U kapitalizmu ne mogu svi biti "princeze i prinčevi". To može biti samo ekskluzivna manjina, a većina treba biti "kmetovi" koji im to omogućavaju.
Kad se djeca igraju davnih vremena, svi žele biti kraljice i kraljevi ili barem princeze i prinčevi. Nitko ne razmišlja o tome da bi bio kmetkinja i kmet ili ropkinja i rob.
Tako ta prohujala vremena djeluju romantično i lijepo, bez okrutne i nemilosrdne strane. No činjenica je da bi velika većina od nas tada bili kmetovi ili čak robovi. U najboljem slučaju neki zanatlije koji bi naporno radili za gospodu.
Čini mi se da su na takav način naši ljudi, kada su se poželjeli riješiti socijalizma, razmišljali o kapitalizmu. Razmišljali su na romantiziran način, s dozom egoizma. Pričinjalo im se da će svi biti bogati, živjeti kao jet set iz filmova, ili, u najmanju ruku, u izobilju.
No nisu računali s time da su fundamentalna osobine kapitalizma nejednakost i eksploatacija većine. Posebno u crony kapitalizmu, kakav je naš. Velika manjina živi na račun većine, a većina živi od onoga što im ta velika manjina da. U kapitalizmu ne mogu svi biti "princeze i prinčevi". To može biti samo ekskluzivna manjina, a većina treba biti "kmetovi" koji im to omogućavaju.
Povezano s prethodno rečenim, nabrojat ću još nekoliko stvari koje me smetaju u kapitalizmu.
Prvo, kapitalizam je orijentiran na materijalizam i stjecanje materijalnih dobara. Prirodno mu je da se ljudi vrednuju po onome što imaju. On u svom rudimentarnom obliku potiče poduzetnost i kompetitivnost u pogledu materijalnog uspjeha i stjecanja dobara, ali ne mari za one slabije, manje sposobne i okretne, ili manje usmjerene na materijalni uspjeh. No u društvu je uvijek najokretnija i najpoduzetnija manjina, koja je obično i dobro umrežena i povezana. Što ste slabiji, manje okretni, manje umreženi ili manje zainteresirani za materijalizam i profit, bit će vam teže. Možete biti sasvim dobar i radin čovjek, ali kapitalizam smatra da, ako se niste u stanju sami pobrinuti za svoj materijalni probitak, ne zaslužujete život dostojan čovjeka.
Drugo, kapitalizmu, u njegovom suštinskom obliku, nisu u interesu ni stvari od zajedničke društvene koristi, tj. na brigu, dobro i užitak svih ljudi. To je zato što ne donose zaradu (profit), a traže da za njih solidarno izdvaja cijelo društvo. Dakle, naravi kapitalizma su inherentni škrtost, uskogrudnost i trka za profitom, a ne briga o čovjeku. Mada to tvrdi putem reklama, kapitalizam ne brine o vama i vašoj dobrobiti, samo se pravi, sva briga je lažna. Kapitalizam na vas gleda kao na nekoga koga treba eksploatirati, ili kao na potrošača, uglavnom, nekog tko treba donijeti profit.
Treće, iz toga proizlazi da kapitalizmu nije u interesu ni briga za okoliš i ovaj svijet, jer voditi računa o prirodi, zdravlju i ekološkoj ravnoteži uglavnom nije profitabilno.
Četvrto, neoliberalne priče da se možete obogatiti napornim radom uglavnom su bajke. Još nitko se nije doista obogatio poštenim i napornim radom. Dok kapitalizam upravo potiče, idealizira i ohrabruje pohlepu za materijalnim bogatstvom, uvijek je doista bogata (u odnosu na prosjek društva) samo izrazita manjina. To je zato što su za bogaćenje potrebni jedna "viša" dimenzija okretnosti i posebne sposobnosti; potrebni su bezobzirnost, beskrupuloznost, okrutnost, nepoštenje i spremnost na zločinački udruživanje. Što je veće bogatstvo, a time društevno-ekonomska moć, to je potrebno više beskrupuloznosti i nepoštenja.
Stoga smo se svi poprilično "preračunali" i povjerovali u zabludu. Šutimo i trpimo jer čuvamo ono što imamo i bojim se da ne bude gore. No, da sažmemo, bez snažnog društvenog pritiska, kapitalizam neće učiniti ništa za opće dobro, ako u tome ne nalazi profit. U demokratskom socijalizmu bi neki živjeli skromnije nego sada, a mnogi bolje. No, živjeli bi solidarno i dostojanstveno. Stoga je demokratski socijalizam mnogo humanija opcija za društvo, a ako njegovo ostvarenje u ovom trenutku (s obzirom na svjetska kretanja) nije realno, trebamo se izboriti za snažnu društvenu regulativu kapitalizma i istinski socijalno obzirnu državu
