Odlomak iz teološkog rada: "Pitanje fundamentalizma u suvremenom kršćanstvu -odnos vjere i slobode" 6. dio
Autor: J.K
Fundamentalističko kršćanstvo i (ekstremna) desnica
Zašto često, čini se sve češće, dolazi do toga da se kršćani identificiraju i pristaju uz desne političke ideje? Naime, kršćanska vjera u svojoj izvornosti poziva na univerzalnu ljubav prema bližnjemu i solidarnost prema žrtvama nasilja. Isto tako, biblijska slika svakog čovjeka kao slike Božje stoji u suprotnosti s desnom ideologijom koju označava pretpostavka fundamentalne nejednakosti među ljudima, što je zajedničko i svim ekstremno desnim pogledima. Kršćanstvo ne može pristajati ni uz desničarski nacionalizam, koji kao jednakopravne ne prihvaća one koji ne dijele većinska etnička i kulturna obilježja, jer kršćanska je vjera u svojoj biti nužno univerzalna i kozmopolitska.
Problem leži u tome što uvjerenje o superiornosti vlastite religije lako usađuje ljudima predrasude, te je moguće postupno i lako preći ka demoniziranju onih koji misle drugačije.
Ova tvrdnja naravno ne vrijedi samo za religijska već i za sva osobna ili kolektivna uvjerenja koja govore da je naše uvjerenje dobro, čak i bolje nego druge alternative. Dakle, određena rigidnost stavova može biti povezana s religijom, no takve ljudske sklonosti prisutne su i izvan religije. Upravo zato i dolazi do simbioze između religije i ekstremne desnice. I fundamentalističko kršćanstvo i takva desnica u određenom trenutku nalaze zajednički interes u „obrani“ tradicionalnih, kulturnih i drugih vrijednosti i denunciranju svih onih koji su drugačiji.
Potpuno suzdržavanje od uvjerenja niti je ljudski moguće, niti je društveno poželjno; a fundamentalizam se pojavljuje i na području politike, a ne samo u religiji. Stoga se pitanje o konstruktivnom odnosu spram divergentnih uvjerenja nameće kao neophodno i to ne samo na u religiji.
Potpuno suzdržavanje od uvjerenja niti je ljudski moguće, niti je društveno poželjno; a fundamentalizam se pojavljuje i na području politike, a ne samo u religiji. Stoga se pitanje o konstruktivnom odnosu spram divergentnih uvjerenja nameće kao neophodno i to ne samo na u religiji.
Snažno uvjerenje o ispravnosti vlastitoga uvjerenja može dovesti do obezvrjeđivanja drugih. To obezvrjeđivanje se može, unatoč općem vrednovanju svih ljudi kao slike Božje, dogoditi i na području kršćanske religije. Pogotovo kad u nekom vidu kršćanstva prevladavaju ekskluzivističke slike spasenja, kad dođe do apsolutizacije prava na istinu. Uvjerenje da je naša vjera jedina istinita, implicira dualizam, koji samo vlastitu formu religioznosti označava kao dobru, a u svima „drugima“ vidi nešto deficitarno.
To drugo i gradualno lošije nasuprot „našemu“, može ubrzo postati i ono suštinski loše, zlo i neprijateljsko. Drugačije konfesije, religije i načini života označavaju se „stranima“ i nespojivima s našim načinom. Ljudi koji to drugačije prakticiraju i vjeruju bivaju isključeni i obezvrijeđeni.
Neprijateljski obrambeni stav vlastitih religioznih načina života i maksima protiv drugih mogu proizvesti i islamofobiju i antisemitizam, kao i netrpeljivost prema homoseksualnim osobama i borbu protiv emancipacije i ravnopravnosti žena.
Podudaranje između rigoroznih kršćana i desničara postaje tim lakše što se rasizam u današnjoj ekstremnoj desnici sve manje biološki utemeljuje, već se „kulturalizira“. Krajnja desnica i u obiteljskim temama, poput pitanja braka, zlostavljanja djece, zaštite života i seksualnog odgoja, nalazi agitacijsko polje, te s njim ofenzivno nasrće na kršćane.
