Trgovinski rat predvođen Sjedinjenim Državama, a ne socijalizam, rastrgava Venezuelu
Amerikanci su kroz desetljeća hladnoratovske propagande obučeni da potraže bilo kakvu potvrdu da "socijalizam znači siromaštvo". Ali u slučaju Venezuele i drugih država koje nisu vođene slobodnim tržištem, taj kliše jednostavno ne zvuči istinito.
 |
| Pro-vladin aktivist nosi majicu sa slikom pokojnog predsjednika Venezuele Hugou Chaveza dok čeka rezultate parlamentarnih izbora 2015. |
Piše: Caleb T. Maupin
Na političku i ekonomsku krizu s kojom se Venezuela suočava neprestano se ukazuje kao dokaz nadmoći slobodnog tržišta.
Slike i portreti Venezuelanaca koji se bore na ulicama zbog visokih troškova hrane, praznih trgovina, nestašica lijekova i preplavljenosti smećem su na naslovnicama, a izvještavanje ukazuje na socijalizam kao uzrok.
'Chicago Tribune' objavio je članak s komentarom pod naslovom: "Socijalistička revolucija može uništiti gotovo svaku zemlju". Naslov na 'Reason's Hit and Run' blogu objavljuje: "Venezuelanski socijalizam je i dalje kompletna katastrofa". Američko izdanje tjednika 'The Week' kaže: "Autoritativni socijalizam izazvao je kolaps u Venezueli".
Doista, glavni mediji u posjedu korporacija savjetuju Amerikancima da gledaju inflaciju i redove za hranu u Venezueli a zatim sami sebi ponavljaju klišeje koje su čuli u osnovnoj školi o tome kako "komunizam jednostavno ne funkcionira".
U stvarnosti, milijuni Venezuelanaca vidjeli su da se životni uvjeti znatno poboljšavaju kroz Bolivarski proces. Problemi koji ugrožavaju venezuelansku ekonomiju nisu zbog nekih inherentnih grešaka u socijalizmu, već zbog umjetno niskih cijena nafte i sabotaža od strane snaga neprijateljskih spram revolucije.
Počevši od 2014. godine, Kraljevina Saudijska Arabija preplavila je tržište jeftinom naftom. To nije bila puka poslovna odluka, već proračunati potez koji je usklađen s američkim i izraelskim ciljevima vanjske politike. Unatoč, ne samo gubitku novca, nego i padu duboko u dug, saudijska monarhija nastavlja povećavati svoju proizvodnju nafte. To je rezultiralo padom cijene nafte od 110 dolara po barelu na 28 dolara u prvim mjesecima ove godine (op. prev. 2016.). Cilj je oslabiti one protivnike Wall Streeta, Londona i Tel Aviva čija su gospodarstva usredotočena na izvoz nafte i prirodnog plina.
A Venezuela je jedna od tih zemalja. Saudijska nastojanja na smanjenju cijena nafte drastično su smanjila državni proračun Venezuele i dovela do ogromnih posljedica za venecuelansko gospodarstvo.
Istovremeno, privatna poduzeća za preradu i uvoz hrane pokrenula su koordiniranu kampanju sabotaže. To, zajedno sa slabljenjem vitalno važnog državnog sektora gospodarstva, rezultiralo je inflacijom i manjkom hrane. Umjetno niske cijene nafte ostavile su venezuelansku državu bez gotovine, izazivajući krizu u financiranju socijalnih programa koji su bili ključni za jačanje Ujedinjene socijalističke stranke.
Korupcija je veliki problem u Venezueli i mnogim zemljama trećeg svijeta. To je bilo točno prije Bolivarskog procesa, kao i nakon što je Hugo Chavez pokrenuo masovne gospodarske reforme. U situacijama krajnjeg siromaštva, ljudi uče kako se brinuti jedni za druge. Očekuje se da će ljudi koji rade u državnoj službi iskoristiti svoju poziciju kako bi se pobrinuli za svoje prijatelje i obitelj. Korupcija je veliki problem u bilo kojem sustavu, ali je mnogo lakše podnijeti je u uvjetima većeg obilja. Problem je uvećan u Venezueli zbog pada državnih prihoda uslijed niskih cijena nafte i sabotaže od strane uvoznika hrane.
