B. Argumenti protiv dijaloga
Postoji niz prigovora koji bi se mogli iznijeti protiv prijedloga da bi evanđeoski kršćani trebali sudjelovati u međureligijskom dijalogu. Postoje zapravo čitavi segmenti evangelikalizma koji se protive međureligijskom dijalogu, posebice među onim evangelikalima koji sebe nazivaju "fundamentalistima". [24] Važno je razmotriti ove prigovore, jer oni mogu proizaći iz stvarnih uvida koje je potrebno ugraditi u širu shemu međureligijskog dijaloga.
1. Važnost istine
Argumentacija za međureligijski dijalog dijelom ovisi o epistemološkom potezu da se deapsolutizira "istina". Ako ovaj potez ukazuje na uvjerenje da kršćani (ili drugi) ne mogu znati istinu o nekom pitanju, ovaj potez s pravom izaziva zabrinutost evangelikala. Evangelikali nisu kršćani samo zato što je to religija njihovih roditelja ili prijatelja ili iz drugih društvenih ili usputnih razloga; netko postaje evanđeoski kršćanin jer vjeruje da je kršćanstvo istinito. Ako deapsolutiziranje epistemologije znači da nije moguće spoznati istinu, onda to nije kompatibilno s evanđeoskim kršćanstvom.
Međutim, deapsolutizirana epistemologija ne znači da nije moguće znati istinu. Umjesto toga, to znači da u mnogim slučajevima, jer je religija vrlo vjerojatno jedna od njih, nije moguće nepogrešivo znati da je ono što netko vjeruje da je istina zapravo istina. Vjerovanje može ili ne mora biti istinito bez obzira na to može li netko znati da je istinito ili ne. Na primjer, možda sam uvjeren da će Denver Broncosi sljedeće godine ponovno osvojiti Super Bowl, a možda je i istina da će Broncosi sljedeće godine osvojiti Super Bowl. Ali, općenito se priznaje da ne mogu znati da je istina da će pobijediti prije utakmice. Slično, mogu vjerovati da će se Isus vratiti okupiti svoj narod, a moje uvjerenje može biti ispravno. U tom smislu bi se moglo reći da znam da će se Isus vratiti, ali ako nije moguće nepogrešivo znati da će se Isus vratiti, moja spoznaja o ovoj istini je deapsolutizirana. [25]
2. Doktrinalna čistoća
Još jedan prigovor mogao bi biti da će međureligijski dijalog dovesti do razvodnjavanja čiste doktrine. Postoji jasna mogućnost da bi u nekim situacijama lažno uvjerenje nekim pojedincima bilo privlačnije od istine. Ako netko zna da je ono u što vjeruje istina te ako ima razloga misliti da bi ga se lako moglo odvratiti od tog istinskog uvjerenja kada mu se predstavi lažna uvjerenja, vjerojatno bi bilo opravdano izbjegavati izlaganje lažnim uvjerenjima.
Problem s ovim scenarijem je u tome što ako netko nije razmotrio ostale dostupne opcije, vjerojatno nije u poziciji zaključiti da su one lažne i da je samo ono uvjerenje koje drži kao istinito zapravo istinito. Ovaj scenarij pretpostavlja onu vrstu znanja koja dolazi samo iz sudjelovanja u međureligijskom dijalogu. Nadalje, dijalog je zapravo sredstvo za daljnje dotjerivanje i pročišćavanje nečijeg znanja o istini. Ako je netko stvarno zainteresiran za pronalaženje istine, a ne samo za očuvanje određenog sustava dogmi, dijalog će vidjeti kao nezamjenjivu prednost.
Čini se da u ovom prigovoru ipak postoji zrnce istine. Postoje slučajevi u kojima osoba napušta uvjerenje koje ima dobro opravdanje, kako bi prihvatilo uvjerenje koje ima marginalno opravdanje. To se može dogoditi kada osobe uključene u raspravu nisu intelektualno na istoj razini -- na primjer, kada ateistički profesor na fakultetu potkopava religioznu vjeru mladog brucoša. Lekcija koju ovdje treba naučiti nije da se svaki dijalog treba izbjegavati, već da je dijalog učinkovit samo kada su sudionici intelektualno sposobni za dijalog, spremni za dijalog i intelektualno jednaki. [26]
3. Gubitak raznolikosti
Dijalog ne može uspjeti tamo gdje sudionici nemaju stvarne razlike i stoga nemaju što reći jedni drugima. [27] Dakle, na jedan način dijalog naglašava jedinstvenost svakog sudionika, [28] ali na drugi način može težiti minimiziranju raznolikosti. Jedna je svrha dijaloga pomoći sudionicima da razaznaju istinu. U idealnom slučaju, oni će se dogovoriti o tome što je istina. Kad bi ovaj rezultat bio uobičajen, moglo bi se zaključiti da je moguće da bi se u nekom trenutku (i u svjetlu sve veće globalizacije) sve razumne osobe složile oko toga što je istina. Dakle, dijalog bi mogao dovesti do ideološke uniformnosti, što neki misle da ne bi bio poželjan rezultat.
