S adventom ljudskih bića kroz duge procese evolucije i prirodne selekcije, stvorena je vrsta koja je: svjesna da postoji, posjeduje visoko kritičko mišljenje, vještinu stvaranja alata, sposobna za humor i samorefleksiju; te može djelovati kao sustvaratelj s Bogom, izabrati obožavati Boga i biti njime zadivljena, poštovati i brinuti za Božje stvorenje; a također može izabrati puteve groznog samoozljeđivanja i uništavanja.
Autor: Roger Wolsey
Mi smo potencijalno moralna bića. Možemo odlučiti djelovati u skladu s međusobnim potrebama, te potrebama našeg planeta i našeg Boga. Kada odlučimo ne postupiti u skladu s Božjom voljom, tada griješimo. Grijeh znači “promašiti metu”. To je kao kada strijelac ispuca strelicu i ne uspije pogoditi metu. Što više nadalje puca, to je veći stupanj grijeha. Iako smo neutralni ili dobri po prirodi, razbijeni smo i slomljeni. Mi smo razbijeni lonci. Mi smo nesavršena posuda. Mi smo prekrasan nered i paradoks. Sebični smo i nesebični. Mi smo ljubljena, zapanjujuća mješavina grešnika i svetaca.
Zbog naše vrlo stvarne slobodne volje, mi ljudi imamo vrlo stvarnu sklonost da uprskamo, pogriješimo i sagriješimo. Grijeh pomalo podsjeća na zadobivene ozebline. Jednom kad ste osjetili ozebline na vrhu nosa ili na vrhovima prstiju na nogama ili rukama, ubuduće postaje vjerojatnije da na tim područjima ponovno zadobijemo ozebline. I sa svakim novim slučajem ozebline povećava se vjerojatnost novih iskustava smrzotine. Grijeh je također pomalo poput pokušaja da pojedemo samo jedan komadić Pringles čipsa ili jednu žličicu Ben & Jerry’s sladoleda. Nakon što ste jednom osjetili taj okus, strašno je teško ne jesti više. Grijeh je također vrlo sličan ovisnosti. Što više nešto radite, to više postaje navika, a “uhodani put” u mozgu postaje uspostavljen. S vremenom se ti neurološki putevi proširuju kako bi postali neuro-superautoceste, koje postaju naš zadani način postojanja. Progresivni kršćani gledaju kršćanstvo djelomice i kao način razbijanja tih disfunkcionalnih superautocesta koji nas vode do samo-sabotirajućih litica. Ono pruža način pokajanja (preobrazbe) i preusmjeravanja ka uspostavljanju alternativnih neuro-puteva, onih koji s dovoljno njegovanja i prakse mogu postati tako dramatično drugačiji, “novo normalno”, način postojanja za koji možemo reći da smo obraćeni, spašeni i “ponovno rođeni”.
U Isusove dane, grijeh je sveden na legalističke pojmove o ritualnom nečistom, “prljavom” i nedostojnom sudjelovanju u hramskim praksama. Isus je preokrenuo taj pojam. Umjesto da tretira grijeh kroz objektiv neke vrste retributivne knjige zakona – “ako počiniš prekršaj, zaslužuješ kaznu” itd. – Isus je prihvatio obnavljajuću pravdu uviđajući da grijeh, pošto je počinjen, šteti i počinitelju, kao i osobama kojima je njegovo djelovanje moglo nanijeti štetu. Isus je naglasio pomirbu i obnovu odnosa – a ne podjeljivanje odgovarajućih kazni koje dalje otuđuju ljude jedne od drugih. Postoji kristocentrični poziv da obuzdamo mnoge naše evolucijske procese i opresivne prirodne odabire. Primjeri za to uključuju poziv da se ne odbacuju iz društva ili čak ubijaju stariji, nemoćni ili novorođenčad koja je rođena hendikepirana; poziv da se u sukobima ne pribjegava nasilju ili vraćanju “milo za drago”; i poziv vjernim muškarcima da ne “siju svoje sjeme” u svaku dostupnu rodnicu, već da se umjesto toga odlučuju za monogamnu obavezu prema jednoj ženi. Rimljani su poznavali rane kršćane po njihovoj dubokoj ljubavi jednih prema drugima i načinu na koji su se odnosili prema umirućima, bolesnima i hromima; kako su se trudili da pokopaju siromahe i one koji su otpisani kao šljam i bijednici; i kako su nastojali oprostiti jedni drugima i obnoviti odnose. Poznat je izvještaj Tertulijana, drevnog rimskog kršćanskog učitelja, prema kojem se o Isusovim ranim sljedbenicima na ulicama govorilo: “Pogledajte te kršćane! Pogledajte kako se međusobno vole!”
