskog svećenstva koje je u Drugom svjetskom ratu i nakon njega poduprlo rad na pripajanju Istre i Rijeke Hrvatskoj. Osobe poput svećenika Bože Milanovića ili nadbiskupa riječko-senjskog Josipa Pavlišića nisu propuštale javno iznositi tvrdnje o narodnooslobodilačkoj borbi kao važnom pokretu koji zaslužuje spomen u Crkvi i društvu...