Paralele između načina mišljenja fundamentalizma i desnog ekstremizma, nalaze se u protkanosti takvog vjerskog izričaja nepovjerljivim i neprijateljskim držanjem, te suženim shvaćanjem koje svoju vlastitu usku perspektivu mijenja s Božjom voljom (teološki totalitarizam).
Sprega kršćanskog fundamentalizma i krajnje desnice se javno manifestira na brojne načine. Tako se primjerice one koji misle drugačije misle, ne kritizira se samo zbog njihovih uvjerenja i odluka, već se djeluje protiv njih kao osoba (diskreditiranje i ismijavanje). Katkad se polemizira protiv milosrđa i naglašavanja Božje ljubavi prema ljudima, osuđujući ih kao „herezu univerzalizma“ (ili New Age). Tu su nadalje prisutna i razna apokaliptična gledišta, osuđivanje i prijetnje Božjom kaznom upućene „grešnicima“ neistomišljenicima, te vjerovanje u različite teorije urote.
No nijedan čovjek per se nije imun na iskušenje pojednostavljenja kompleksne, nepregledne, te zbog toga teške životne stvarnosti. Ova tendencija pojednostavljivanja, ukidanja višeznačnosti, pripada našoj temeljnoj strategiji preživljavanja, te je stoga ambivalentna i ne zahtijeva „istrebljivanje“ već kultiviranje i zdrav odnos kroz balansirajuće protuvrednote. Stoga treba raspravljati o općeljudskim težnjama koje ljude i bez rigidnih religioznih stavova mogu zaraziti totalitarnim iskušenjima.
Za konzervativne kršćane, a i sve druge, postavlja se zadatak da postave jasna ograničenja i granice: gdje se i čime njihov konzervativizam unutar demokratskog spektra mišljenja razlikuje od ekstremno desnih pozicija? Za sve demokrate vrijedi isto pitanje: što učiniti i uvažiti da se jasni vrijednosni sustav ne izjednači s mizantropskim stavovima prema onima koji misle drugačije?
Zadaća teologije je da vrednuje promjene koje odvijaju u suvremenom društvu, te ih približi konzervativnim vjernicima. Valja raditi na tome da se sadašnjost u svoj njezinoj ambivalentnosti razumije kao prostor osluškivanja i susreta s Bogom, umjesto da se društvene promjene jednostrano osuđuju kao dekadencije.
Važno je da nas uvjerenost u ispravnost i nosivost vlastitog puta, ne odvede do neprijateljstva prema onima koji misle drugačije. Da bismo to mogli nužna nam je sposobnost prihvaćanja uvjetovanosti, dvojbenosti, dvoznačnosti, paradoksa i napetosti ovoga života i vlastitog duhovnog puta. Pri tome je nužna i sposobnost autorelativizacije i izdržavanja svega navedenog, te konstruktivnog rješavanja konflikata.
Uz to, potrebna je i sposobnost i nastojanje da se prihvati i emocionalno izdrži nedohvatljivost Boga, koji nam uvijek i najvećim dijelom ostaje skriven i neshvatljiv. Tu je i potreba za prihvaćanjem unutarnje slobode, hrvanja s Bogom, sumnje, pa čak i distance, te shvaćanja svega ovoga kao vlastitog života vjere.
Potrebna nam je teologija neraspolaganja Bogom, kao i viđenje obraćenja koje vrednuje propitivanje i traženje ljudi na duhovnom putu – i to onako kako se i sama Crkva razumijeva kao Božji narod na putu traženja i propitivanja.[1]Prostor slobode
Objektivizacija, kognitivno mišljenje i apsoluti teško da sami mogu dovesti do duhovnog ispunjenja. Po uzoru na kršćansku mističnu duhovnu tradiciju, ne treba odbacivati povijesne teološke spoznaje i dogme, no istodobno imajući na umu da je Bog istovremeno daleko iznad njih, nama neshvatljiv i nespoznatljiv, našim ograničenim zamislima i riječima neopisiv. Boga možemo susresti samo u Njegovom božanskom djelovanju, i to ne kao neku realnost izvan nas, već prvenstveno duboko u nutrini, subjektivno, iskustveno i intuitivno. Kvalitetno izgrađen razbor valja prihvatiti kao kritički aparat rezultata iskustva, korektiv i polazište za duhovno iskustvo nečega što je u svojoj biti iznad razuma.