Jasno, značajan rizik je uključen uz Božju ulogu budući da postoji veliki potencijal za patnju, kako za čovjeka tako i za Boga, zbog ovog slobodnog ljudskog izbora. Postoje različiti stupnjevi ovog mogućeg izbora. Ljudi ne mogu jednostavno izabrati i djelovati u potpunom skladu s Božjim sklonostima i ciljevima. To možemo učiniti samo u različitim stupnjevima. Na vlastitu, nitko od nas ne može u potpunosti ispuniti Božji poziv. Grešnost i propadanje dio je naše ljudske prirode. Kao i ostatak stvorenja, mi ljudi imamo inherentnu vrijednost, ali nismo ni vrhunac, niti smo nužno “svrha” Božjih stvaralačkih energija. Prah smo i u prah ćemo se vratiti. (Postanak 3,19). Progresivni kršćani imaju tendenciju tvrditi da ljudi nikada nisu iskusili neko “izvorno stanje” koje bi uključivalo bezbrižan, skladan i s Bogom potpuno povezan Raj. Ideja zlatnog doba u našoj prošlosti je lijep, ali gotovo univerzalan, ljudski mit. Ljudi nisu “pali” iz nekog idealiziranog statusa ili stanja postojanja, te nije postojao doslovni “izvorni grijeh”– barem ne u smislu kako se taj pojam često koristi.(*1) Progresivno kršćanstvo ima tendenciju sugerirati da smo od samog početka imali obje sklonosti, da se zalažemo za jedinstvo s Bogom, kao i tendencije da pokušamo učiniti stvari na svoj način.
Postanak 1, 26-27 naviješta da su ljudi stvoreni “na sliku Božju”. Brojne su doktrine stvorene kao odgovor na ovaj “Imago Dei”. Ne trebamo to shvatiti kao bilo kakav “originalni duhovni posjed” koji smo” izgubili pri padu”. Ne moramo to prihvatiti ni u smislu da smo ikada imali bilo kakvu Božju nadnaravnu obdarenost (similitudo Dei) izvorne pravednosti – barem ne u smislu da su “Adam i Eva” bili nesposobni djelovati izvan usklađenosti s Božjom voljom (griješiti,). Kao što je jasno iz njihove priče, oni su griješili. Kao i Bog, ljudi imaju kreativnu slobodnu volju i djelovanje, i to je ta kvaliteta koju je najprikladnije istaknuti kada pokušavamo razumjeti svoju sličnost s Bogom, odnosno da smo stvoreni na Njegovu sliku. U mjeri u kojoj smo privučeni idealističkom vizijom o tome kakvi ljudi bili “nekad prije pada”, možemo se složiti s Karlom Barthom koji je također odbacio ideju da su prvi ljudi “imali prirodnu osnovu” za potpunije poznavanje Boga, da bi se ovo gledište Božje slike trebalo održati kao eshatološki cilj; tj. ono što trebamo nastojati dostići i postići.
Ranije smo ocrtali kako nas Bog uvjerava da slijedimo Njezine, u svakom datom slučaju, najbolje moguće izbore i ciljeve, Ljudi su obdareni kreativnim dušama prijemčivim za takve Božje nagovore i ciljeve. Duša je tamo gdje se borimo kako da percipiramo, protumačimo i odgovorimo na Božje nagovore i pozive. Možemo ostaviti otvorenim pitanje da li je duša samo “prikladna metafora” ili ima određenu ontološku, fizičku ili nad-prirodnu egzistenciju.(*2) U svakom slučaju, mi nismo samo duše-duhovi, utjelovljeni smo[1]. Grijeh se ne događa bestjelesnim dušama, nego se događa u mislima i tijelima utjelovljenih duša; tj. ljudskim bićima.
Sada ćemo ponuditi radnu definiciju grijeha: Grijeh je isključenje od Boga i od onih kojima smo upućeni. To je neuspjeh u dostizanju Božjih ciljeva za naše živote i korištenju darovanih trenutaka. Grijeh je mjera u kojoj ne slijedimo Božje ciljeve ili ne prihvaćamo Njezinu milost, te umjesto toga odabiremo ići svojim vlastitim putem izvan zajedništva s Bogom. Grijeh znači činiti ono što ne bismo trebali učiniti i neuspjeh u činjenju onoga što trebamo. To znači živjeti lažno i suprotno od stvarnosti. Griješimo kad ne vidimo stvari na način kako one doista stoje i ne razumijemo stvarne posljedice naših djela počinjenih u našoj “nerealnosti”. Kad bismo razumjeli, ne bismo ih učinili, jer bismo shvatili da time samo uzrokujemo patnju sebi i drugima (uključujući i činjenicu da svaki put kada nanesemo patnju drugima, time uzrokujemo i vlastitu patnju). Štoviše, čini se da neki od nas, a time i svi mi, imaju sklonost da svjesno čine štetu – griješimo čak i kada shvatimo da škodimo drugima ili sebi samima. Iako bi neki mogli tvrditi da ako netko čini nešto čime šteti drugima ili sebi, on doista ne doživljava stvari ispravno i ne bi to činio ukoliko bi istinski znao posljedice svojih postupaka.