Moglo bi se postaviti pitanje je li takva ideološka uniformnost doista moguća. Malo tko bi se zapitao je li to vjerojatno. Nije, ali je hitno potreban dijalog za postizanje mira kroz poticanje što je moguće više uniformnosti (sporazuma) i razumijevanja koliko je to trenutno moguće. Čak ni ideološka uniformnost ne bi povlačila za sobom uniformnost u cijelom kulturnom spektru. Raznolikost u ukusu, jeziku, navikama itd. i dalje će postojati kako bi dodale raznolikost životu. Zasigurno, kritičari dijaloga ne bi željeli da se neke osobe drže lažnih uvjerenja samo da bi unijele raznolikost u živote drugih ljudi.
4. Nekooperativne ideologije
Vrlo je vjerojatno da će postojati ideologije koje će odbiti sudjelovati u dijalogu ili su s njime nespojive. [29] Dok oni koji su zainteresirani za dijalog žele iskoristiti svaki mogući izvor istine i bit će razočarani kada se ideologija odbije pridružiti dijalogu, to ne negira korisnost dijaloga općenito. Međutim, to može ukazivati na nešto o epistemološkom statusu ideologije koja nije voljna sudjelovati u dijalogu, jer bi neki mislioci ili vođe u određenim pokretima mogli željeti obeshrabriti dijalog jer se osjećaju nesigurno u vezi sposobnosti svoje ideologije da stoji samostalno na otvorenom forumu dijaloga. Samo neobranjiva uvjerenja imaju razlog za strahovati od otvorene inspekcije.
5. Nedopustive ideologije
Određene ideologije imaju karakteristike koje su drugima odbojne i uzrokuju da potencijalni partneri u dijalogu izbjegavaju dijalog s njima. Jasan primjer toga je nacistički stav arijevske nadmoći i mržnje prema Židovima i drugim manjinama. Ova situacija, čak i kada nije povezana s antidijaloškim osjećajima od strane nepoželjne ideologije, može dovesti do kratkog spoja u dijalogu. U ovoj situaciji postavlja se pitanje treba li dijalog o takvim nedopustivim uvjerenjima ili praksama uopće biti predmet dijaloga. Čini se da im se dopuštanjem sudjelovanja u dijalogu dodjeljuje status "možda opravdanih".
Čini se da je dijalog primjeren odgovor na stav da nijedno uvjerenje ili praksu ne treba odbaciti na a priori način. Ako se uvjerenje čini toliko očito pogrešnim da je netko u iskušenju da ga odbaci bez dijaloga, tada dijalog nudi nadu da će pomoći drugome da uvidi da je uvjerenje pogrešno. Početi odbacivati uvjerenja i prakse bez dijaloškog ispitivanja znači otvoriti vrata predrasudama i dogmi. Često je bio slučaj da su se stvari koje se čine očito pogrešnim zapravo samo kulturološki razlikovale. Samo kroz dijalog se možemo nadati napredovanju izvan predrasuda prema novim razinama informiranog uvida.
Ako, nakon iskrenih i ozbiljnih pokušaja dijaloga, strana u dijalogu ima nepopravljiv stav prema nekom uvjerenju ili praksi koja se čini odvratnom ljudima drugog ideološkog porijekla, možda će biti potrebno prekinuti dijalog. U nekim slučajevima može biti potrebno aktivno se suprotstaviti nepopravljivoj strani. Tako bi bez sumnje bilo u slučaju nacističkih progona.
Postoje mnogi slučajevi kada je prikladno djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima, a istovremeno ostati otvoren za mogućnost da su nečija uvjerenja netočna i sudjelovati u dijalogu s onima koji se drže drugačijih uvjerenja. Suprotstavljanje nacističkim progonima tijekom Drugog svjetskog rata bio bi jedan od primjera toga. Drugo je evanđeoska praksa "dijeljenja vjere": evanđeoski kršćani opravdano dijele svoja vjerska uvjerenja i uočene dobrobiti tih uvjerenja s drugima čak i dok sudjeluju u dijalogu s osobama iz drugih vjerskih tradicija. Učiniti drugačije značilo bi prestati biti evangeličan. [30]
IV. Biblijski argumenti iz evanđeoske perspektive
Evanđeoski kršćani na Bibliju gledaju kao na nadahnutu Božju riječ. Stoga je Biblija primarni izvor teološkog i filozofskog uvida za evangelikale. Kad se Biblija bavi nekom temom na normativan način, evangelikali to uzimaju kao Božji pogled na to pitanje. [31]
Što god Biblija ima za reći o međureligijskom dijalogu, evangelikali će shvatiti kao božansku objavu na tu temu. Međutim, evanđeoski znanstvenici svjesni su da je Biblija, kao i svaki drugi pisani dokument, podložna problemima hermeneutike. Oni zagovaraju gramatičko-povijesno-kontekstualni pristup tumačenju [32] u kojem će stupanj doslovnosti tumačenja varirati ovisno o književnoj vrsti odlomka. [33] Stupanj normativnosti prema kojem se svaki tekst primjenjuje na suvremena pitanja varirat će ovisno o kontekstualnim čimbenicima, uključujući razumijevanje da postoje različita razdoblja u Bibliji u kojima je napredak Božje objave na različitim razinama. Na primjer, dok je kamenovanje preljubnika bilo prikladno za određeno vrijeme kako bi se naznačio ozbiljnost grijeha, Isus je uveo novi stav prema takvom ponašanju koji najavljuje veličinu Božjeg milosrđa.
