Kad govorimo o kršćanskim normama vezanim uz seksualnost možemo steći dojam da se teološko-kulturološko-moralna poimanja nalaze na jednoj, a biološko-antropološko-psihološka zbilja na sasvim drugoj strani.
Zato je u svojoj ocjeni 'Upitnika' (ankete) za rimsku Sinodu biskupa, Njemačka biskupska konferencija u veljači 2014. zaključila sljedeće: „Odgovori čine razvidnim kolika je razlika između vjernika i službenoga nauka..." A takvo stanje je vjerojatno u skoro svim crkvama.
Tamo pak gdje postoji velika opterećenost seksualnom disciplinom i grijesima, gdje postoji kontrola ponašanja članova, vrlo je upitno ima li i koliko zdravog pristupa seksualnosti i psihičkom zdravlju.
Kršćanski seksualni moral razvio se prvenstveno iz novozavjetnih stavova apostola Pavla i samog Isusa o ovoj temi gdje se osuđuju svaka vrsta bludništva, preljuba i požude, sve do toga da se osuđuje čak i svaka požudna misao. Sve to se smatra "nečistoćom".
Moglo bi se zaključiti da se radi o gnostičkom preziru spram materije. No iz pisanja apostola Pavla možemo vidjeti da on ne prezire tijelo (ili materiju) već ga smatra "hramom Duha Svetoga" i posvećenim, a njegova zabrinutost oko "seksualne nečistoće" proizlazi iz brige za to i takvo tijelo i njegovu svetost, kao i iz potrebe za bračnom ljubavlju, poštovanjem i vjernošću.
Jadranka Brnčić u svome članku "O seksualnosti i o braku navodi da zapadno-kršćansko poimanje seksualnosti počiva na Pavlovoj polemici s gnosticima. Oni su radi ograničenja tijela i materije, htjeli svijet podijeliti u dva oprečna pola – duh i tijelo – koji se bore za premoć.
Iako Biblija, a tako i iz nje proizašlo kršćanstvo, ne poznaje takav antagonizam tijela i duha, a gnosticizam je osuđen kao hereza, čini se da je Pavlov polemičan stav je(malo kasnije) često tumačen upravo na takav način, kroz opreku morala i erotike, što pothranjuje i stavove o opreci tijela (materije) i duha.
Zato treba podvući, Pavlov seksualni moral zapravo ne proizlazi iz prezira prema tijelu, seksualnosti ili ženama, iz njihovog odvajanja od "duhovnog", već upravo suprotno, iz brige oko istih. Unatoč tome, tijekom prvih nekoliko stoljeća razvoja kršćanstva došlo je do prezira spram samog tijela, seksualnosti, sve do rascjepa između njih i duhovnosti, pa i do mizoginije, tj. prezira prema ženama.
Crkveni očevi, naručitelji i kršćanski mistici uglavnom su (izuzev časnih izuzetaka) zazirali od spolne dimenzije ljubav, što se nastavilo dalje kroz Srednji vijek. Rijetko se razmišljalo o kultiviranju i usmjeravanju spolne ljubavi prema duhovnome, pa čak ni u granicama braka, već su se sva pažnja i napori usmjeravali na sprečavanje i svladavanje spolnog nagona (što je itekako prisutno sve do danas). I same biblijske poruke sve su se više čitale (i još danas se čitaju) po tom ključu.
Dakle, započinjući s najznačajnijim teolozima kršćanske antike, pa kroz Srednji vijek, a repove toga osjećamo i danas, seksualni osjećaj je smatran nečim sumnjivim, iritirajućim i negativnim. Seksualna želja važila je kao zlo, svakako ne kao dio dobroga stvorenja Božjega. Zbog toga je trebao neki osobiti razlog da se opravda činjenica njezina postojanja. I taj razlog je nađen u svrsi seksualnosti za produženje ljudske vrste. Dobro prokreacije opravdava zlo seksualnosti. Seksualnost je moralno prihvatljiva preko njezine naravne funkcije nastavka života. I to nastavka života u uređenome obliku braka.
Stephan Goertz u tekstu svog predavanja, Sexualität und Christentum. Zur Sexualmoral der katholischen Kirche, govori da, osim novozavjetnih normi i negativnog odnosa crkvenih mislilaca, postoji još jedan motiv, koji je sve do nedavno duboko određivao shvaćanje seksualnosti; a to je da seksualnost čini nečistim. Zbog nje čovjek dolazi u stanje koje ga sprječava da stupi u kontakt sa svetim. Goertz tvrdi da ovdje važnu ulogu igraju prastare predodžbe o kultnoj čistoći i nečistoći. Što se rigidnije i češće pazi na čistoću, sve se žešće pokušava ograničiti seksualnost. U prošlosti je život koji je, u najvećoj mogućoj mjeri, bio lišen seksa izgledao kao kršćanski ideal.
Kako god bilo, u većini kršćanskih tradicija, prijestupi protiv normi seksualnoga morala se sve do danas smatraju osobito teškim moralnim zastranjenjima. Cjelokupno intimno životno područje ljudske seksualnosti smatralo se – u mišljenju, govorenju i djelovanju – životnim područjem u kojem prijete teški grijesi. Posljedice jednoga takvoga rigoroznog i detaljima opsjednutoga morala na psihu i na život vjernika često su opisivane i teološke kritizirane.
