Piše: J.K.
Biblija je jedinstvena knjiga. Nastala je u velikom vremenskom razmaku, od strane više od četrdeset autora iz različitih društvenih krugova. Pisana je na tri različita jezika; hebrejskom, grčkom, te nekoliko kraćih dijelova na aramejskom. Pisana je na tri kontinenta, u različitim vremenima, kako burnim i ratnim, tako i u vrijeme mira i blagostanja. Biblija je mnogo više od povijesnih zapisa. Neki njezini dijelovi jesu povijest, a drugi pak poezija, izreke, poslanice, memoari, satira, biografije, autobiografije, zakon i propisi, proročanstva, parabole i alegorije.
Hebrejsko Pismo ili Stari zavjet, kakvo poznajemo danas, sabrano je i priznato, najranije moguće, u četvrtom stoljeću prije Krista, a svakako najkasnije 150 godina prije Krista. Posljednje knjige koje su od strane Židova priznate kao autoritativne jesu: Knjiga proroka Malahije, napisana negdje između 450. i 430. pr. Kr. te Knjige Ljetopisa, napisane do 400. godine pr. Kr.
Grčki prijevod Hebrejskog Pisma nazvan Septuagintanastao je između 250. i 150. godine pr. Kr. Dakle, knjige Starog zavjeta sakupljene su i prevedene na grčki jezik više od stotinu godina prije Isusovog rođenja, a kao rezultat opće suglasnosti generacija i generacija židovskih rabina i znanstvenika.
Hebrejsko Pismo (heb. תַּנַ"ךְ — Tanah) kanonizirano je na saboru u Jamniji oko 90. pr. Kr i čine ga 24 knjige (Židovi drugačije broje određene knjige ili neke svrstavaju u različitu kategoriju od kršćanskog Starog zavjeta) podijeljene u tri osnovne grupe: Zakon ili Nauk (heb. Tora), koji obuhvaća pet knjiga pa se još naziva i Petoknjižje ili Pentateuh, Proroci (heb. Neviim) i Spisi (heb. Ketuvim). U kanon nije uvršteno sedam knjiga koje su nastale u Aleksandriji od tamošnjih Židova, a napisane su na grčkom jeziku.
Što se tiče kanona Novoga zavjeta bilo je više različitih razmatranja oko toga koji će dokumenti biti prihvaćeni, a koji odbačeni. Vrlo bitan kriterij je bio je li neki dokument napisan ubrzo nakon događaja vezanih uz Krista. Iako postoje različite procjene između konzervativnih i liberalnih znanstvenika, dokazi nepobitno potvrđuju da knjige Novog zavjeta, uključujući četiri Evanđelja, datiraju iz najranijeg perioda. Evo tabele koja pokazuje konzervativno liberalno datiranje knjiga Novog zavjeta:
Konzervativno datiranje
Pavlove poslanice 50.-66. (Hiebert)
Matej 70.-80. (Harrison)
Marko 50.-60. (Harnak)
58.-65. (T. W. Manson)
Luka rane 60-te (Harrison)
Ivan 80.-100. (Harrison)
Liberalno datiranje
Pavlove poslanice 50.-100. (Kümmel)
Matej 80.-100. (Kümmel)
Marko 70. (Kümmel)
Luka 70.-90. (Kümmel)
Ivan 170. (Baur)
90.-100. (Kümmel)
Za usporedbu, znanstvenici smatraju da je Tomino evanđelje pisano pred kraj drugog stoljeća, kao i Rano Tomino evanđelje (nitko ne vjeruje da je Toma bio stvarni autor tih Evanđelja). Filipovo evanđelje, kao i Marijino evanđelje datiraju u drugo ili treće stoljeće.
Dakle, moguće je da su četiri Evanđelja uključena u Novi zavjet napisana unutar 40 ili 50 godina nakon Isusovog doba a najranije 20 godina nakon Isusovog doba. O tome nam svjedoči i Irenej (130.-202.), biskup iz Liona, vjerojatno najvažniji teolog drugog stoljeća. On je kao mladić bio Polikarpov (69.-155.) učenik, a sam Polikarp je bio učenik apostola Ivana, jednog od Dvanaestorice. Stoga Irenej predstavlja važnu sponu s apostolskim dobom i Crkvom prvog stoljeća. Evo što je napisao u svome dijelu nazvanom Adversus Haereses III (Protiv krivovjerja): "Matej je svoje evanđelje objavio među Hebrejima (tj Židovima) na njihovom vlastitom jeziku, kad su Petar i Pavao propovijedali Evanđelje u Rimu, te tamo osnovali Crkvu". S obzirom na to da znamo da je Pavao bio u Rimu od 60 do 64 godine, Matej je vjerojatno napisao svoje Evanđelje negdje u to vrijeme.
U svakom slučaju, do vremena u kojem je Irenej napisao svoju knjigu Protiv krivovjerja četiri Evanđelja bila su sveopće priznata. Tako da je Irenej na njih gledao kao na četiri stupa. Išao je tako daleko da je izjavio: "Nije moguće da Evanđelja brojno budu veća ili manja nego što jesu". Nekoliko redaka dalje kaže: "Evanđelje je kvadriforma što, naravno, znači četiri u broju".