Slike i portreti Venezuelanaca koji se bore na ulicama zbog visokih troškova hrane, praznih trgovina, nestašica lijekova i preplavljenosti smećem su na naslovnicama, a izvještavanje ukazuje na socijalizam kao uzrok.
'Chicago Tribune' objavio je članak s komentarom pod naslovom: "Socijalistička revolucija može uništiti gotovo svaku zemlju". Naslov na 'Reason's Hit and Run' blogu objavljuje: "Venezuelanski socijalizam je i dalje kompletna katastrofa". Američko izdanje tjednika 'The Week' kaže: "Autoritativni socijalizam izazvao je kolaps u Venezueli".
Doista, glavni mediji u posjedu korporacija savjetuju Amerikancima da gledaju inflaciju i redove za hranu u Venezueli a zatim sami sebi ponavljaju klišeje koje su čuli u osnovnoj školi o tome kako "komunizam jednostavno ne funkcionira".
U stvarnosti, milijuni Venezuelanaca vidjeli su da se životni uvjeti znatno poboljšavaju kroz Bolivarski proces. Problemi koji ugrožavaju venezuelansku ekonomiju nisu zbog nekih inherentnih grešaka u socijalizmu, već zbog umjetno niskih cijena nafte i sabotaža od strane snaga neprijateljskih spram revolucije.
Počevši od 2014. godine, Kraljevina Saudijska Arabija preplavila je tržište jeftinom naftom. To nije bila puka poslovna odluka, već proračunati potez koji je usklađen s američkim i izraelskim ciljevima vanjske politike. Unatoč, ne samo gubitku novca, nego i padu duboko u dug, saudijska monarhija nastavlja povećavati svoju proizvodnju nafte. To je rezultiralo padom cijene nafte od 110 dolara po barelu na 28 dolara u prvim mjesecima ove godine (op. prev. 2016.). Cilj je oslabiti one protivnike Wall Streeta, Londona i Tel Aviva čija su gospodarstva usredotočena na izvoz nafte i prirodnog plina.
A Venezuela je jedna od tih zemalja. Saudijska nastojanja na smanjenju cijena nafte drastično su smanjila državni proračun Venezuele i dovela do ogromnih posljedica za venecuelansko gospodarstvo.
Istovremeno, privatna poduzeća za preradu i uvoz hrane pokrenula su koordiniranu kampanju sabotaže. To, zajedno sa slabljenjem vitalno važnog državnog sektora gospodarstva, rezultiralo je inflacijom i manjkom hrane. Umjetno niske cijene nafte ostavile su venezuelansku državu bez gotovine, izazivajući krizu u financiranju socijalnih programa koji su bili ključni za jačanje Ujedinjene socijalističke stranke.
Korupcija je veliki problem u Venezueli i mnogim zemljama trećeg svijeta. To je bilo točno prije Bolivarskog procesa, kao i nakon što je Hugo Chavez pokrenuo masovne gospodarske reforme. U situacijama krajnjeg siromaštva, ljudi uče kako se brinuti jedni za druge. Očekuje se da će ljudi koji rade u državnoj službi iskoristiti svoju poziciju kako bi se pobrinuli za svoje prijatelje i obitelj. Korupcija je veliki problem u bilo kojem sustavu, ali je mnogo lakše podnijeti je u uvjetima većeg obilja. Problem je uvećan u Venezueli zbog pada državnih prihoda uslijed niskih cijena nafte i sabotaže od strane uvoznika hrane.
Bolivarsko iskustvo u Venezueli
Amerikanci su kroz desetljeća hladnoratovske propagande obučavani da potraže bilo kakvu potvrdu da "socijalizam znači siromaštvo". Brzoplet i pojednostavljen portret problema s kojima se trenutno suočava Venezuela, povezano s činjenicom da se predsjednik Nicolas Maduro opisuje kao marksist, im zasigurno može dati takvu potvrdu. Međutim, stvarna, nesporna povijest socijalističke izgradnje širom svijeta, uključujući posljednja desetljeća u Venezueli, govori potpuno drugačiju priču.
Hugo Chavez izabran je za predsjednika Venezuele 1999. godine. Njegov je izbor bio viđen kao referendum o ekstremnim politikama slobodnog tržišta koje su u Venezueli bile na snazi tijekom 90-ih godina. U prosincu, kad sam prolazio kroz susjedstvo središnjeg Caracasa, Venezuelanci su o tim vremenima govorili s užasom.