Bibliju shvaćamo vrlo ozbiljno. Vjerujemo da je Biblija je po svojoj naravi Bogom nadahnuta i sveta. Isto tako vjerujemo da nas Biblija zapravo poziva na preuzimanje osobne odgovornosti za vlastitu vjeru. Bibliju valja (svakodnevno) čitati, ali bez očekivanja da tekst spriječi ili nadomjesti osobno razmišljanje. Nadahnuti biblijski tekst ne smije biti suprotstavljen osobnoj slobodi čitatelja, već upravo na nju računa. Bog se ne sudara s ljudskom slobodom i ne treba robove, već stvara prostor u kojem sloboda može postojati i ljude poziva u tu slobodu odgovornosti i odlučivanja. Bog uživa u prijateljstvu i slobodi, a ne robovlasništvu.[2] (Ivan 15, 15)
Augustin je mnogo razmatrao pitanje ljudske slobode. To ga je dovelo do razlikovanja slobodne volje (liberum arbitrium) i slobode (libertas). Slobodna volja nužni je uvjet za slobodu. Slobodni smo kada možemo odlučivati bez vanjskih, i pogotovo unutarnjih ograničenja koja utječu na volju. Bog je onaj koji je u svojoj milosti spreman čovjeka osloboditi iznutra. Tako čovjek unatoč palosti naravi može biti istinski slobodan. Prema Augustinu, imati doista slobodan izbor poistovjećuje se s ljubiti, činiti dobro i pravednost. Perihoreza[3]unutar Trojstva koja štiti i njeguje nesvodljivost drugoga za nas je primjer zajedništva u ljubavi koje poštuje slobodu različitih.[4]
Bog, unatoč svojoj suverenosti i providnosti, na paradoksalan način otvara prostor za čovjekov slobodni odaziv, ostvarenje i djelovanje. Čovjek treba biti slobodan iako ljudska sloboda ne može biti veća i iznad Božje slobode. Na isti način, Bog unatoč činjenici da smo stvoreni na Božju sliku, da ima plan za naš život, te potrebujemo Njegovu milost i pomoć, na paradoksalan način ostavlja prostor da u slobodi i odgovornosti tu sličnost i ostvarimo (Njemu na priliku).
Prema Knjizi Postanka, stvorivši svijet Bog sedmoga dana odmara, te poziva i ljude i sve stvoreno da uz Njega počinu. Bog je svijet stvorio u slobodnom stvaralačkom činu. Ljudsko biće stvoreno je na Božju sliku iz ljubavi, također kao istinski slobodno, a svrha ljudskog života je stupiti u osobno prijateljstvo s Njim. Nemoguće je zamisliti ljubav, Božju bit i smisao ljudskog života bez slobode. Iz tog razloga, Bog je omogućio istinsku drugost stvaranja i stvorenja u odnosu na sebe. Ograničio je samog sebe slobodno i radosno, upravo kako bi napravi prostor za prijateljstvo, pozivajući i nas da ograničimo sebe slobodno i radosno, te uđemo u prijateljstvo s Njim.[5]
Umjesto zaključka
U svome sadašnjem stanju, protestantizam je suočen s mnogostrukim zadaćama. Već odavno mu se nameće pitanje vlastitog jedinstva. U tu svrhu se objavljuju razne deklaracije, utvrđuju zajednička temeljna načela, oblikuju razna ispovijedanja vjere i morala, dogmatske smjernice itd. No protestanti ne trebaju zaboraviti da je reformacija od svojih početaka dogmatski mnogostruka, da se vjera i pobožnost ne mogu poistovjetiti s doktrinom, da intelektualno ne znači samo po sebi i etičko, da sama misao ne znači i život, te da Pismo nije Duh.
