Sve do danas su prisutni tragovi Lutherove isključivosti. Kad je riječ o Lutherovoj polemičnosti, moglo bi se reći da je ponekad previše tražio svoju istinu, koja se prilagođavala prema potrebi i okolnostima... To Lutherovo isključivo stajalište sve do danas je prisutno u nekim protestantskim krugovima, što često opterećuje dijalog s neistomišljenicima, a posebno s islamom. Luther je zasigurno suodgovoran za veliku pukotinu u kršćanstvu, ali i u samom svijetu.
Odlomak iz teološkog rada: "Reformacija i sloboda - povijesno iskustvo i suvremeni izazovi
Autor: J.K.
Nedvojbeno, reformacija je pozitivno utjecala na ljudske slobode. One bi trebale biti inherentne temeljnom shvaćanju protestantizma. Kroz važnost osobnog odnosa s Bogom reformacija je istakla i vrijednost osobe. Nemjerljiv je njezin civilizacijski doprinos: na razvoj obrazovanja, znanosti, ljudskih prava, demokracije, načela odgovornosti, radne i društvene etike.
No treba naglasiti da Luther na umu nije imao primarno društvene promjene. Dojma smo da je on prvenstveno bio zainteresiran za duhovnu, i eventualno moralnu, slobodu kršćanina, a ne i onu izvanjsku i cjelokupnu. Bio je zainteresiran prije svega za pravednost u odnosu na Boga, a ne toliko i onu posljedičnu društvenu pravednost, u odnosu na ljude i među ljudima. Sve to je došlo do izražaja prilikom 'Seljačkog rata' o kojem će sada biti riječi.
***
Naime, taj isti Martin Luther dao je podršku krvavom suzbijanju seljačkih ustanaka. Učinio je to iz tri razloga. Prvi je bilo različito shvaćanje slobode. Luther je slobodu doživljavao čisto teološki-duhovno, kao podčinjavanje Božjoj volji, a ne kao brigu o društvenoj slobodi, dok su ustanici slobodu shvatili vrlo politički. Drugi razlog je bio strah od teološke i političke anarhije, odnosno promjene poretka, za što ondašnje društvo nije bilo spremno. Treći razlog je ležao u neumitnoj vezanosti reformacije uz magistrate, dakle poredak i vlasti, jer bez njihove podrške ni Luther ni reformacija ne bi mogli opstati. Tako su protestantske crkve postale državne crkve, te se također, ponekad još i više nego Katolička crkva, našle na strani poretka, a manje na strani potlačenih masa.
Reformacijski pokret pratio je usklik: „Živjela sloboda!“ No to je bio dvosmislen usklik. Za Luthera je sloboda značila afirmaciju slobode vjernika u odnosu na bilo kakve ljudske crkvene tvorevine, a koju vjernik stječe jedino potpunim podčinjavanjem Božjoj volji. Za druge je pak taj usklik postao usklik političke slobode i neovisnosti. Njemačko sitno plemstvo se povelo za reformacijom u želji za ostvarenjem svog viđenja slobode. Njemački seljaci su je pak prihvatili u nadi da će popraviti svoj bijedni položaj, te se osloboditi tlake i kmetstva. Ovo pokazuje da se sloboda može shvatiti različito.
U vrijeme dok se Luther (nakon državnog Sabora u Wormsu 1521. godine) skrivao u Wartburgu u okolici Eisenacha i prevodio Novi zavjet došlo je do nemira u Witenbergu. Te nemire predvodili su u Lutherovo ime (dosljedno i do kraja sprovodeći ono što je i sam Luther na početku propovijedao), Lutherovi suradnici Andreas Bodenstein von Karlstadt i Thomas Münzera. Zahtijevano je pravo naroda da sam uspostavi oblik svoje vlasti, kao i uspostava zajednice dobara. Sve to je bilo praćeno i potkrepljeno različitim religioznim idejama. Lutherov suradnik Melanchton nije se suprotstavljao tim pojavama, doživljavajući ih manifestacijom slobode duha, a knez izbornik nije se uplitao smatrajući ih dosljednim luteranstvom.