Venezuelanci su mi rekli kako je privatizacija, određena od Međunarodnog monetarnog fonda, život u Venezueli tijekom devedesetih godina učinila gotovo neizdrživim. Smeće nije sakupljano. Struje nije bilo tjednima. Haido Ortega, član lokalnog vladajućeg tijela u Venezueli, izjavio je: "Pod prethodnim Vladama morali smo zapaliti gume i krenuti u štrajk samo kako bi dobili struju, ulice bile popravljene ili dobili bilo kakva ulaganja".
Chavez je preuzeo dužnost na platformi koja zagovara put između kapitalizma i socijalizma. Restrukturirao je naftnu tvrtku u vlasništvu države kako bi dobit išla Venezuelanskoj državi, a ne u džepove korporacija s Wall Streeta. S dobitkom od izvoza nafte, Chavez je financirao ogroman aparat društvenih programa.
Nakon što je 2002. izbjegao pokušaj državnog udara, Chavez je najavio cilj prema kojem će u Venezuelu dovesti "socijalizam 21. stoljeća". Chavez je citirao Marxa i Lenjina na brojnim TV postajama u zemlji i mobilizirao zemlju oko cilja stvaranja prosperitetnog ne-kapitalističkog društva.
Godine 1998. Venezuela je imala samo 12 javnih sveučilišta, danas ima 32. Kubanski liječnici su dovedeni u Venezuelu kako bi pružali besplatnu zdravstvenu zaštitu u socijalnim klinikama. Vlada osigurava plin za kuhanje i grijanje onima s niskim primanjima, a pokrenula je kampanju za opismenjavanje neobrazovanih odraslih osoba.
Hugo Chavez izabran je za predsjednika Venezuele 1999. godine. Njegov je izbor bio viđen kao referendum o ekstremnim politikama slobodnog tržišta koje su u Venezueli bile na snazi tijekom 90-ih godina. U prosincu, kad sam prolazio kroz susjedstvo središnjeg Caracasa, Venezuelanci su o tim vremenima govorili s užasom.
Venezuelanci su mi rekli kako je privatizacija, određena od Međunarodnog monetarnog fonda, život u Venezueli tijekom devedesetih godina učinila gotovo neizdrživim. Smeće nije sakupljano. Struje nije bilo tjednima. Haido Ortega, član lokalnog vladajućeg tijela u Venezueli, izjavio je: "Pod prethodnim Vladama morali smo zapaliti gume i krenuti u štrajk samo kako bi dobili struju, ulice bile popravljene ili dobili bilo kakva ulaganja".
Chavez je preuzeo dužnost na platformi koja zagovara put između kapitalizma i socijalizma. Restrukturirao je naftnu tvrtku u vlasništvu države kako bi dobit išla Venezuelanskoj državi, a ne u džepove korporacija s Wall Streeta. S dobitkom od izvoza nafte, Chavez je financirao ogroman aparat društvenih programa.
Nakon što je 2002. izbjegao pokušaj državnog udara, Chavez je najavio cilj prema kojem će u Venezuelu dovesti "socijalizam 21. stoljeća". Chavez je citirao Marxa i Lenjina na brojnim TV postajama u zemlji i mobilizirao zemlju oko cilja stvaranja prosperitetnog ne-kapitalističkog društva.
Godine 1998. Venezuela je imala samo 12 javnih sveučilišta, danas ima 32. Kubanski liječnici su dovedeni u Venezuelu kako bi pružali besplatnu zdravstvenu zaštitu u socijalnim klinikama. Vlada osigurava plin za kuhanje i grijanje onima s niskim primanjima, a pokrenula je kampanju za opismenjavanje neobrazovanih odraslih osoba.
Tijekom administracije Georgea W. Busha, cijene nafte bile su najviše što su ikada bile. Uništavanje Iraka, sankcije prema Iranu i Rusiji, štrajkovi i previranja u Nigeriji – svi ti događaji doveli su do nedostatka nafte na međunarodnim tržištima, što je dovelo do povećanja cijena.
Veliki prihodi od nafte omogućili su Chavezu i Ujedinjenoj socijalističkoj stranci da milijune Venezuelaca izvuče iz siromaštva. U razdoblju od 1995. do 2009. siromaštvo i nezaposlenost u Venezueli su prepolovljeni.
