Piše: J.K.
Bauk drugačijih širi se internetom... Na društvenim mrežama, često na profilima deklariranih kršćanskih vjernika, vidim postove koji pokazuju krajnosti LGBT tematike, poput: "otac i majka odlučili zamijeniti rodne uloge" ili "osjeća se ženom i zato želi ići u ženski toalet". Ili vidim postove koji ne govore o krajnostima, poput želje istospolnih partnera da odgajaju ili udome dijete, ali koji budu popraćeni salvama negodovanja, gorčine pa i mržnje. Slični postovi kruže i o imigrantima, muslimanima i općenito svima koji su drugačiji i od kojih se možemo osjetiti na neki način ugroženima.
Treba shvatiti da mnogi od tih postova doista predstavljaju krajnosti. Kao što i u LGBT pokretu zacijelo postoje oni koji zagovaraju krajnosti (kao i u ostalom na drugoj strani). Nitko niti ne kaže da nam u ime tolerancije sve mora biti dobro i prihvatljivo.
No ono što me brine jest dojam da se takvim krajnjim slikama žele još više potaknuti homofobija, predrasude i netrpeljivost. Kršćanima (i vjernicima općenito) vrlo je teško razdvojiti ono što Sveto pismo doista govori o LGBT tematici od vlastitih predrasuda, strahova i netrpeljivosti.
Smatram da oni koji lansiraju takve postove, koriste odbojnost i strahove pomiješane s religijskim principima, te tako nastoje mobilizirati vjernike u smjeru stvaranja nekakve "kršćanske" države, nekakvog "Gileada", u kojem bi moralni kod određene religije, spojen s osobnim afinitetima onih na poziciji moći, postao državni zakon obvezatan za sve bez obzira na uvjerenja. No takva država nipošto nije dio Isusovog učenja!
Protestanti, i pripadnici drugih vjerskih manjina, koji prosvjeduju protiv tolerancije i vrijednosti liberalne demokracije (takvima se ne mogu načuditi), trebaju shvatiti da bi i sami bili izvan zakona, ili bi im slobode bile znatno ograničene, kad bi živjeli u posvema katoličkoj državi (ili u državi gdje bi bilo koja religija određivala državni zakon).
Stoga moramo učiti prepoznavati propagandu i manipulacije. Treba shvatiti da nas neke stvari bespotrebno truju i ispunjavaju mržnjom. Moramo također učiti razlikovati vlastitu odbojnost od onoga što sveti spisi doista govore. Trebamo razmisliti o tome koliko je ili na koji način ono što sveti spisi govore primjenjivo danas - na primjer Pavlova kritika istospolne i druge promiskuitetnosti na današnju instituciju životnog partnerstva.
Nadalje, treba prihvatiti da u sekularnoj državi neka pitanja trebaju rješavati država i struka (uz kompetentnu javnu raspravu), a ne religijska doktrina (i dobro je da je tako); poput pitanja učinka odgoja djece od strane istospolnih partnera. Religijske institucije mogu izreći svoje mišljenje. No treba prihvatiti i to da u demokratskoj državi svi ljudi ne moraju imati iste nazore i vrijednosti.
Ono što kršćani posebno trebaju shvatiti jest da temelj njihove vjere leži na činjenici da su i sami grješnici, sa sasvim konkretnim grijesima i manama (i da vjerojatno ni sami nisu najbolji mogući roditelji), te da su najveću Isusovu kritiku zaslužili oni koji su druge osuđivati i prezirali kao opake grešnike a sebe uzdizali kao ispravne. Isus nije bio protiv onih grešnih i prezrenih, već protiv onih pravednih. Mržnja i netrpeljivost prema bližnjemu, koji je grešnik isto kao i mi, nije temelj Božjeg moralnog zakona.