Čuvši sve te vijesti, Luther je u Wartburgu bio silno uznemiren. Smatrao je da puk „Gospodin Svi“ nije sposoban donositi razborite odluke. Odlučio je preuzeti rizik, izaći iz svojeg skloništa i intervenirati. Otišao je u Witenberg suočiti se s pobunjenim pukom. Po povratku u Witenberg održao je osam propovijedi u osam dana (9.-16. ožujka 1522.): O kršćanskoj slobodi, O reformaciji neovisnoj o materijalnoj snazi vladara i naroda, O potrebi propovijedanja Riječi i dopuštanju da ona djeluje. Narod u Witenbergu pošao je za Lutherovim glasom, nemiri su se smirili, a agitatori protjerani iz grada.
Ubrzo su zaredali ustanci, kako sitnog plemstva (stalež državnih vitezova) koje je zagovaralo „germansku slobodu“ , tako i seljaštva. U siječnju 1522. planula je pobuna vitezova pod vodstvom Sickingena i Huttena, koja je ubrzo ugušena.
Mnogo veći izazov predstavljala je pobuna seljaštva. Taj pokret su duhovno pripremila učenja Karlstadta i Münzera, a zagovarao ga je znatan broj putujućih „proroka“. Pokret seljaštva se doktrinarno nastavljao na anabaptizam koji je postao glavni suparnik magistratske reformacije, suprotstavljajući joj se i doktrinarno (napr. pitanje sakramenata) i politički (ustrojstvo države i društva). Ovdje je Lutherovo zagovaranje tolerancije i slobode palo u teško iskušenje. Po shvaćanjima seljačkih vođa i njihovih sljedbenika ljudi se dijele na pravedne i nepravedne, što je bilo u opreci s Lutherovim učenjem.
Dio anabaptističkog pokreta počeo je propovijedati pobunu smatrajući da vlast loših vladara treba srušiti i predati narodu. Zaredali su ustanci u kojima su se seljaci pobunili protiv svog bijednog socijalnog stanja. Seljačka buna se pretvorila u pravi seljački rat. Seljacima su se pridružili i građani velikih gradova, „drugovi“ koji su se također htjeli osloboditi jarma svojih gospodara.
U toj pobuni Luther je vidio dvostruku ugrozu: dizanje prevratnog puka protiv redovite vlasti i brkanje političkog s vjerskim poretkom. U početku, Luther je pozivao vladare da pokažu umjerenost u vršenju svoje vlasti. No poslije, u klimi otvorene revolucije, on otvoreno poziva knezove na represiju. Do tada uvijek blag kad je propovijedao Riječ, sada kad se radi o „pothvatu prevratnika“, Luther piše tragičan manifest Protiv razbojničkih horda i seljačkih pljačkaša (1525. godine). To je bio istinski poziv na krvoproliće. Pobuna je slomljena na nemilosrdan i silovit način. Radilo se o takvoj strahoti da je Luther u svoju obranu morao izjaviti da je Münzer dotučen jer je, ukratko rečeno, „htio ubiti mog Krista“! Poslije te tragedije seljaci su se udaljili od Luthera.
***
Razočaravši se jer Židovi nisu prihvaćali kršćanstvo, kako je naivno očekivao, Luther je počeo gajiti netrpeljivost prema njima. Tako je upućivao na njihovu navodnu nepopravljivost i oholost. Navodno je Lutherova odbojnost prema Židovima, jer ne prihvaćaju kršćanstvo, postala toliko je velika da je čak pozivao na uništenje njihovih kuća i sinagoga, oduzimanje posjeda i tjeranje na prisilni rad.
Takvim izjavama prethodio je njegov spis O Isusu kao rođenom Židovu (1543. godine) u kojem ih je očito želio obratiti na kršćanstvo. Njihovo prešutno odbijanje poziva na obraćenje razljutilo ga je do te mjere da je potom uslijedio spis O Židovima i njihovim lažima u kojem se mogu naći nevjerojatno teške riječi, na koje su se kasnije pozivali i nacisti poput Goebbelsa.
Ipak kod Luthera se ne može govoriti o antisemitizmu u modernom smislu riječi, to jest kakav su gajili nacisti. Bio je to više odraz njegove zanesenosti, tvrdoglavog i možda čak isključivog vjerskog uvjerenja da u svemu ima pravo, na što također upućuju teške i beskompromisne riječi protiv papinstva i islama. Kad su bili u pitanju njegovi neistomišljenici i oni koji ometali širenje njegovih pogleda na vjeru, Luther nije birao riječi, a, kao što smo vidjeli na primjeru anabaptizma i seljačkog rata, niti sredstva.