Nakon Chavezove smrti, Nicolas Maduro nastavio je bolivarski program. "Stambene misije" izgrađene su diljem zemlje, pružajući obiteljima s niskim prihodima prostor za život. Venezuelska vlada izvještava da je do kraja 2015. godine izgrađeno preko milijun modernih stambenih zgrada.
Problemi s kojima se Venezuela danas suočava započeli su 2014. godine. Rastuća proizvodnja povezana sa Saudijskom Arabijom preplavila je tržište jeftinom naftom. Rezultat: ogromni pad cijena. Unatoč suočavanju s domaćom fiskalnom krizom, Saudijska Arabija nastavila je povećavati svoju proizvodnju nafte. Dok su se pregovori među zemljama OPEC-a odvijali u nadi da će cijene biti podignute, cijena nafte i dalje je bila niska (op. prev.izvorno objavljeno u lipnju 2016.).
Nakon Chavezove smrti, Nicolas Maduro nastavio je bolivarski program. "Stambene misije" izgrađene su diljem zemlje, pružajući obiteljima s niskim prihodima prostor za život. Venezuelska vlada izvještava da je do kraja 2015. godine izgrađeno preko milijun modernih stambenih zgrada.
Problemi s kojima se Venezuela danas suočava započeli su 2014. godine. Rastuća proizvodnja povezana sa Saudijskom Arabijom preplavila je tržište jeftinom naftom. Rezultat: ogromni pad cijena. Unatoč suočavanju s domaćom fiskalnom krizom, Saudijska Arabija nastavila je povećavati svoju proizvodnju nafte. Dok su se pregovori među zemljama OPEC-a odvijali u nadi da će cijene biti podignute, cijena nafte i dalje je bila niska (op. prev.izvorno objavljeno u lipnju 2016.).
 |
| Demonstratori se okupljaju na Trgu Bolivar u Caracasu kako bi pokazali svoju potporu predsjedniku Venezuele Nicolasu Maduru. |
Iako američki mediji tvrde da su niske cijene nafte samo prirodni ciklus djelovanja tržišta, takvo stanje prilično je pogodno za američku vanjsku politiku. Rusija, Venezuela, Ekvador i Islamska Republika Iran svi imaju gospodarstvo usredotočeno na državna naftna poduzeća i izvoz nafte, a svaka od tih zemalja je iskusila "oštricu" niskih cijena nafte.
Lijevo orijentirana predsjednica Brazila, Dilma Rousseff, odbačena je zbog skandala oko Petrobrasa, državne naftne tvrtke koja doživljava gospodarske probleme zbog pada cijene nafte. Iako je većina brazilske nafte za domaću potrošnju, otkriveno je da su oni koji su ju diskreditirali bili koordinirani s CIA-om i drugim snagama u Washingtonu i Wall Streetu, koristeći ekonomsku posljedicu niskih cijena nafte kako bi srušili brazilsku predsjednicu.
Sin predsjednika Ronalda Reagana tvrdi da je Obama namjerno smanjivao cijene nafte, ne samo da bi oslabio venezuelansko gospodarstvo, već i da bi se suprotstavio utjecaju Rusije i Irana. Pišući za Townhall 2014. godine, Michael Reagan hvalio se da je njegov otac učinio isto da bi naštetio Sovjetskom Savezu tijekom 1980-ih:
"Budući da je prodaja nafte bila izvor bogatstva Kremlja, moj otac je pridobio Saudijce da poplave tržište s jeftinim naftom. Niska cijena nafte dovela je do devalvacije rublja, uzrokujući da SSSR bankrotira, što je dovelo do perestrojke, Mihaila Gorbačova i propasti Sovjetskog imperija. "
Povijest socijalističke izgradnje
Prije revolucije 1917. godine, Rusija je bila primitivna agrarna zemlja. Do 1936. godine, nakon završetka petogodišnjeg plana, postala je svjetska industrijska sila, nadmašivši svaku drugu zemlju na svijetu u pogledu proizvodnje čelika i traktora. Neplodna sovjetska sela bila su rasvijetljena električnom rasvjetom. Djeca nepismenih seljaka diljem Sovjetskog Saveza odrastala su kao znanstvenici i inženjeri koji su prvi osvojili svemirski prostor. Planirano gospodarstvo Sovjetskog Saveza drastično je poboljšalo životni standard milijuna ljudi, dovodeći im tekuću vodu, moderno stanovanje, zajamčeno zapošljavanje i besplatno obrazovanje.