Rekli smo da postoji dihotomija između kršćanskog seksualnog morala te biološko-psihološke zbilje i ljudske seksualnosti, no, s druge strane, nekog reda i pravila mora biti, posebno kad vidimo da ovaj svijet u kojem ljudi sami sebi određuju pravila (ili nemaju pravila) te gdje su ljudske želje i užici najvažniji, ne ide u dobrom smjeru. Kad nema normi, seksualnost, kao uostalom i svi drugi užici, prijeti da se pretvori u neobuzdanost i neumjerenost. Seksualna revolucija koja zauvijek traje dovodi do entropije i devijacija u području spolnih identiteta, seksualnosti i obiteljskog života.
Gdje je rješenje. Kako pomiriti kršćanski moral koji neupitno ima potrebnu i korisnu dimenziju te realnost ljudske seksualnosti?
U pogledu ljudske slabosti i grešnosti, za Martina Luthera se kaže da je njegov nauk o opravdanju vjerom i milosti kompromis između kršćanskog ideala i realnosti s kojom se suočio.Težnja ka idealnom, norme i stabilne vrijednosti u ovom turbulentnom svijetu su uvijek potrebni (s time da treba ispravljati ono što je naprosto krivo i neodgovarajuće), a milost i milosrđe su istodobno uvijek moderni, aktualni i nužni jer imaju razumijevanja za prirodne potrebe i preko tih potreba za ljudske slabosti. Tako kršćanstvo ima potencijal za oboje, stabilnost i orijentiranost koje donose nepromjenjive vrijednosti i modernost koju donose milost i milosrđe.
Rješenje bi moglo biti i na tragu toga da se ljude ne pokušava obuzdati u njihovoj seksualnosti zabranama, prijetnjama, osjećajem krivice i kaznama, već da ih se odgaja u duhovnom shvaćanju tijela, seksa i braka. Dobro ponašanje izvire iz dubljeg odnosa, razumijevanja i poznavanja Boga (kao što bi Luther rekao: "Dobro stablo rađa dobre plodove").
Danas smo došli do toga da je spolnost konačno povezana s ljubavlju muškarca i žene, a to se u Katoličkoj crkvi dogodilo tek 1935. godine! Herbert Doms u knjizi Vom Sinn und Zweck der Ehe (O smislu i svrsi braka) tvrdi da je moć spolnog odnosa u potpunom sebedarju te da je njegova krajnja njegova svrha sama ljubav i ispunjenje osoba, a tek onda posljedično i prokreacija.
Iako spolni užitak nije tek puki nagon za razmnožavanjem nego potreba i uživanje, prosječni moral sve do danas osuđuje tu vrstu ljubavi ili ju veže isključivo uz usko shvaćanje braka. Time se šteti cjelovitom spolnom i emotivnom sazrijevanju osobe, kojoj su za to potrebni svi vidovi ljubavi, uključujući i tjelesnu, senzitivnu i duhovnu dimenziju.
Kršćanstvo je predugo predstavljalo moć potiskivanja, a da ono što je bilo potisnuto ne bi navrlo novom snagom. Otuda najezda erotizma u XX. stoljeću. Problematičan je i strah od vlastite spolnosti, kao i njezino neobuzdano prakticiranje. Oni koji strahuju od vlastite spolnosti u njoj vide samo sramotu. Tako im nedostaje bitan element potreban za integraciju vlastite osobe. Isto se događa i onima koji spolni užitak odvajaju od zbiljskog sebe, reda i odgovornosti u vlastitom životu, čime povećavaju nered u ovome svijetu. Eros, kao opasna moć, zapravo preživljava u zabranama i krivnji, kao i vlastitim devijacijama koje su, zapravo, aberacija nagona.
Na seksualnost ne treba gledati kao da postoji samo zbog prokreacije, već etika nježnosti između muškarca i žene prokreaciju uključuje u seksualnost. Više se ne može (nije nikad ni trebalo) praviti rez između tjelesnosti i duše, već između prisutnosti i odsutnosti odgovornosti za osobu.
S druge strane, vezano uz seksualnost i njezino razumijevanje, problemi današnjega čovjeka proizlaze iz činjenice da smo izgubili osjećaj za svetost i sveto. U ljubavi između dvoje ljudi, njihova seksualnost ne samo da je prostor izražavanja njihove međusobne ljubavi, nego i prostor svetosti.
Za osobe koje ljube, izražavanje nježnosti je sakrament je njihova odnosa, a spolni odnos treba biti najdublje iskustvo njihove ljubavi. To treba biti prostor u kojem se oslobađa njihova sposobnost ljubavi ne samo jednog za drugo, nego i za sav univerzum koji je tu, u njihovim tijelima, uzajamnom sebedarju i sjedinjenju, već prisutan. Spolni čin u kojem, u međusobnoj ljubavi, sudjeluju cjelovita ljudska bića je najintimniji izraz svetosti bića koja ljube te svjedočanstvo Božje ljubavi. Tako vjernike treba poučavati o duhovnosti seksualnosti.
Priredio: Jasmin Koso, lipanj 2022.
Bibliografija:
https://www.autograf.hr/o-seksualnosti-i-o-braku/
http://www.prometej.ba/clanak/prijevodi/seksualnost-i-krscanstvo-2175
