Komentar tjedna
Autor: Jasmin Koso
Heroj protekloga tjedna u Hrvatskoj je bio Saša Palić. On je s križem na leđima prehodao put od Rijeke do Banskih dvora iz protesta što se ne nalazi novca za adekvatno liječenje djece koja boluju od teških i rijetkih bolesti.
Da parafraziram njegove riječi, on se pita kako se može dogoditi da imamo milijarde kuna za borbene avione, a nema za lijekove za tu djecu. Napose, takvih malih bolesnika nema milijun, ni tisuće, pa ni stotine, već vrlo mali broj.
Na žalost to se može dogoditi zbog poretka koji smo mi građani sami izabrali.
Naime, sami smo izabrali kapitalizam umjesto daljnje demokratizacije i razvoja socijalizma, nacionalizam umjesto ravnopravnosti. Sami smo doveli HDZ strukture na vlast, te dozvolili da nam ustaše ponovno "paradiraju" po zemlji, Tako da običan čovjek više nije svoj u vlastitoj zemlji, i ako nešto prigovori onda nije 'domoljub' - "Imamo Hrvatsku! "
Sve je počelo još kad nam je "tuđa trava postala zelenijom". To smo izabrali dok je s mržnjom brisan svaki spomen socijalističkog nasljeđa, dok smo dozvolili da budu rušeni spomenici ljudima koji su se borili za bratstvo i jednakost, te mijenjana imena ulica.
Zato smo dobili tajkune koji su uništili gospodarstvo. Zato danas trgovci, zaštitari i velika masa radnika rade za minimalac od 2500 kn, nisu prijavljeni, a mnogi ni ne dobivaju plaće. Zato nas ovršuju do iznemoglosti i stavljaju u dužničko ropstvo. Zato žene dobivaju otkaz kad se vrate s porodiljnog. Zato izumiremo kao narod, a mladi iseljavaju. Zato ni teško bolesna djeca nisu prioritet.
Neki kažu da još uvijek imamo "previše socijalizma" i "socijalističkog mentaliteta", a premalo kapitalizma, te da sve treba privatizirati. Možda je donekle tako u nekim sferama poput mentaliteta birokracije, što nam je uvijek bila boljka, kao i po pitanju oportunista (ne pravih idealista) koji su iz SKH "pretrčali" u HDZ. No sve gore navedeno nije zbog 'viška' socijalizma. Zbog 'viška socijalizma' se ne događa da gazde rade od radnika što požele, a ljudi žive na minimalcu u strahu za vlastitu egzistenciju.
U ovom sistemu je privatni, politički, vojni i ekonomski interes važniji, probitačniji i pragmatičniji od humanosti. Zato nema novca za lijekove za teško bolesnu djecu.
