Mene ne…

No danas mogu konstatirati da je i društveni utjecaj homoseksualaca zasigurno mnogo veći nego utjecaj protestanta i svih “evanđeoskih” i zajednica reformacijske baštine kad se zbroje. I cjelokupna religija, uključujući većinsku i vodeće vjerske zajednice, kao da je sve više pogubljena u društvenoj (ne)relevantnosti, a posebno protestanti ovih naših prostora. Relevantnost se uglavnom svodi na čuvanje svojih pozicija i sigurnosti, površan govor o Isusu i evangelizaciji, te popunjavanje što više stolica u vlastitoj zajednici.
No još veći problem je što to sve mene (a vjerujem ni mnoge) duhovno ne ispunjava niti zadovoljava. To sve ispada samo neko siljenje… Više me ne ispunjava kršćanstvo sastavljeno od tih brojnih denominacija i konfesija od koje svaka imaju svoju “istinu”, a sve se često svodi na autoritet egocentričnih, napuhanih, rigidnih, bigotnih i međusobno posvađanih vođa. Vjerujete li doista da je “Božja riječ” kako vam ju oni interpretiraju stvarno jedina i prava istina? Da li vas doista duhovno zadovoljavaju krutost i fundamentalizam naših zajednica? No zajedništvo nam je potrebno… Još je gore ako pomislimo da je prava istina ono što smo si sami umislili.
Mi kršćani možemo vjerovati i to da je Biblija u svemu nepogrešiva i nezabludiva Božja riječ, koju štoviše treba tumačiti doslovno, pa čak i u alegoriji i proročkim spisima tražiti doslovno značenje. Možemo vjerovati da će svi koji ne povjeruju u Krista propasti, kao i da su sve druge religije i sveti spisi nevažni (ili lažni ili još gore). No tada moramo, na neki način, postati slijepi i gluhi, moramo se zatvoriti i zaštititi od utjecaja svijeta oko sebe i drugih ljudi, te činjenice da mnogi od njih jednako predano pripadaju nekoj drugoj religiji, viđenju božanskog ili uvjerenju, kao i racionalnih konzekvenci koje iz toga proizlaze. Tako se zapravo štitimo i udaljujemo od svijeta i ljudi kojima bi kao trebali govoriti o Kristu. Isto tako, moramo imati na umu da argumenti koji proizlaze iz same Biblije, drugim ljudima sami po sebi ne moraju ništa značiti (što često entuzijastični kršćani ne shvaćaju).
Ja osobno vjerujem u Isusa Krista. No za mene je u redu i ako vjerujete u Alaha i da je njegov prorok Muhamed, ili Budu, Krišnu, ili ne vjerujte, što god, samo budite “normalan” human čovjek. Pa zar stvarno vjerujete (u tu bedastoću) da ćete se samo vi i vaši istomišljenici spasiti a da će svi drugi ljudi sigurno u pakao? Vjerujete da to stvarno znate? Da će vaši očevi i majke, djede i bake koji su vas nunali na koljenu u pakao zato što se nisu “obratili” onako kako vi i vaši to mislite? Dajte se saberite…
Takva religija nas tjera da budemo sapeti i kruti, i u biti neispunjeni. Ona uzrokuje to da nemamo normalne i otvorene odnose s ljudima, da ne marimo za društvo, nego opsesivno samo svoju religijsku istinu. Snaga mog argumenta nije u zahtjevu prihvatite vjerovati ono što ja vjerujem, već da zadržite pravo vjerovati u što god mislite da je najbolje…
I dalje osobno ne vjerujem u nešto kao homoseksualni brak, te smatram da zahvati poput promjene spola nije nikakvo sretno rješenje. I dalje mislim da postoje brojne nakaradnosti u društvu. No spreman sam razmotriti načine za inkluzivniji pristup prema homoseksualno orijentiranim osobama, kako u društvenoj tako i u crkvenoj zajednici, uključujući prihvaćanje građanske institucije životnog partnerstva.
U svakom slučaju, radije ću izabrati živjeti u društvu gdje se homoseksualci drže za ruke, a ljudi žive s kim žele, nego u (fašistoidnom) društvu vođenom od onih koji svima žele nametnuti svoju i jedinu istinu i viđenje dobra (kakvo god ono bilo).
Nikoga više ne želim osuđivati, želim biti slobodan od toga, živjeti bez grča i krutosti.
.
J.K., rujan 2017.