U svakom slučaju, grijeh je način života koji je spremno ukorijenjen kroz negativan rol-model naših obitelji, vođa, vršnjaka i inerciju prošlosti. Ponavljanjem postaje destruktivna navika srca – kako na osobnoj tako i na društvenoj razini. Jednako je grešno za nas da ne živimo u skladu s našom potencijalnom veličinom (pretjerana poniznost, krotkost i podređenost korumpiranim osobama ili centrima moći) kao i da djelujemo preko nama primjerenog položaja (pretjerano sebični i ponosni). Ovaj je fenomen povijesno bio rodno usmjeren. Zbog seksističkog ugnjetavanja, mnoge žene su socijalizirane da budu pretjerano plašljive, tihe i podložne, dok su muškarci oblikovani kako bi bili previše samosvjesni, neovisni i arogantni. Postoje, naravno, mnoge iznimke s obje strane.
To ne znači da je Bog jedini koji donosi odluke i da naše jedine opcije trebaju biti slijediti ga ili ne slijediti, jer to ne bi omogućavalo puninu ljudskog djelovanja, već samo slijepu poslušnost. Posjedujemo istinsku kreativnost, možemo samostalno pokrenuti mnoge čudesne stvari, te možemo prilagoditi ili improvizirati Božje djelovanje i pozive. Ponekad, naše suradnje s Bogom rezultiraju s mnogo ljepote i dobrote. Međutim, s vremena na vrijeme, stvarno zabrljamo – ponekad jako puno. Ljudska povijest obiluje primjerima obojega.
Međutim, progresivno kršćanstvo sugerira da činimo dobro ako odbijamo doktrine koje se isključivo usredotočuju na nedostatke čovječanstva kao “potpuno iskvarene” ili “crvolike”. Mi se možemo povezati s Bogom, a ipak nitko od nas to ne čini spremno ili u potpunosti. Nismo potpuno osuđeni na grijeh, transformacija je moguća! Međutim, potrebna nam je pomoć, a to je najdjelotvornije učinjeno prihvaćanjem slobodno dane milosti u naviještanju (kerigmi) izmirenja putem pomirbenog Života, Istine, Puta, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Prihvaćanje ove pomirujuće kerigme je kršćanski način, i pozvani smo podijeliti ga s drugima (Matej 28,16-20).
Svi ljudi su doživjeli slomljenosti i neku vrstu bolesti u sebi i svijetu[2]. Kao kršćani shvaćamo da je život više od otuđenja i patnje. Također poznajemo i doživljavamo Božju milost, oprost, prihvaćanje i ljubav. Bog nam nudi moć da izbjegavamo, minimiziramo i izliječimo buduće slomljenosti u sebi i drugima. Budući da su ljudi, vjerni vjerujući kršćani i dalje će posrnuti, a naši se putevi drugima mogu činiti suludima i licemjerno lažnima. Brinemo za sve ljude i nastojimo pokazati vrijednost našeg Puta. Mi s ljubavlju podsjećamo svijet da “Crkva nije muzej svetaca, već bolnica za grešnike”[3], i da kršćani nisu savršeni. Mi smo jednostavno ljudi koji shvaćaju da nam je oprošteno i da imamo nadu dostatnu da svakog jutra ponovno ustanemo (u stvari svakog trenutka), znajući da u Kristu imamo ponovni start, drugu priliku i novi početak.
Kao što je to rekao apostol Pavao,
“Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.”
(2 Korinćanima 5, 16-19) Rečeno na drugi način,
kršćanska “kampanja za uklanjanje grijeha” uvijek će donijeti manje svjetlosti, ljubavi i cjelovitosti u svijetu od “kampanje da živimo u ljubavi”. Umjesto da se usredotočuju isključivo na izbjegavanje grijeha, napredni kršćani nastoje naglasiti slijeđenje Isusa, proklamirajući učenja da je Bog ljubav, da nas Bog ljubi, te da smo, kao odgovor na tu ljubav, pozvani ljubiti sebe i svoje bližnje.
To je mnogo pozitivnije, što je važno za svakoga tko se oporavlja od ožiljaka osuđujućeg crkvenog odgoja. Zasigurno, mi nikada nećemo moći savršeno ljubiti, ali postoje prostori za prakticiranje i discipline koje nam mogu pomoći da volimo najbolje što možemo.
.
Preveo i prilagodio: J.K. veljača 2018.
Izvornik: http://www.patheos.com
———————————————
(*1) Op. prev. Prevoditelj ovog članka vjeruje u koncept “iskonskog grijeha” u nekom obliku prvog grijeha – presedana koji je poremetio duhovnu ravnotežu.
(*2) Op. prev. Prevoditelj ovog članka vjeruje u realnost duše.
———————————————
[1] Više o tome: Tijelo Božje: ekološka teologija Sallieja McFaguea.
[2] Nije nužno stvarna bolest, ali nesigurnost raznih vrsta sigurno.
[3] Pripisano Abigail Van Buren i Mortonu Kelseyu
Iz knjige: “Kissing Fish: christianity for people who don’t like christianity.” Možda nas ove riječi potaknu da dublje razmotrimo tko smo i Kome pripadamo.