Povijest je praktično pokazala da je protestantski pluralizam plodan. Protestantizam je (za razliku od rimokatoličanstva kao religije hijerarhije) bio i ostao primarno laička religija. Stoga ne bi valjalo da protestantizam u brizi za jedinstvom zaboravi na vrijednost slobode i različitih ljudskih ostvarenja. Jer, gdje god se poštuju velike tvrdnje reformacije tu zacijelo ima i protestantizma. A jedinstvo Crkve ostvaruje se po Isusu Kristu i u to jedinstvo treba vjerovati.
Kršćanski život, iako ima jedinstvenu inspiraciju, može imati mnogostruka ostvarenja; skrb za unutarnji život (pijetizam), brigu za svjedočenje u svijetu (evangelikalizam, aktivizam), skrb o društvu i čovjeku (humanizam), te brigu za čistoću ljudskog izražavanja vjerskih istina (dogmatizam). Stoga ekskluzivizam kod bilo koje od ovih usredotočenosti, nije ni dobar, ni poželjan, ni evanđeoski.[6]
Autor ovog Rada je sklon i cijeni značaj onoga što se naziva „reformiranim katoličanstvom“ – vjerskom i doktrinarnom baštinom rane i nepodijeljene Crkve, sadržanom u ekumenskim Vjerovanjima, liturgiji i patrističkim spisima. No istovremeno uviđa probleme protestantske skolastike i ne pristaje uz novovjeki vjerski fundamentalizam. Važno je također održavati i osjetljivu ravnotežu između čuvanja katoličke vjere s jedne, te slobode mišljenja i osobnog odnosa spram transcendentnog s druge strane. Čovjekova sloboda razmišljanja i izražavanja ne smije automatski biti doživljavana kao „hereza“ i prijetnja. Racionalni sadržaj je bitan i neodvojiv od vjere. No treba voditi računa i o tome da se duhovnost i vjera zasnivaju prije svega na osobnom doživljaju, iskustvu i intuiciji.
Valja nam biti spremnima preuzeti odgovornost za bolje društvo i društvenu pravednost. To nije nešto što moramo učiniti. Nitko nam ne može nametnuti teret „poboljšavanja“ svijeta. No to je nešto što možemo učiniti. Možemo slobodno odlučiti preuzeti tu odgovornost i činiti što možemo kako bismo pomogli, a i ne moramo. No to je jedina odluka koja daje smisao životu. U protivnom možemo upropastiti vlastiti život. Ljudska sloboda nije mnoštvo ravnodušnih mogućnosti, već funkcionira jedino u ljubavi i kroz ljubav. Ništa ne može zamijeniti gestu slobodne ljubavi koja spašava nas i koja može spasiti svijet. Pri tome nije riječ o kontroli i upravljanju, već o vjerovanju i obvezivanju na ono što vjerujemo.[7]
Pouka reformacije jest da se za prostor slobode treba i izboriti, usprkos opasnosti od represije. Oni koji su doživjeli iskustvo Boga i oslobođenja doista bi trebali biti ljubitelji i promicatelji slobode u njezinim najrazličitijim oblicima.______________________________
[1] Vidi: Sonja Angelika Strube Religioznost i desni ekstremizam? Neočekivane mogućnosti povezivanja http://www.prometej.ba/clanak/prijevodi/religioznost-i-desni-ekstremizam-neocekivane-mogucnosti-povezivanja-2358, (Pristup: 29. 10. 2017.)
[2] Usporedi: Teresa Forcades Vjera i sloboda (Ex libris, Rijeka, 2017.), 17.
[2] Usporedi: Teresa Forcades Vjera i sloboda (Ex libris, Rijeka, 2017.), 17.
[3] Grč. peri: okolo; coreo: napraviti mjesta
[4] Usporedi: Ibid. 23-25.; A. E. McGrath Uvod u kršćansku teologiju 54-55.
[5] Usporedi: Teresa Forcades Vjera i sloboda 19.23-24.
[6] J. Boisset Protestantizam drugo dopunjeno izdanje 141-142.147.
[7] Usporedi: Ibid. 8