Nema kontradikcije između središnjeg planiranja i gospodarskog rasta. Godine 1949. Kina nije imala industriju čelika. Danas je više od polovice svjetskih čelika proizvedeno u kineskoj industriji čelika pod kontrolom države.
Kuba je dokinula nepismenost, a Kubanci uživaju u jednom od najviših očekivanih trajanja životnog vijeka u Latinskoj Americi.
Kada su marksističko-lenjinističke vlade Istočne Europe srušene početkom 1990-ih, ekonomisti poput Jeffreyja Sachsa sa Sveučilišta Columbia, koji se mogu računati među "istinske vjernike" kapitalizma, predvidjeli su brz gospodarski rast. Od 1990-ih, uvjeti u onome što je George W. Bush nazvao "Novom Europom" postali su daleko gori nego u socijalizmu. Očekivano trajanje života je smanjeno, a smrtnost dojenčadi porasla. Trgovci ljudima i drogom uspostavili su trgovinu. U beskrajnim anketama, ljudi istočne Europe ponavljaju kako je život bio bolji prije poraza komunizma.
Oporavak Rusije od katastrofe 1990-ih došao je s preusmjeravanjem gospodarstva na javnu kontrolu svojih izvora nafte i prirodnog plina - slično Venezueli. Putinova Vlada također je poduzela represivne mjere prema malom broju "oligarha" koji su se obogatili nakon smrti Sovjetskog Saveza. Nakon što je ponovno uspostavljena snažna državna kontrola nad gospodarstvom, ruski bruto domaći proizvod povećao se za 70 posto tijekom prvih osam godina Putinove vladavine. Od 2000. do 2008. siromaštvo je smanjeno na pola, a dohodak se udvostručio."
Neoliberalni kapitalizam nije uspio
Samo zato što su te činjenice jednostavno nedostupne u američkim medijima i njihovim raspravama o socijalizmu i kapitalizmu, vjeruje su u tu iskrivljenu priču o trenutnim teškoćama Venezuele.
Kad se raspravlja o zaslugama kapitalizma i socijalizma, američki mediji obično ograničavaju razgovor ukazujući na to da socijalističke zemlje u trećem svijetu imaju niži životni standard od Sjedinjenih Država, zemlje koja je naširoko identificirana kapitalizmom. Bez ikakvog konteksta ili poštene usporedbe, to samo bi trebalo dokazati inherentnu superiornost kapitalizma u američkom stilu.
Ako je vrsta neoliberalne "slobodne trgovine" koju zagovaraju američke korporacije rješenje globalnog siromaštva, Meksiko, zemlja koja je davno prošla kroz Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, bio bi sjajan primjer razvoja, a ne nereda narko kartela i siromaštva. Isto se može reći i za zemlje bogate naftom kao što je Nigerija, gdje je izvoz masivan, ali stanovništvo ostaje u užasnim uvjetima.
Vlade Bangladeša, Hondurasa, Gvatemale, Indonezije i Filipina učinile su sve što mogu kako bi deregulirale tržište i učinile se pristupačnima za zapadna "ulaganja". Unatoč obećanjima neoliberalnih teoretičara, njihovo stanovništvo nije doživjelo da im se životi bitno poboljšavaju.
Ako tržišno orijentirano gospodarstvu SAD-a usporedimo, ne sa zemljama na globalnom jugu koje se pokušavaju razviti planiranom ekonomijom, već s drugim zapadnim zemljama s više socijaldemokratskim vladama, inferiornost "slobodnog tržišta" također može biti otkrivena.
SAD su ocijenjene kao 43 u svijetu u smislu očekivanog trajanja života, prema CIA World Factbooku. Ljudi žive duže u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Švedskoj, Australiji, Italiji, Islandu - u osnovi, u gotovo svakoj drugoj zapadnoj zemlji. Statistika o stopi smrtnosti dojenčadi kaže otprilike istu stvar. Nacionalne službe zdravstvene zaštite, uz veću sigurnost zaposlenja i ekonomske zaštite, čine populaciju mnogo zdravijom.