Luther je svojim negativnim odnosom, zajedno s nekim negativnim stajalištima unutar katoličanstva, poprilično utjecao na negativno raspoloženje prema Židovima, uvjeravajući ih da je sve što im se događa kazna Božja za razapinjanje Krista.
U kasnijoj fazi otomanskog napredovanja žestoko se okomio i na Turke i islam. Premda je u otomanskim osvajanjima vidio i poticaj na buđenje slaboga kršćanstva, te unutar toga priliku za širenje reformacije, Luther je ipak sve više polemizirao s islamom i Kuranom, upozoravajući da se radi o vrlo štetnoj religiji. U tom kontekstu sve češće je naglašavao da je islam laž, a u Muhamedovu djelu vidio je djelovanje Sotone koji se bori protiv kršćana i pravoga Boga.
U početku, Luther nije pozivao na otpor protiv Turaka, već više na molitvu za obraćenje muslimana. Uvjeren je da će se dogoditi čudo te da će muslimani progledati u kakvoj se zabludi nalaze. Još uvijek vjerovao da bi post i molitva mogli zaustaviti Turke. U tom kontekstu je pozivao na pokoru zbog grijeha i nezahvalnosti, zbog čega su Europljani zaslužili Božju srdžbu i nemilost.
No što je islam bio bliži Njemačkoj, Luther je bio sve više uznemiren, te se žestoko obrušavao na Turke i islam. Sve je više pribjegavao apokaliptičkim vizijama kraja svijeta, to jest odlučujuće bitke između Krista i Antikrista. Turke pronalazi i u liku Goga u Knjizi proroka Ezekijela, islam u Danijelovim vizijama, a Muhameda u „malom rogu“ (Danijel 7). Tvrdio je da su se u Turcima skupili svi đavoli, sva krivovjerja i sve zloće ovoga svijeta. Čak i ona dobra svojstva islama koja je nekada naglašavao, poput molitve i posta, više nije hvalio. Sve je to samo vanjska prijevara zla koje se dobro maskiralo. Luther je očekivao veliku bitku između kršćanstva i islama u kojoj će pobijediti prava, kršćanska vjera.
Sve do danas su prisutni tragovi Lutherove isključivosti. Kad je riječ o Lutherovoj polemičnosti, moglo bi se reći da je ponekad previše tražio svoju istinu, koja se prilagođavala prema potrebi i okolnostima. U tom kontekstu može se shvatiti vrlo oštro, ponekad i netrpeljivošću prožeto polemiziranje protiv papinstva, židovstva i islama. Vjerojatno je točan dojam da je Luthera uvijek vodio njegov osjećaj potrebe da sve mora protumačiti i u svemu imati pravo.
To Lutherovo isključivo stajalište sve do danas je prisutno u nekim protestantskim krugovima, što često opterećuje dijalog s neistomišljenicima, a posebno s islamom. Luther je zasigurno suodgovoran za veliku pukotinu u kršćanstvu, ali i u samom svijetu. Ono što zastupaju neke protestantske skupine u pogledu odnosa znanosti i vjere, ali i odnosa prema islamu i drugim religijama, nije daleko od te procjene.
Vezano uz ljudsku slobodu, u protestantizmu od početka postoje i slabosti; nespremnost na šire zalaganje za društvenu solidarnost i pravednost, slabija osjetljivost za karitativno djelovanje i doktrinarna stega. U kasnijem razdoblju protestantizam je suviše lako pristajao uz imperijalizam, kolonijalizam i ekspanzionizam, a pokazao je i neotpornost na radikalno desne ideologije poput rasizma i nacizma.
Bibliografija:
Luka Marković Martin Luther i 500. obljetnica reformacije – Zaslužan je premda je ponekad previše tražio svoju istinu https://www.glas-koncila.hr/martin-luther-i-500-obljetnica-reformacije-3/,
Martin Luther O slobodi kršćanina (Izvori, Novi Sad, 1983.)
Jean Boisset Protestantizam drugo dopunjeno izdanje, (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.)