Za potpunu ocjenu ispravnog stava evangelikala prema međureligijskom dijalogu potrebno je pogledati što Biblija kaže o toj temi. Nadalje, važno je da se biblijski podaci ispitaju kako se tumače u skladu s načelima hermeneutike koje prihvaćaju evanđeoski znanstvenici.
----------------------------------------------
(24.) Vidi Ernest Pickering, Biblical Separation: The Struggle for a Pure Church (Schaumburg, IL: Regular Baptist Press, 1979.). Izraz "evangelikalizam" koristi se u ovom eseju tako da se odnosi na široki pododjeljak kršćanstva opisan u bilješci 1, gore. Fundamentalizam se promatra kao podskup evangelikalizma. Postoje i drugi podskupovi evangelikalizma, kao što su novi evangelikalizam i pentekostalizam. Ovakva uporaba termina u skladu je s praksom vodećih povjesničara pokreta. Npr., "[Da] razumijemo fundamentalizam, moramo ga vidjeti i kao posebnu verziju evanđeoskog kršćanstva, jedinstveno oblikovanog okolnostima u Americi na početku dvadesetog stoljeća" (George M. Marsden, Fundamentalism and American Culture -- The Shaping of Twentieth - Stoljetna evangelizacija: 1870.-1925. [New York i Oxford: Oxford University Press, 1980], str. 3). Vidi također Robert E. Webber, Common Roots: A Call to Evangelical Maturity (Grand Rapids, MI: Zondervan Publishing House, 1978.), str. 32; i Frank S. Mead, Handbook of Denominations, 9. izd. (Nashville, TN: Abingdon Press, 1990.), str. 263-265.
(25.) Primjeri ovoga ne moraju biti ograničeni na buduće događaje; uvjerenja o prošlosti i sadašnjosti mogu biti istinita, a da se ne zna da su istinita. Za nešto drugačiji evanđeoski pristup deapsolutiziranoj epistemologiji ("privremena sigurnost") vidi Volfov "Study in Provisional Certitude", str. 96-105.
(26.) Swidler, Nakon apsoluta, str. 28, 44, 68, 117, 195.
(27.) Dijalog pretpostavlja i zajedništva i razlike; vidi Norbert M. Samuelson, "The Logic of Interreligious Dialogue", u Thomas Dean, ur., Religious Pluralism and Truth: Essays on Cross-Cultural Philosophy of Religion (Albany, NY: State University of New York Press, 1995.), esp. str. 148-149.
(28.) Hans Waldenfels, "Misija i međureligijski dijalog: što je u pitanju?" u Mojzes i Swidler, Kršćanska misija, str. 152-153.
(29.) Za neke ideologije, koje mogu biti inherentno ekskluzivističke, ne bi bilo moguće ući u dijalog a da ne prestanu biti ono što jesu.
(30.) Volf, "Studija o privremenoj sigurnosti", str. 101-104.
(31.) Za znanstveni iskaz o evanđeoskom stajalištu o Bibliji kao Riječi Božjoj, vidi Norman L. Geisler, ur., Inerrancy (Grand Rapids, MI: Academic Books, 1980).
(32.) Vidi William J. Larkin, Jr., Kultura i biblijska hermeneutika: tumačenje i primjena autoritativne riječi u relativističko doba (Grand Rapids, MI: Baker Book House, 1988.), pogl. 4, "Povijesno-kritička metoda i hermeneutički dodaci."
(33.) Vidi Peter Cotterell i Max Turner, Linguistics and Biblical Hermeneutics (Downers Grove, IL: Intervarsity Press, 1989.), ods. 3.4, "Značenje kao značaj i žanrovska razmatranja," i sects. 9-9.7 koji se bavi "Nedoslovnim jezikom".
---------------------------------------------
Preveo i priredio: Jasmin Koso, travanj 2022.
Autor: Michael S. Jones
Naslov izvornika: EVANGELICAL CHRISTIANITY AND THE PHILOSOPHY OF INTERRELIGIOUS DIALOGUE