Čak i nakon što se u Europskim socijaldemokratskim državama blagostanja približavaju američkom ekonomskom modelu "mjera štednje", SAD još uvijek zaostaju za njima u smislu temeljnog društvenog zdravlja. Zapadnoeuropske zemlje s moćnim sindikatima, snažnim socijalističkim i radničkim strankama, a manje rigoroznim kaznenim pravosuđem tendiraju ka zdravijem društvu.
Američka percepcija da socijalizam ili vladina intervencija automatski stvaraju siromaštvo, dok je "laissez faire" pristup oslobađa neograničen prosperitet, jednostavno je netočna. Unatoč trenutnim teškoćama, ova se stvarnost odražava u posljednja dva desetljeća povijesti Venezuele.
Protestni glasovi, a ne glasovi za kapitalizam
Umjetno niske cijene nafte ostavile su venezuelansku državu bez gotovine, izazivajući krizu u financiranju socijalnih programa koji su bili ključni za jačanje Ujedinjene socijalističke stranke.
Neobično je da glavni mediji krive "socijalizam" zbog problema s hranom u Venezueli, kada distributeri hrane ostaju u rukama privatnih korporacija. Kako je venezuelanski politički analitičar Jesus Silva nedavno rekao: "Većinu hrane u Venezueli uvoze privatne tvrtke, da bi to činile traže dolare koje Vlada subvencionira od prodaje nafte; oni rijetko bilo što proizvode ili ulažu svoj novac."
Prema Silvi, ekonomske sankcije nametnute Venezueli od strane SAD-a, pored naftne krize, otežale su venezuelanskoj Vladi da privatnim tvrtkama za uvoz hrane plaća u američkim dolarima. Kao odgovor, prehrambene tvrtke "provode opću sabotažu".
"Venezuelansko gospodarstvo ovisi o prodaji nafte. Sada kad padaju cijene nafte, izazov je uspostaviti druge izvore dohotka " - objasnio je. "U međuvremenu, opozicija dobiva izbornu podršku zbog trenutne gospodarske krize".
Kada su Ujedinjena socijalistička stranka i njezin usklađeni Domoljubni savez izgubili kontrolu nad parlamentom u prosincu, mnogi su predvidjeli neposredan pad Bolivarske vlade. Međutim, prošli su mjeseci, a to se očito nije dogodilo.
Dok je glasna većina glasovala "a voto castigo" ("kazneni glas") u prosincu, kažnjavajući vladu zbog lošeg upravljanja krizom, Madurova administracija ima čvrstu jezgru socijalističkih aktivista koji ostaju vjerni Bolivarskom projektu. Širom Venezuele uspostavljene su zajednice. Ljevičarski aktivisti žive zajedno i rade u zadrugama. Mnogi od njih su naoružani i organizirani u "Bolivarskim milicijama" kako bi obranili revoluciju.
Čak i neki od najglasnijih kritičara venezuelanske Vlade priznaju da je uvelike poboljšala situaciju u zemlji, unatoč trenutnim teškoćama.
U prosincu sam razgovarao s Glenom Martinezom, radijskim voditeljem u Caracasu koji je glasovao za oporbu. Odbacio je pomisao da će slobodni tržišni kapitalizam ikad vratiti u Venezuelu. Kao što je objasnio, većina ljudi koji su glasovali protiv Ujedinjene socijalističke stranke - uključujući i njega - bili su frustrirani načinom na koji se rješava sadašnja kriza, ali ne žele povratak neoliberalnom ekonomskom modelu prije 1999. godine.
Kazao je kako gospodarske reforme uspostavljene tijekom Chavezove administracije nikada neće biti preokrenute. "Nismo isti ljudi koje smo bili prije 1999." - inzistirao je Martinez.
Ujedinjena socijalistička stranka trenutačno se bavi masovnom reorijentacijom, nadajući se da će izoštriti svoj odgovor na ekonomsku sabotažu i ojačati socijalistički smjer revolucije. Također se govori o masovnoj reformi u načinu na koji Vlada djeluje kako bi spriječila ekstremne primjere korupcije i lošeg upravljanja koji uzrokuju frustracije među stanovništvom.