U vezi s tim, dr. F. F. Bruce kaže: "Jasno je da je do 180. godine pojam četverostrukog Evanđelja postao toliko jasan širom kršćanskog svijeta da na to možemo gledati kao na utvrđenu činjenicu, očitu, neizbježnu i prirodnu, kao što su četiri glavne strane na kompasu ili četiri vjetra“.
Origen (oko 185.-oko 254.), koji je umro više od 50 godina prije Konstantinove vladavine, piše: "Znam za izvjesno Evanđelje koje se zove Evanđelje po Tomi, te za ono pod naslovom Evanđelje po Matiji, a čitali smo još i mnoga druga, kako nas se ne bi, ni na koji način, moglo smatrati neupućenima. Radi onih koji zamišljaju da posjeduju nekakva znanje ako su upoznati s ovim. Unatoč tome, među svima njima smo odobrili jedino ono što je priznala Crkva, što znači da samo četiri Evanđelja trebaju biti prihvaćena".
Ovo pokazuje da su prvi kršćani bili ti koji su štitili i dalje predavali spise koji su potjecali izravno od apostola. Isto tako, upozoravali su na druge spise koji su se obmanjivački pokušavali sakriti pod imenima ranih Kristovih učenika. Tijekom vremena došlo je do široke, nedvosmislene i sveopće suglasnosti o tome koja su djela vjerodostojna, a koja podmetnuta.
Jasno je da su Kristovi sljedbenici već u prvom stoljeću određene novozavjetne knjige priznavali kao Pismo ravnopravno sa Starim zavjetom. Nakon apostola i drugi crkveni vođe priznavali su isto. Na primjer, Polikarp i Klement Aleksandrijski (150.-215.) na isti način upućuju na starozavjetne i novozavjetne knjige izrazom "kao što kaže Pismo". Kada se 363 godine sastao Sabor u Laodiceji (koji je prvi raspravljao o kršćanskom kanonu Svetog pisma), to nije bilo u svrhu odabira knjiga, već u cilju verifikacije knjiga koje su kršćani već bili priznali kao autentične i nadahnute.
Pri prepoznavanju i priznavanju određenih spisa Crkva je bila vođena sljedećim motivima i ciljevima: Kao prvo, vjerovanjem da su Pisma apostola Božja riječ. Stoga je bilo razumljivo da se ta Pisma trebaju prepoznati, priznati i sačuvati. Kao drugo, porast broja heretika natjerao je prve kršćane da jasno definiraju i sačuvaju ono što je priznato kao nadahnuto. Pod treće, zbog širenja kršćanske misije, došlo je do potrebe za prevođenjem. Stoga je trebalo odlučiti koji će se spisi prevesti i pustiti u optjecaj među nove jezične skupine. Četvrti faktor bio je progon. Tako je Dioklecijanov edikt iz 303. godine nalagao uništenje kršćanskih knjiga. Prema tome, kršćani onog vremena su morali znati koje su knjige nadahnute i vrijedne čuvanja, čak po cijenu života.
Mada nam tek 367. godine Atanazije (oko 296.-373.), biskup Aleksandrijski, donosi poznati popis novozavjetnih knjiga istovjetan današnjem, ono što danas nazivamo Novi zavjet bilo je naširoko priznato mnogo prije. Do vremena kada su održani Sabori u Hipu (393.) i Kartagi (397.), te pobrojali 27 knjiga Novog zavjeta, njihov posao nije bilo odlučivanje o kanonu, već jednostavno registriranje knjiga koje su već bile opće prihvaćene od strane Crkve.
Bibliografija:
McDowell, Josh Da Vincijev kod – Potraga za odgovorima Zagreb: Nada i Život, 2006.
McDowell, Josh The New Evidence That Demands a Verdict Nashville, TN: Thomas Nelson, 1999.
Kümmel, Werner Georg Introduction to the New Testament Nashville TN: Abingdon Press, 1973.
Harrison, F. Everett Introduction to the New Testament Grand Rapids: Eerdmans, 1971.
Hiebert, D. Edmond An Introduction to the New Testament, Volume 2: The Pauline Epistles Chicago: Moody Press, 1977.
Irenaeus, Against Heresies u The Ante Nicene Fathers, Volume 1 A. Roberts and J. Donaldson, eds., Grand Rapids, Mich.: Eerdmans 1993.
Bruce, Fyvie Frederick The Books and the Parchments: How We Got Our English Bible Old Tappan NJ: Fleming H Revell, 1950.
Bock, L. Darrell Breaking the Da Vinci CodeNashville: Thomas Nelson, 2004.
Eusebius The History of the Church trans. by G.A. Williamson NY: Penguin Classics, 1989.
Geisler, L Norman i Nix E. William A General Introduction to the Bible Chicago: Moody Publishers, 1968.
Earle, Ralph How We Got Our Bible Grand Rapids MI: Baker Book House, 1971.
McDonald, Lee Martin i Sanders, A. James The Canon Debate Peabody, MA: Hendrickson Publishers, 2002.
Athanasius Letters, br. 39 (Uskrs 367.) u A Select Library of the New Testament and Other Early Christian LiteratureChicago: The Univerity of Chicago Press, 1952.