Klima se intenzivira nizom nedavnih političkih atentata. Napetosti nastavljaju postojati na granici Venezuele Kolumbijom, čija Vlada je u savezništvu s SAD. Čvrsta baza socijalističkih aktivista neće dopustiti da revolucija bude preokrenuta, a napetosti i dalje rastu. Glavna zadaća Madura i Ujedinjene socijalističke stranke jest održati Venezuela zajedno i ne dopustiti da stanje u zemlji eskalira do građanskog rata.
Umjetno niske cijene nafte ostavile su venezuelansku državu bez gotovine, izazivajući krizu u financiranju socijalnih programa koji su bili ključni za jačanje Ujedinjene socijalističke stranke.
Neobično je da glavni mediji krive "socijalizam" zbog problema s hranom u Venezueli, kada distributeri hrane ostaju u rukama privatnih korporacija. Kako je venezuelanski politički analitičar Jesus Silva nedavno rekao: "Većinu hrane u Venezueli uvoze privatne tvrtke, da bi to činile traže dolare koje Vlada subvencionira od prodaje nafte; oni rijetko bilo što proizvode ili ulažu svoj novac."
Prema Silvi, ekonomske sankcije nametnute Venezueli od strane SAD-a, pored naftne krize, otežale su venezuelanskoj Vladi da privatnim tvrtkama za uvoz hrane plaća u američkim dolarima. Kao odgovor, prehrambene tvrtke "provode opću sabotažu".
"Venezuelansko gospodarstvo ovisi o prodaji nafte. Sada kad padaju cijene nafte, izazov je uspostaviti druge izvore dohotka " - objasnio je. "U međuvremenu, opozicija dobiva izbornu podršku zbog trenutne gospodarske krize".
Kada su Ujedinjena socijalistička stranka i njezin usklađeni Domoljubni savez izgubili kontrolu nad parlamentom u prosincu, mnogi su predvidjeli neposredan pad Bolivarske vlade. Međutim, prošli su mjeseci, a to se očito nije dogodilo.
Dok je glasna većina glasovala "a voto castigo" ("kazneni glas") u prosincu, kažnjavajući vladu zbog lošeg upravljanja krizom, Madurova administracija ima čvrstu jezgru socijalističkih aktivista koji ostaju vjerni Bolivarskom projektu. Širom Venezuele uspostavljene su zajednice. Ljevičarski aktivisti žive zajedno i rade u zadrugama. Mnogi od njih su naoružani i organizirani u "Bolivarskim milicijama" kako bi obranili revoluciju.
Čak i neki od najglasnijih kritičara venezuelanske Vlade priznaju da je uvelike poboljšala situaciju u zemlji, unatoč trenutnim teškoćama.
U prosincu sam razgovarao s Glenom Martinezom, radijskim voditeljem u Caracasu koji je glasovao za oporbu. Odbacio je pomisao da će slobodni tržišni kapitalizam ikad vratiti u Venezuelu. Kao što je objasnio, većina ljudi koji su glasovali protiv Ujedinjene socijalističke stranke - uključujući i njega - bili su frustrirani načinom na koji se rješava sadašnja kriza, ali ne žele povratak neoliberalnom ekonomskom modelu prije 1999. godine.
Kazao je kako gospodarske reforme uspostavljene tijekom Chavezove administracije nikada neće biti preokrenute. "Nismo isti ljudi koje smo bili prije 1999." - inzistirao je Martinez.
Ujedinjena socijalistička stranka trenutačno se bavi masovnom reorijentacijom, nadajući se da će izoštriti svoj odgovor na ekonomsku sabotažu i ojačati socijalistički smjer revolucije. Također se govori o masovnoj reformi u načinu na koji Vlada djeluje kako bi spriječila ekstremne primjere korupcije i lošeg upravljanja koji uzrokuju frustracije među stanovništvom.
Klima se intenzivira nizom nedavnih političkih atentata. Napetosti nastavljaju postojati na granici Venezuele Kolumbijom, čija Vlada je u savezništvu s SAD. Čvrsta baza socijalističkih aktivista neće dopustiti da revolucija bude preokrenuta, a napetosti i dalje rastu. Glavna zadaća Madura i Ujedinjene socijalističke stranke jest održati Venezuela zajedno i ne dopustiti da stanje u zemlji eskalira do građanskog rata.
Prijevod: J.K.
